Ćirić/Neidich: Prihvatljive razlike

Nezavisna kustoskinja Maja Ćirić dobila je nagradu “Lazar Trifunović” za najbolju likovnu kritiku u 2007. godini, za tekst u katalogu izložbe “Reset” Mrđana Bajića, predstavnika Srbije na 52. Bijenalu u Veneciji.

Izvor: Razgovarala: Ivana Æirica

Sreda, 19.01.2011.

02:25

Default images

Ovih dana u Likovnoj galeriji Kulturnog centra Beograda, na izložbi “Kritičari su izabrali 2011”, predstavlja umetnika Vorena Najdiha (Warren Neidich) i projekat “Prihvatljive razlike”.

"Najdih je umetnik i ulični filozof koji živi i radi na relaciji Los Anđeles-Berlin, a koristi razne medije da bi izrazio mnoštvo ideja posredstvom raznovrsnih praksi. Počev od radova zasnovanih na fotografijama sa kraja 90-ih, njegov opus se proširio na video radove, instalacije, performans i slikarstvo. U skorije vreme u njegovom osnovnom istraživanju dogodio se pomak u smeru pitanja kako se istorija umetnosti može čitati kao proizvod promenljivih uslova kulture koje sama umetnička produkcija razrađuje i kako te promene u kulturnom pejzažu oblikuju materijalne i nematerijalne uslove funkcionisanja mozga i uma. To je ono što smatra istinskom moći umetnosti," kaže Maja Ćirić.

Izlagao je u Vitni muzeju, PS1 MoMA, LACMA, Muzeju Ludvig u Kelnu, ICA u Londonu... Dobitnik je nagrade za teoriju Viljem Fluser koja se dodeljuje u Berlinu za 2010.

Zašto ti je privukao pažnju kao umetnik?
: Zato što je njegov rad zasnovan na transdisciplinarnom pristupu, zato što povezuje, između ostalog, likovnu i konceptualnu umetnost u nešto što bi se moglo nazvati diskurzivno slikarstvo. Ali zasto što mnogostruki potencijali i slikarstvo odlično odgovaraju kontekstu same nagrade Lazar Trifunović, čiji sam laureat za 2007. godinu. Lazar Trifunović, nekadašnji direktor Narodnog muzeja i profesor na Filozofskom fakultetu, bavio se promišljanjem slikarstva, a ja sam kao kustos upravo htela da napravim projekat koji će odreagovati, ponovo iscitati njegovo nasleđe i nakon kontraveeznog čitanja video radova na prethodnom Oktobarskom salonu, znala sam da moram ponovo da se pozabavim tradicionalnim medijem slike. Nadam se da sam to uspela da uradim na kreativan način koji otvara mnoga pitanja.

Jedno od tih pitanja stimuliše geografiju koja nije orijetisana samo prema hegemonom svetu zapadne umetnosti, već i mnogo dalje. U Najdihov projekat uključeni su i lokalni umetnci i to Marina Marković, Ranko Travanj, Marko Tirnanić, Milena Putnik, Isidora Nikolić, Branislav Nikolić, Sinisa Ilić i Milica Crnobrnja Vukadinović kao i dr Ivan Jureta i Dušan Ninić.

Šta je izloženo u KCB-u?
Radovi "Edukovanje oka" i "Četkice duginih boja". “Obrazovanje oka” je eksperiment koji je pre Beograda izveden u Berlinu, srcu eurocentričnog kapitalizma i u Dafenu, u komunističkoj Kini pod kapitalističkim uslovima. Dafen je grad čija je čitava populacija fokusirana na proizvodnju i distribuciju kopija klasičnih evropskih slika i savremenih kineskih umetničkih dela. Ovaj rad otkriva mnogostruke potencijale percepcije boje i njene varijabilnosti. Rad “Dugine četke” je inspirisan dugom u klasičnom evropskom slikarstvu. Duga nije samo rezultat specifičnog optičkog efekta, jer Najdih ispituje neuroestetiku tj. manifestacije društvenih, istorijskih, psiholoških i duhovnih odnosa autorovog života koji su uticali na formiranje ideološlih uslova u kojima se formira um. Istorijski razvoj duge u slikarstvu je projektovana slika uslova u kojima opstaje um.

Kako je koncipiran Najdihov projekat?
U prvom delu izložbenog prostora je situcija koja podseća na umetnički studio u kojem su lokalni umetnici učestvovali u eksperimentu tako što su posmatrali sliku Autoportret umetnika sa paletom Vase Pomorišca iz 1932, u drugom nešto što evocira belu galerijsku kocku, a u trećem crna kutija za projekciju video radova.

Šta Najdih istražuje ovim projektom?
Istražuje odnos kulturnih institucija, odnos prema nasleđu, odnos predmeta naše percepcije i kontekstom uslovljenih informacija tj. uticaj na formiranje filtera u korteksu koji rezultuju različitim pogledima na svet. Svet umetnosti postaje mesto u kojem su razlike prihvatljive.

Kako biste opisali različite segmente izložbe?
Voren Najdih
: Oba segmenta istražuju na koji način slika može da postane sredstvo kroz koje informacija o percepciji može da bude generisana. Na neki način celokupno slikarstvo razmatra ovu ideju, ali u slučaju ovih radova, razlog za produkciju je da se razreši misterija koja je izvan stvaranja same slike.
Edukacija oka” je produkt diskusije o drugim slikama koje generišu radove koje posetioci vide u galerijama. Unesimo se dublje u razlog: kako i zašto. Rad je prvo izveden u Berlinu, potom u Dafenu (Kina), i sada u Beogradu. U svim ovim slučajevima, lokalni slikari su zamoljeni da slede niz pravila. Radovi zasnovani na pravilima su spajalice konceptualnog slikarstva i potiču još od rada Sola Levita. U Levitovom slučaju, pravila su sledili i njegovi asistenti, stvarajući dela koja se nisu menjala šta god da je bilo u pitanju.

Pravilo je profilisalo koncept rada. U mom slučaju, pravilo koje treba slediti ima potpuno suprotan efekat. To je emancipovalo percepciju i proizvelo veoma raznorodne rezultate podložne analizi. U slučaju Beogradskog eksperimenta, svaki slikar je imao zadatak da promisli autoportret sa paletom (1932), Vase Pomorišca, pod svetlom od 3 200 kelvina. Dobili su drvene palete kupljene u lokalnoj art prodavnici, na kojima je nacrtana tabla od 72 kvadrata i svako je dobio asortiman akrilnih boja-dovoljno da naprave svaku boju koja bi mogla da im zatreba da popune kvadratiće. Imali su dva sata da završe projekat.

Mogli su da prestanu da rade onog trenutka kad su mislili da su završili. Kada se uporedi sa drugim paletama unutar beogradske zajednice, primećuje se da su neki umetnici koristili boje koje drugi nisu, da je raspon boja značajno varirao, kao i da su se strategije bitno razlikovale. Kada se uporedi sa radovima u Berlinu i Dafenu, uočavaju se i druge razlike. Na primer, u berlinskoj grupi mnogi umetnici koriste veoma analitične metode kako bi formirali svoje palete, u kojima se, na primer, mogu naći sve nijanse crvene, plave, žute i tako dalje. Koristili su naučni pristup i uklapali boje tako da se prilagode određenoj šemi.

Takva formula nije uočena u paletama beogradskih umetnika. Ono što je pak uočljivo je da je delovalo da sama slika diktira pravila vežbe. Ne kažem da u Berlinu nije bilo umetnika koji nije ovo radio, ali nijedan beogradski umetnik nije koristio naučni pristup.Odnosno, da je stanje svesti projektovano u tim mestima, a da su boje i oblik luka povezani sa socio-političkim, ekonomskim, fizičkim uslovima, kreirajući tako preovlađujući kontekst u kom je umetnik živeo i koji je oblikovao njegov um.

Kao filmski projektor koji emituje film na belom platnu, umetnikov um se projektuje na belom platnu.
Drugi rad ’’Četkice duginih boja’’ je drugačiji. Ja sam zapazio da kada posmatrate slike pejzaža na kojima su oslikane duge u periodu od poslednjih 1600 godina, ostajete začuđeni koliko nema sličnosti između ovih prikaza duge i one slike duge koju nauka definiše. Dugama na slici nedostaje svih sedam nijansi, raspored boja je pogrešan a i različiti delovi duge se međusobno razlikuju unutar same duge. Ovo je vrlo interesantno, budući da su slikari vrlo zaokupljeni detaljima u svom metodološkom pristupu u slučaju kada je u pitanju imitiranje drugih vidova pejsaža. Postoji koherentnost u skali slika u odnosu na perspektivu, kuće nalikuju kućama, drveće drveću, a ljudi ljudima. Stvarni predmeti za koje postoje stabilni modeli su stoga prikazani na način kako ih mi vidimo. Ali kad se dođe do duge čiji je model dinamičan i konstntno fluktuirajući onda takav prikaz sublimira metode dostupne slikaru. Ali se nešto interesantno dešava umesto toga. Duga postaje prostor gde se prikazuje duh autora, kako se to nekad govorilo ili pak njegovo ili njeno stanje svesti.

Tvrdim da se jedan interesantan fenomen koji bih želeo da nazovem percepcija, pojavljuje u prostoru u kojem nema duge.

Kao i u slučaju arhitekture, dizajna, mode i slikarstva koji podležu promenama tokom vremena, shodno opusu prethodnika u okvirima njihovog relevantnog polja delovanja i istorijsko-kulturnog konteksta u kojem su stvarali, ljudski um se modelira pod sličnim uticajima. Koliko god da je različit Guggenheim Bilboa je u isto vreme pod uticajem arhitekture Louvra, ili koji su sve načini na koje su poze Rodenovih skulptura imale uticaj na radove Richarda Serraa. Tako je i um pod uticajem istorijskog razvoja prikazivanja misli u slici i savremeni duh vremena je u vezi sa tim, što ima uticaja na samu strategiju razmišljanja.

Tako isto i svest zavisi od istorije slike misli i savremenog duha vremena sa kojim je u komunikacji i koji sa svoje strane utiče na strategije procesa mišljenja. Kada se suoči sa praznim slikarskim platnom stanje umetnikovog uma se u tom trenutku projektuje na platno i na prazne prostore gde se idealni model razlaže otkrivajući u punoj meri svoju neskrivenu prirodu. Takva su slikarska platna na kojima je prikazana duga.

Koja je istinska moć umetnosti?
Poznati francuski filozof Jacques Ranceir tvrdi da je jedan od načina, na koji vladajući autoriteti utiču na formiranje nacionalne svesti, onaj koji on naziva distribucijom onoga što se može percepirati čulima. Svrstavanjem onih svojstava koje možemo percepirati čulima, kako ono što vidimo, čujemo i kako se krećemo kroz prostor i vreme, vladajući autoriteti definišu načine percipiranja za svoju populaciju i tako ih povezuju u jednu neraskidivu celinu na standardan način. Čuvari javnog reda ne primenjuju zakone na način kako su to nekad činili već umesto toga uspostavljaju i regulišu primenu ovog principa "senzibilije'' sa istim efektom. U stvarnosti ovaj problem je mnogo komplikovaniji, a distribucija onoga što se čulima može percepirati je samo jedan od vidova na koji vlasti dejstvuju, ali jedan od onih koji postaje svakim danom sve značajniji, budući da se ljudstvo nastanilo u gradu, gde se propisi vezani za određeno mesto lako regulišu nasuprot onima u prirodi u kojoj vladaju zakoni divljine. Sa druge strane umetnici imaju svoj udeo u ovoj jednačini.
Umetnici (a pod ovim pojmom ja podrazumevam filmske stvaraoce, pesnike, slikare, video autore, arhitekte i njima slične) koji koriste lična sredstva, uređaje, metode, materijale, u prostoru, van prostora, performanse i tako dalje, i tome slično, menjajući institucijski generisane oblike distribucije senzibiliteta. Umetnici redistribuiraju ono što se može percepirati čulima i oni se nadmeću sa suverenim autoritetima u stvaranju uslova vezanih za taj prostor, iz časa u čas podložnih promenama. Umetnici povremeno mogu izbeći intervenciju čuvara reda stvarajući vrhunska umetnička dela koja su van mogućnosti zapažanja i razumevanja od strane istih i to im daje mogućnost da na prikriveni način unose promene u određeni prostor i distribuciju senzibilnosti.

U skladu sa mojim pristajućim modelom razuma ovo implicira razvoj trauma i izgradnju ličnog stava. U tercijalnim ekonomijama (uslužne industrije), koje su se nekad bazirale na komunikaciji kao izvoru vrednosti, setite se facebooka, vrednost proizvoda je ustupila mesto mentalnoj koncentraciji kao kreatoru bogastva. Živimo u vreme onoga što se zove attention economy u kojem je neo liberalni kognitivni kapitalizam zamenio neo liberalni globalni kapitalizam ili je bar došlo do njegove promene od stvarnog do imaginarnog logističkog pristupa.

Mentalna koncentracija je ključni element u formiranju mreže nerava tokom onih takozvanih kritičnih perioda razvoja nervnog sistema.

Od noo energije do neuroenergije u mojoj predstojećoj knjizi ”Kognitivna arhitektura od biopolitike do noopolitike”. Jednostavno rečeno, ono na šta mi obraćamo pažnju, ono što nam privlači pogled, ima najviše izgleda da bude zapamćeno. Ovo se, naravno, odnosi na naše svesno stanje (svesni deo uma), ali kao što je film ”Inception” pokazao, fokusirajući se na špijuniranje pamćenja. Fantazmagorični deo naše podsvesti takođe ima svoju ulogu u ovom sistemu. Organizovanje distribucije onoga što možemo percepirati svojim čulima izmenjeno je da bi se inkorporisali vodeći principi mentalne koncentracije i možda ideje da distribuciju senzibilnosti treba nazvati (umesto ovim imenom) "distribucijom mentalne koncentracije."
Neonske reklame, bilbordi sa fotografijama, oglasi koji blinkuju na stranicama koje smo skinuli, pop-apovi koji odasvud iskaču predstavljaju novi vid distribucije mentalne koncentracije na određenom mestu u urbanoj džungli i u virtuelnom svetu interneta.

Ovi reklamni oglasi i stimulacije izrađeni primenom najsavremenije tehnologije dizajnirani su sa tendencjom da privuku pažnju uma-svesti, a oni koji to budu činili sa najviše uspeha i najviše puta postići će najbolji efekat. Institucijske kulturalne mreže kreirale su institucionalizovane mreže nervnog sistema. U svemu ovome umetnost ima udela. Pre svega, mnogi umetnici koji poseduju ono što se zove ”kulturni” kapital angažovani su na poslovima oglašavanja, na poslovima vezanim za odnose sa javnošću i na MTV-u gde se njihova kompetentnost i umeće kao kreatora slike koriste u onoj oblasti koja se naziva kreativna industrija. Ostali umetnici koji kreiraju slike radeći na sebi svojstven način, stvarajući radove u svom maniru, kreacije sa ličnim pečatom, kreiraju umetnička dela i realna i virtuelna koja postaju deo kulturnog pejzaža u kome se oni nadmeću.

Umetnici poseduju moć da na krajnje (utopijski) fantastičan način transformišu i redistribuiraju kulturološku mentalnu koncentraciju a time i statične i funkcionalne mreže u mentalnim predstavama koje nastaju u mozgu. To je mesto unutar naše glave gde smo u mogućnosti da istražujemo imaginaciju, gde se ponovo prikazuju predstave svetskog bioskopa u cilju planiranja i donošenja budućih odluka. U tome je prava snaga umetnosti.

Rekonfigurisanjem kulturalnih i kompjuterskih programa koji funkcionišu analogno - ljudskom mozgu, ljudskom umu je data veća mogućnost da kreira nove vidove imaginacije.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: