Fokus

Utorak, 23.02.2010.

16:33

Nuklearka u Srbiji: Potreba ili ropstvo?

Pitanje da li će “nuklearno doba” stići u Srbiju pre ili kasnije postavila je polemika o gradnji nuklearne elektrane u našoj zemlji koja je počela krajem novembra, kada je ideju o njenoj mogućoj gradnji izneo ruski ambasador Aleksandar Konuzin. Domaće vlasti odmah su demantovale bilo kakve razgovore na tu temu, podsećajući da zakon ne dozvoljava gradnju nuklearki do 2015. godine. Ipak, nedugo zatim, ministar enegretike Petar Škundrić je rekao da bi možda ipak trebalo otvoriti stručnu i naučnu raspravu o toj temi.

Autor: Tanja Janković  |  Izvor: B92

Default images

Istovremeno, Rusija i Bugarska i dalje se nisu sporazumele da li će i kako biti rečen problem finansiranja projekta izgradnje nuklearne elektrane Belene u Bugarskoj. Iako je bugarska Nacionalna energetska kompanija (NEK) odobrila tehnički projekat za atomsku centralu Belene i dalje noje jasno odakle će doći novac za njenu gradnju.

Naime, ruska strana je Bugarskoj ponudila kredit od gotovo dve milijarde evra za nastavak izgradnje nuklerane centrale Belene, ali je bugarski ministar finansija Simeon Đankov odmah izjavio daBugarska neće uzeti taj ruski državni kredit. Nakon ovih rusko–bugarskih energetskih sastanaka, ali i brojnih prethodnih nesporazuma i ’koraka unazad’ u pregovorima dve strane, postaje jasnija izjava ruskog ambasadora u Srbiji Aleksandra Konuzina da bi njegova zemlja pomogla Srbiji da gradi nuklearnu elektranu.

Ambasador Ruske Federacije u Beogradu Aleksandar Konuzin rekao je krajem novembra da su „prvi razgovori oko saradnje u oblasti nuklearne energije, na visokom nivou, već održani“ i da je Rusija spremna da sarađuje sa Srbijom ukoliko se odlučimo na gradnju nuklearne elektrane. Državni vrh Srbije mudro je prećutao ovu izjavu ambasadora Rusije koja je iznenadila srpsku javnost, ali domaći analitičari smatraju da ova ideja ”nije od juče”. Po svemu sudeći, Rusi su odlučili da daju ovu ponudu Srbiji nakon što je pre nekoliko meseci bugarski premijer Bojko Borisov odlučio da „stavi na led" izgradnju nuklearke Belene, koju je Rusija trebalo da gradi u toj zemlji. Inače, Belene je trebalo da bude zajednički rusko-bugarski projekat, koji bi nadoknadio gubitak struje koji su Bugari pretrpeli nakon što im je Evropska unija naredila da zbog zastarelosti zatvore delove nuklearne elektrane Kozloduj.

Bivša bugarska vlada pregovarala je sa Rusima o velikom energetskom paketu, koji je uključivao izgradnju gasovoda Južni tok, naftovoda od grčke do Bugarske, ali i izgradnju NE Belene. Međutim, polovinom prošle godine izabran je novi premijer Bojko Borisov, koji je odmah odlučio da se preispita isplativost svih projekata sa Rusima, pa i Belene. Iako mu je premijer Rusije Vladimir Putin skrenuo pažnju da što pre odluči šta će sa ovim projektima, sudbina nuklearke Belene se ni do danas nije sasvim jasna.

Izgleda da je baš ova nuklearka ”zakočila” čitav trojni energetski aranžman i navela Ruse da počnu da razmišljaju o svom kecu iz rukava, tj. o izgradnji nuklearne centrale u Srbiji. Po reakcijama nadležnih u Srbiji može se zaključiti da nisu mnogo iznenađeni alternativnim ruskim rešenjem gde bi smestili nuklearku. Jedino što izgleda nisu računali na žestok otpor javnosti i stručnjaka.

Srbija nema ni para, ni urana za izgradnju nuklearke

Opšta ocena analitičara je da Srbija trenutno nema ni para, ni urana, a ni kadra koji bi opsluživao eventualnu atomsku elektranu. Urednica sajta Enerdžiobzerver Sijka Pištolova smatra da je rusko – bugarsko razmimoilaženje razlog što su Rusi ponudili Srbiji da nuklearku grade u Srbiji.

”Rusi ne bi izabrali Srbiju za izgradnju da nije stopiran projekat NE Belene”, kaže Pištolova i naglašava da je ”glavni krivac” za ovu promenu oko energetskih aranžmana Rusije i Bugarske zapravo nova bugarska vlada i premijer Borisov.
Prema njenim rečima, nova bugarska vlada stopirala je sve jer su otkrivene brojne zloupotrebe budžeta Bugarske u vezi sa ovim projektom. Glavni problem bio je u tome što je prvobitna ponuda bila 3,9 milijardi evra, da bi se došlo do cifre od deset milijardi.

Državni sekretar Ministarstva energetike Radivoje Milanović, takođe nije odševljen idejom izgradnje nuklearke u Srbiji. On kaže da Srbija ima dovoljno uglja za proizvodnju struje do 2050. godine i da bi nuklearka bila skupa investicija za nas. “Srbija nema dovoljno istražene rezerve urana da bi snabdevala nuklearnu elektranu”, objašnjava Milanović i dodaje da je pored nedovoljnih rezervi rude problem i sa kadrovima.

Milanović kaže da postoji elaborat o postojanju urana, ali se ne zna koliko tačno ima rude, međutim, što se tiče kadra, u Srbiji je jako malo ljudi koji bilo šta znaju o nuklearkama, a školovanje i obuka su jednako skupi kao i izgradnja. Inače, Milanović objašnjava da je za izgradnju jedne nuklearne elektrane potrebno između tri i deset milijardi dolara.

Prema njegovim rečima, nama nije potrebna nuklearna elektrana jer imamo dovoljno zaliha uglja do 2050. godine.

”Zašto bismo ulazili u kredit za izgradnju nuklearne elektrane, a imamo uglja koji nam do 2050. godine omogućava da ne moramo da brinemo. Da imamo deficit energije,kao na primer Kinezi onda bismo mogli i da razmišljamo”, kaže Milanović i dodaje da bi struja iz nuklearke sigurno bila skuplja nego što je mi sada proizvodimo u Srbiji.

Izgradnja nuklearke – dužničko ropstvo

Profesor Vladimir Ajdačić, naš svetski priznat stručnjak u ovoj oblasti, kaže da bi Srbija u svakom slučaju imala više štete nego koristi od nuklearke. “Srbija ima zanemarljive količine rude uranijuma, čiji je sadržaj mizeran. Gorivi elementi bi morali da se uvoze, te bi nam i oni bili omča o vratu. Dobijali bismo ih po cenu poslušnosti”, objašnjava profesor Ajdačić.
On smatra da bi izgradnja nuklearke lako mogla da nas gurne u dužničko ropstvo prema onima koji bi tu izgradnju finansirali.

“Neka gradnja reaktora košta dve milijarde dolara, Srbija nema novca da ga sama izgradi. Ali koliko košta gradnja toliko košta i dekomisioniranje kad istekne vek trajanja. Ukoliko ne možete da otplaćujete dužničke rate, a to se lako može desiti, onda će vas prisiljavati da preuzmete njihov radioaktivni otpad. Možete da ga zakopate u neku pećinu ili da ga držite u dvorištu, njima je to svejedno”, objašnjava Ajdačić i dodaje da još nije rešen problem odlaganja nuklearnog otpada na svetskom planu.

Branko Terzić, bivši savetnik u kabinetu američkog predsednika Džordža Buša starijeg, smatra da je za svaku zemlju bitno da ne bude previše zavisna samo od jednog izvora energije, bio to ugalj ili hidroelektrane i ističe da bi gradnja nuklearne elektrane mogla biti bolje rešenje od novih termoelektrana na ugalj pod uslovom da Srbija mora da usvoji ciljeve za smanjenje emisije ugljen-dioksida da bi ušla u EU.

Međutim, on ne isključuje mogućnost da bi ukoliko bi Rusija gradila nuklearku, Srbija mogla biti zavisna od nje i njene tehnologije. “Visoki su troškovi kupovine, održavanja, snabdevanja gorivom i drugih usluga za nuklearnu elektranu od strane graditelja. Takođe je izvesno da će rezervni delovi morati da se nabavljaju od istog proizvođača. Gradnja nove nuklearne elektrane svakako će doneti neophodnost dugoročne saradnje sa onim ko ju je i izgradio”, kaže Terzić.
Profesor Jasmina Vujić, dekan Fakulteta za nuklearnu tehniku na prestižnom američkom univerzitetu Berkli, objašnjava da ni Srbija, ali ni ostale balkanske zemlje nisu u stanju da samostalno rešavaju svoje energetske probleme.

“Cena električne energije koju plaćaju građani Srbije nije realna i zato će neminovno doći do poskupljenja, koja su već najavljena. Bez poskupljenja nema realne šanse da se postojeći energetski kapaciteti održe, a da ne govorimo o izgradnji novih. U takvoj situaciji mora se napraviti dugoročna strategija šta nam je raditi, i koja kombinacija energetskih izvora može Srbiji dugoročno da obezbedi efikasno i sigurno napajanje električnom energijom”, kaže Vujić.

Ona dodaje da je rizik u nedostatku stručnjaka u ovoj oblasti, jer se zbog moratorijuma nije ništa radilo skoro 20 godina i veliki broj stručnjaka se razišao po svetu, a nove generacije nisu obrazovane za tu oblast. “Ukoliko se ipak Srbija odluči za izgradnju nukearke, treba izabrati najbolju opciju”, kaže profesorka Vujić.

Prema njenim rečima, najpre treba pogledati ko može da da najpovoljnije uslove kreditiranja, jer su to ipak velike investicije, ali svakako dati prednost onoj grupaciji koja nudi „kompletan paket“, odnosno ne samo izgradnju nuklearne elektrane i prodaju svežeg goriva, već i odnošenje, preradu i odlaganje istrošenog nuklearnog goriva.

Ona izdvaja nekoliko kompanija. Jedna od opcija i francuska kompanija AREVA, koja trenutno gradi reaktor tipa EPR u Finskoj. Druga mogućnost je svakako ROSATOM, odnosno ruske kompanije, koje su sada s nemačkom kompanijom Simens sklopile ugovor o zajedničkim ulaganjima i gradnji nuklearnih elektrana. Treća opcija je Tošiba, koja je kupila američku kompaniju Vestinghaus i nudi najmoderniji tip reaktora pasivne sigurnosti - AP 1000.

Ilija Plećaš: Ukinuti moratorijum, pa razmisliti

Zbog otežane energetske situacije i problema hroničnog nedostatka električne energijeneki od saradnika Instituta Vinča već dvadesetak godina pozivaju na ukidanje Memoranduma kojim se zabranjuje izgradnja nuklearne elektrane u Srbiji.
Naučni saradnik Instituta Vinča Ilija Plećaš nekoliko puta je ponavljao u javnosti da u Srbiji ne postoji nukelarni lobi, ali da egzistira grupa stručnjaka koja se zalaže za edukaciju javnosti kako bi na korišćenje nuklearnee nergije počelo da se gleda na savremen način.

“Memorandum o zabrani izgradnje nuklearnih elektrana ne znači zabranu i edukaciju u oblasti nuklearne energije. I mada u Srbiji nema nuklearnih elektrana, u okruženju ih ima čak 14 i taj podatak najbolje ilustruje koliko su nam potrebni stručnjaci sposobni da reaguju u slučaju incidenata”, objašnjava Plećaš. On kaže da argument da bi izgradnja nuklearke u Srbiji izazvala ekološku katastrofu nije održiv, jer bi se to dogodilo i u slučaju havarije u nekoj od nuklearnih elektrana u okruženju. Plećaš dodaje i da bi s obzirom na očekivani nedostatak klasičnih izvora energije nakon 2020. bilo neophodno da Srbija počne ozbiljno da razmišlja o izgradnji nuklearke.

Prema njegovim rečima, veoma je interesantan slučaj Albanije koja je dozvolila italijanskim kompanijama da grade nuklearne elektrane u njihovoj zemlji, a zauzvrat će dobijati deo električne energije.

Inače, energija iz 438 nuklearnih elektrana učestvuje u svetskoj proizvodnji električne energije sa 17 odsto. Evropska unija planira da iz svojih kapaciteta proizvede 30 odsto potrebne energije, a Francuska iz nuklearnih elektrana dobija čak 80 odsto električne energije.

Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija, Rumunija i Bugarska, koje se nalaze u našem okruženju, ili su sa nama povezane vodenim tokovima, imaju značajne i podižu nove kapacitete u nuklearnim elektranama. Danas se u svetu gradi ili je već naručeno oko 40 novih nuklearnih elektrana.

Ekolozi: Pripreme za nuklearku iza leđa javnosti

Da bi se podigla nuklearka kapaciteta one u Krškom potrebno je oko dve milijarde dolara. Jedna nuklearna elektrana snage 1.000 megavata u toku godine potroši oko 50 tona goriva i proizvede oko 500 kubnih metara nisko i srednje radioaktivnog otpadnog materijala.
Sa druge strane, jedna termoelektrana iste snage za godinu dana potroši oko 2,5 miliona tona uglja i proizvede osam miliona tona ugljen-dioksida, 40 miliona tona sumpor-dioksida, šest miliona tona prašine i pola miliona tona letećeg pepela. Očigledno, da ova paralela zagađenja životne sredine, ekolozima ništa ne znači, jer upravo su oni najglasniji u borbi protiv izgradnje nuklearne elektrane. Oni smatraju da nikako ne bi trebalo razvijati takav projekat koji bi doneo rizik od katastrofe, a Srbiju pretvorio u skladište otpadnog radioaktivnog materijala.

Ekolozi tvrde da činjenica da je za izgradnju nuklearke potrebno izdvojiti čak dve milijarde evra, jeste prepreka koju bi lobisti takvog poduhvata lako mogli prebroditi dobijanjem kredita od Rusije ili SAD ili Francuske. Treba uzeti u obzir i činjenicu da 95 odsto opreme čini uvoz iz tih zemalja, koje na taj način nalaze posao za svoju nuklearnu industriju.

Nikola Aleksić, predsednik Ekološkog pokreta Novi Sad, rekao je da se iza leđa javnosti nezakonito obavljaju pripreme za gradnju nuklearke, i da je već određena lokacija za ovu namenu. “Na osnovu mišljenja stručnjaka, Kostolac je jedina moguća lokacija za gradnju nuklearne elektrane. Mi smo dobili i zvaničan dokument u kome je predviđena gradnja nuklearne elektrane kod Kostolca”, rekao je Aleksić.

Svoje oštro protivljenje izgradnji nuklearke borci za zaštitu životne sredine zasnivaju na činjenici da od 1979. godine SAD nisu izgradile nijednu nuklearku na svojoj teritoriji, ali odobravaju kredite zemljama koje su zainteresovane za takve projekte. Osim toga, Danska i Švedska odlučile su da zatvore svoje elektrane najkasnije do 2015, a Nemačka planira da to učini do 2025. godine

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

42 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: