Zašto je jedan od najslavnijih slikara bio toliko opčinjen balerinama?

U Galeriji SANU (Knez Mihailova 35), večeras u 20 časova, biće otvorena izložba “Edgar Dega: Trenuci posmatranja”, koja će trajati do 15. avgusta. Izložbu je organizovao Narodni muzej u Beogradu u saradnji sa Galerijom SANU.

Izvor: Ana Virijeviæ

Subota, 15.07.2017.

09:06

Zašto je jedan od najslavnijih slikara bio toliko opčinjen balerinama?
Foto: Gettyimages

Impresionizam je jedan od najvažnijih i najpoznatijih pokreta u istoriji umetnosti, a Edgar Dega jedna od ključnih ličnosti koje su imale uticaja na njegovo formiranje.

Ljubitelji umetnosti znaju da je Dega iza sebe ostavio na stotine skica, crteža, slika i fotografija balerina, koje su bile nepresušni izvor njegove inspiracije.

Zašto je slavni umetnik toliko svoje pažnje posvetio baš plesačicama?

Umetnička scena Pariza u prvoj polovini 19. veka

Pariz je u 19. veku nesumnjivo važio za prestonicu evropske umetnosti. Nijedan drugi grad - ni London ni Rim ni Njujork, nisu imali tako snažnu umetničku scenu u okviru koje su vrhunski stručnjaci i elitna publika ocenjivali umetnička dela.

To, naravno, nije bilo slučajno: Francuska je bila druga zemlja u Evropi koja je (nakon Italije) osnovala svoju sopstvenu akademiju, 1635. godine.

Na Akademiji je vekovima negovano klasično slkarstvo, koje je u sebi nosilo svu istoriju zapadne umetnosti, nastale u antičkoj Grčkoj, prenete u Stari Rim i oživljene u vreme renesanse.

U tu vrstu slikarstva je bio inkorporiran ceo jedan složen sistem, koji je daleko prevazilazio njegove okvire: da biste razumeli dela umetnika sa Akademije, morali biste da čitate klasične pisce i filozofe, poznajete umetnička dela antičkih stvaralaca i imate znanje o posebnom obrazovnom sistemu koji je vekovima bio okosnica čitavog obrazovnog sistema u Evropi.

Samo klasično slikarstvo bilo je zasnovano na pažljivom planiranju. Nijedan detalj nije se na slici nalazio bez razloga, kompozicija je morala da bude dobro promišljena. Slikalo se sporo, nakon dugog perioda učenja i usavršavanja na Akademiji, a zastupan stav da je dobar posmatrač samo obrazovani posmatrač, što znači da je umetnost bila privilegija elite, koju niža klasa nije mogla da razume.

Klica pobune protiv ovakvog sistema razvila se kod romantičara, čija su dela bila sušta suprotnost klasičnim: mir, linearnost, simetriju i harmoniju zamenili su nestabilnost, kružni pokreti, forme koje prodiru jedna u drugu, nemir, nasilje, buka i smrt. Umesto razuma i misaone komponente, naglasak je bio na emocionalnom. Dela su bila stvarana sa ciljem da pokrenu posmatrača, uzburkaju mi krv i nateraju ga da ne razmišlja, već da oseća.

Ipak, i jedan i drugi pravac imali su jednu zajedničku težnju sa kojom će umetničke generacije prve polovine 19. veka radikalno raskinuti: reč je o idealizmu.

Novim generacijama ubrzo je postalo jasno da Delakroa nikada nije video uživo lava, da Britanski slikari nikada nisu videli ni Homera niti ljude koji su živeli vekovima unazad, i da niko nikada nije video Hrista.

Onore Domije, Gistav Kurbe i Edvard Mane počeli su umesto uzvišenih da slikaju banalne teme, koje nemaju nikakve veze sa obrazovanjem, uzvišenim osečanjima, niti svetom fantazije, čime umetnost nije bila više rezervisana samo za elitu. Jednostavno rečeno, slikali su ono što vide: svoje savremenike, Pariz i francuske pejzaže… Posmatrač više nije morao ništa da zna o umetnosti; dovoljno je bilo da pogledate sliku i interpretirate je na osnovu onoga što vidite.

Ovakva direktna interpretacija, slikanje svakodnevnice, biće zastupljenja i kod Edgara Dega, jednog od članova grupe impresionista koja je odlučila da se 1874. godine odvoji od Akademije i osnuje svoju sopstvenu izložbu, zasnovanu na potpuno drugačijim principima. Iako je delio većinu njihovih ciljeva, Dega se po svojim stremljenjim izdvajao iz grupe - nikada se nije u potpunosti odvojio od prošlosti. Uzrok toga krije u samom poreklu i odgoju umetnika, čiji su se preci posle Francuske revolucije razišli na dve strane, u Italiju i Pariz.

Za razliku od ostalih pripadnika impresionizma, Dega je rođen u bogatoj porodici bankara, što znači da je odmalena bio privilegovan u odnosu na svoje savremenike koji su često bili u nezavidnoj finansijskoj situaciji. Bio je bilingvalan, i studirao u Italiji i Francuskoj, što ukazuje na to da je imao znatno dublje veze sa evropskom kulturom od ostalih impresionista.

Dega je ljubav prema umetnosti i težnju ka sticanju znanja nasledio od oca, koji je i sam sakupljao umetnička dela, posećivao sa sinom muzeje, podučavao ga i vodio na brojna putovanja.

Od svih impresionista, Dega je tako najverovatnije najviše znao o istoriji umetnosti i umetničkoj teoriji. Čitao je knjige i još kao tinejdžer posećivao Luvr, gde je posmatrao dela Peruđina, Leonarda i Rafaela, i skicirao njihova dela.
Sa izložbe Edgar Dega: Umetnost posmatranja
U svojim četrdesetim, Dega je počeo da posećuje parisku Operu, kojom je bio toliko oduševljen, da će joj se vraćati do kraja života.

Uprkos raskidu sa tradicijom i brojnim inovacijama koje je uveo u slikarstvo, za velikog umetnika, balet je, kao skup i najprefinjeniji vid zabave, bio neiscrpan izvor modernog klasicizma.

Dega je neumorno posmatrao baletske probe, na kojima je imao priliku da osmotri pozoricu iz najrazličitijih mogućih uglova i pomatra kako tela tokom igre ili odmaranja prelaze u najrazličitije moguće položaje. Dok impresionisti napuštaju atelje da bi slikali na dnevnom svetlu, Dega je opčinjen svetlosnim kontrastima u zatvorenom prostoru i vredno beleži svaki detalj. Penje se na pozornicu, odlazi na balkone, u parter, posmatra balerine odozgo, odozgo, izbliza, izdaleka... Postavlja pred sebe izazove i nove probleme, koje može da reši samo najizvrsniji majstor crteža.

Degaove balerine nisu objekti požude, ne postoji nikakva erotska komponenta tipična za stare majstore; na slikama nema nikakve priče, umetnika zanima isključivo odnos svetlosti i senke, i način na koji bi mogao da nagovesti pokret i prostor. Slikanje trenutka, njegove neuhvatljivosti i prolaznosti jedna je od omiljenih tema impresionista.

"Smatraju me slikarem balerina. A nikad im nije palo na pamet da me kod slikanja balerina najviše zanima da zabeležim pokret i naslikam lepu odeću”, rekao je jednom prilikom.
Sa izložbe Edgar Dega: Umetnost posmatranja
U prvoj polovini 19. veka dolazi do razvoja dagerotipije, a Dega je bio strastveni ljubitelj fotografije. Ipak, tadašnje kamere bile su ogromnih dimenzija, vreme ekspozicije suviše dugo, a osvetljenje u pozorištu neadekvatno, tako da je u takvim uslovima bilo nemoguće napraviti fotografiju.

To, naravno, nije sprečilo umetnika da nastavi sa eksperimentisanjem: slikao je slike tako da liče na fotografije. Birao je braon i sepija tonove, i umesto prikazivanja cele figure sekao kadar, što je bila velika inovacija u to vreme. Trideset godina nakon prve posete francuskoj Operi, Dega je polako ali sigurno počeo da gubi vid. Oboleo od katarakte, gotovo slep, umesto da slika, počeo je da vaja balerine u vosku i glini. Izradio ih je oko četrdeset.

Na pitanje "Zašto, gospodine, uvek slikate balerine?", odgovorio je: "Zato što je, madam, to jedino što nam je ostalo od starih Grka".

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

20 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: