Izvor: Piše: Dragana Barjaktareviæ/BelGuest

Autor: {"id":191069,"id_news":739474,"name":"","surname":"Pi\u0161e: Dragana Barjaktarevi\u00e6\/BelGuest"}

Na prvi pogled napukle fasade u oblaku dima teškog saobraćaja, a u naslagama čađi i vremena krije se svevremena riznica prepuna skrivenih detalja, priča i velikih imena. Neko će reći najružniji, neko najlepši deo grada. Savamala svakako je najneobičniji kvart i jedna od najšarmantnijih turističkih ponuda Beograda.

Često Savamalu nazivaju nevidljivim gradom. Nevidljiva je zato što nije lepa na prvi pogled, zato što se hodom po njoj izbegavaju kamioni i preskaču šine. Kada se taj poligon savlada, otkriva se jedna druga Savamala, koja miriše na ratluk bombondžije Bosiljčića, iz čijih ušuškanih bašta dopiru smeh i džez, koja je svoj beton prepustila uličnim umetnicima, čiji zidovi pamte oslobođenje Beograda od Turaka, ali i subotnji noćni provod u Mladosti i Ludosti...

Zbog te druge Savamale, sentimentalne, a istovremeno moderne, vredi krenuti u istraživanje.

Smeštena je u senci Brankovog mosta i starih beogradskih velelepnih građevina na desnoj obali Save. Po toj reci, koja je često umivala njene ulice, Savamala je i dobila ime. Drugi deo naziva potiče od turske reči mahala, kasnije skraćene u mala, što znači susedstvo. Niko ne zna koje su tačne granice te četvrti. Nekada se prostirala čak do Slavije. Prošle godine su nemačke arhitekte koje su sarađivale sa Gete-Gerilom pitale stanovnike da na karti označe granice Savamale. Svako od njih je drugačije obeležio, vođen nekom ličnom geografijom. Međutim, tri noseće tačke Savamale niko nije izostavio – Brankov most, Karađorđevu ulicu i Ulicu Gavrila Pirncipa.

Brankov Most

Danju se ljulja zbog gradskog saobraćaja, noću se njiše uz muziku iz kluba Brankow, smeštenog u jednom od stubova mosta. Većina uspavanih putnika i budnih „klabera“ nema predstavu o tome na kakvu istoriju se nadovezuju njihova dnevna ruta ili noćni provod.

To je prvi drumski most preko Save. Prvi most koji je izgrađen bez potpornog stuba na sredini. Prvi most preko kojeg je prešao tramvaj. Otvoren je 16. decembra 1934. godine. Iste jeseni u Marselju je izvršen atentat na kralja Aleksandra I Karađorđevića. U njegovu slavu dobija i svoje prvo ime – most Kralja Aleksandra. U toku pompeznog otvaranja preko njega je prešla svečana kraljevska konjica, koju je činilo 700 konjanika. Međutim, bio je kratkog veka. Da bi sprečila prodor Nemaca u Beograd, kraljevska vojska morala je da minira most, a u savezničkom bombardovanju 1944. bio je potpuno uništen. Jedino su kameni stubovi preživeli razaranja, pa je na njima nakon rata sagrađen most Bratstva i jedinstva, u narodu nazvan Brankov most. Beograd se brzo razvijao, saobraćaj postajao gušći, pa je sedamdesetih godina most morao duplo da se proširi.

U Savamalu se može stići sa raznih strana, a najlepši je prilaz upravo sa Brankovog mosta, jer pogled sa njega hvata skoro ceo kraj. Sa leve strane putnike pozdravlja zaštitnica grada – mural Gijoma Olbi Remeda „La Santa del Belgrado“. Sa desne strane uočavaju se gologlava Španska kuća i crveni fenjeri Kulturnog centra Grad.

Španska kuća podignuta je oko 1880. godine. Bila je to tada jedna od najlepših palata u Savamali. Korišćena je za potrebe Beogradskog pristaništa, zatim kao carinarnica, pa skladište, njome se služilo i Srpsko brodarsko društvo, a jedno vreme je bila i Muzej rečnog brodarstva. U poslednjih pedeset godina promenila je pet zakupaca, jer su radovi na rekonstrukciji bili često prekidani zbog nedostatka novca. Danas je ta zgrada bez krova i prozora baza projekta Urban Inkubator, koji se bavi oživljavanjem Savamale. Plan je da u toku naredne godine tu bude postavljen stakleni umetnički paviljon, i da polako postane mesto na kome će se održavati programi Gete instituta.

Odmah pored zgrade Stare carinarnice nalazio se i njen magacin. Stari magacin sagrađen je 1884. godine, a od 2009, na inicijativu Kulturnog fronta Beograd i Felix Meritis fondacije iz Amsterdama, u njemu je smešten Kulturni centar Grad. Autentična rustika starog skladišta, neobične intervencije Rimejk kreativaca, nesvakidašnji modni detalji u Gradstoru i na Modi za poneti, galerija na spratu, malena bašta, amaterska trpeza na Delikatesnom ponedeljku.., samo su neki od razloga zbog kojih je to jedan od omiljenih kutaka gradskih umetnika i onih koji vole umetnost.

Karađorđeva ulica

Glavna ulica Savamale. Bučna i prašnjava. Arterija drumskog saobraćaja koji dolazi sa Pančevačkog mosta. Ali tu su i Sava, alasi zapetih udica i otmeni restorani s pogledom na ušće, Fabrika snova, Mikser house, misteriozni lagumi i neke zapuštene romantične fasade.

Ime je dobila po Karađorđu, vođi Prvog srpskog ustanka, koji je 1806. godine sa svojim ustanicima baš tom ulicom krenuo ka Beogradskoj tvrđavi da je oslobodi od Turaka.

Foto: B92/M.S.

Godine 1833. srpska vlast dobija unutrašnju samoupravu u Beogradu. Knez Miloš Obrenović odlučuje da na obali Save izgradi moderan grad po uzoru na arhitekturu evropskih gradova čiji se život odvijao na rekama, poput Beča ili Budimpešte. Naređuje rušenje stotinak udžerica, a njihove žitelje naseljava na teritoriji opštine Palilula. U Savamali se nastanjuju trgovci i zanatlije, te ona postaje glavni trgovački centar i elitni deo grada. Građevine koje su tada nikle na temeljima trošnih kućica i danas imaju veliki istorijski i kulturno-umetnički značaj. Najvažnija od njih je bivša zgrada Beogradske zadruge. Taj monumentalni ugaoni objekat podigao je investitor Luka Ćelović, prema planovima arhitekata Andre Stevanovića i Nikole Nestorovića. Zidana je tada najmodernijim građevinskim postupkom, upotrebom armiranog betona, a fasade su obrađene u veštačkom kamenu. Nakon Drugog svetskog rata menja razne namene i korisnike, a najduže se u njoj zadržao Geološki zavod. Geozavod je svojevremeno bio proglašen za najlepšu zgradu u Beogradu. Mnogi Beograđani će se i danas složiti s tim iako je zgrada svoj sjaj odavno izgubila. U poslednjim decenijama dodatno je ruinirana, jer su u njoj organizovane žurke, proslave novih godina, festivali, snimani filmovi u napuštenim prostorijama.

Znamenitim lepoticama beogradske arhitekture s početka prošlog veka – Geozavod, hotel Bristol i Vučina kuća, na trgu gde se nekada nalazila Mala pijaca, pridružio se nedavno Mikser house. Modernističko zdanje zamišljeno je kao središte buduće kreativne industrije grada, stecište dizajnera, muzičara, sanjara o lepšem i boljem Beogradu. U njemu se nalazi dizajn-prodavnica u kojoj posetioci mogu da kupe proizvode 60 dizajnera sa Balkana, među njima se može naći sve od nameštaja i garderobe do vina i gurmanskih đakonija. Tu je i Mikser kantina sa ukusnim i posebno dizajniranim balkanskim jelima, zatim kafić, pozornica za predstave i muzički program, zajednički radni prostor i kutak za decu.

Ulica Gavrila Principa

Odmah posle Karađorđeve, po važnosti dolazi Ulica Gavrila Principa. Najpre se zvala Savamalska, pa Bosanska, a danas nosi ime po Gavrilu Principu, koji je tu živeo u maloj prizemnoj kući dok je radio na kaldrmisanju Karađorđeve ulice. Gavrilo Princip je u tom delu grada promenio nekoliko lokacija. Kada je došao u Beograd, u proleće 1912. godine, nastanio se u Carice Milice 12. Potom se preselio u Lominu 47, da bi se na kraju smestio u Bosanskoj ulici.

Ulica Gavrila Principa bila je glavni trgovački kvart u tom delu Savamale. Jedina zanatlijska radnja koja svedoči o tom dobu je bombondžinica „Bosiljčić“. Osnovana je 1936. godine, a sve do danas u njoj se slatkiši proizvode ručno i po originalnoj, neizmenjenoj recepturi. Objašnjenje za gašenje radnji krije se u pritisku industrijskih proizvođača, krizi i osiromašenju društva u poslednjih petnaestak godina, ali i u nezainteresovanosti potomaka starih majstora za njihove zanate.

Pored trgovačkih i zanatlijskih radnji, u toj ulici se nalazio i veliki broj kafana. Od starih kafana opstala je jedino Manakova kuća, ali i ona sa izmenjenom namenom. Manakova kuća jedan je od malobrojnih sačuvanih spomenika Balkanske orijentalne arhitekture. Pored nje, u centru grada može se naći još nekoliko primera ovakve arhitekture, recimo kafana „Znak pitanja“, konak kneginje Ljubice, Muzej Vuka i Dositeja... Manakova kuća je podignuta oko 1830. godine. Ime je dobila po vlasniku Manaku Mihailoviću, trgovcu, doseljeniku iz Makedonije. Smeštena je na regulacionoj liniji stare saobraćajnice koja je povezivala Varoš-kapiju i Savamalu. Parcela na kojoj je podignuta kuća uslovila je njen nepravilni oblik. U prizemlju su bile smeštene kafana i pekara, a kasnije pošta i prodavnica, dok su na spratu bile stambene odaje vlasnika. Danas je u njoj ogranak Etnografskog muzeja sa bogatom etnografskom zbirkom Hristifora Crnilovića, koja sadrži oko 2.600 predmeta velike kulturne vrednosti, uglavnom nošnji i nakita. Pored vredne postavke narodnih nošnji i nakita, u donjem, suterenskom delu Manakove kuće nalaze se i radionice za izučavanje pojedinih tradicionalnih zanata i narodne radinosti.

A ovo je tek delić onoga što Savamala krije iza svojih ograda i prozora, tek golicanje da se krene u otkrivanje jednog pomalo zaboravljenog grada, poziv da se lepa savska padina Beograda rekonstruiše u nekim novim pričama. Jer ona i postoji samo onda kad se o njoj priča.

Izvor: BelGuest Magazin

Podeli:

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.