Szoborpark, jurski park komunizma

Da ogorčeni radnici i studenti 23. listopada 1956. nisu u središtu Budimpešte, na samom početku mađarske revolucije, srušili Staljinov spomenik, Josif Visarionovič Džugašvili danas bi, sasvim sigurno, bio središnja figura Szoborparka, jedinstvenog muzeja koji, s obzirom na izloške i njihove zastrašujuće dimenzije, liči na pravi Jurrascic park komunizma.

Ovako, na rubu Budimpešte, kad starom cestom koju je u međuvremenu zamijenio autoput M6, idete od Erda prema mađarskoj prijestolnici, u Szoborparku, među ogromnim skulpturama Marxa i Engelsa, Lenjina i Dimitrova, među spomenicima mađarsko-ruskog prijateljstva, neznanih i znanih junaka, udarnika i proletera, nalaze se samo Staljinove čizme. Od ogromne, osam metara visoke skulpture koja se kočila u središtu Budimpešte, na Trgu Felvonulási, gdje su se održavali masovni politički skupovi i vojne parade, ostale su tek dva metra visoke Džugašvilijeve čizme. Sve ostalo, uključujući i one poznate diktatorove brkove, tog burnog, krvavog listopada 1956., razbijeno je u stotine brončanih krhotina. Tako su Staljinove čizme, koje su Mađari dobro osjetili i zapamtili, jedino što je ostalo od tog onižeg Gruzijca, izopćenog studenta teologije i jednog od najstrašnijih diktatora u povijesti.

No, grešku sa Staljinom Mađari više nisu ponovili. Za razliku od Hrvata koji su većinu svojih spomenika iz komunističkog razdoblja, za svaki slučaj i jednom zauvijek, raznijeli eksplozivom, Mađari su s budimpeštanskih ulica pomno i s pažnjom maknuli obilježja koja su od 1947. do 1988. "krasila" ulice i trgove Budimpešte. Danas su svi oni smješteni na nekoliko hektara zemljišta, u 22. budimpeštanskom okrugu, gdje na jednom mjestu predstavljaju sabranu impozantnu kolekciju od 42 spomenika jednog vremena koje je završilo padom berlinskog zida.

Lenjin

Szoborpark je danas prvorazredna turistička atrakcija i spada među desetak najposjećenijih muzeja mađarskoga glavnog grada. Godišnje ga posjeti pedesetak tisuća ljudi i svi oni - slijedeći put obilaska izložaka, onako kako ga je genijalno zamislio i postavio poznati mađarski arhitekt Ákos Eleõd, šaljući poruku o komunizmu - naiđu na prepreku: Dalje nema puta, to je slijepa ulica, ispred nje je zid. "Demokracija je jedini sustav sposoban prihvatiti da je naša povijest, sa svim svojim slijepim ulicama, i dalje naša povijest i zato je trebamo poznavati, analizirati i razmišljati o njoj", rekao je Eleõd jednom prigodom.

Szoborpark je otvoren na drugu godišnjicu povlačenja ruskih trupa iz Mađarske, 29. lipnja 1993. Ideja o njegovu postavljanju, na neki način, rodila se četiri godine prije toga, u glavi mađarskog povjesničara i publiciste Lászlóa Szõrényija, koji ju je iznio u časopisu "Hitel", predlažući osnivanje svojevrsnog "Lenjinovog vrta" u kojem bi bile izložene sve skulpture Vladimira Iljiča Uljanova, pokupljene s raznih javnih mjesta u Mađarskoj. No, ipak, trebalo je vremena da ta ideja sazrije i oblikuje se u ono što je danas Szoborpark. Jer, skulpture diktatora i sovjetskih vojnika ne znače isto nekom dokonom turistu sa Zapada, čije se iskustvo s političkom tiranijom svodi samo na ono što je pročitao u literaturi, što i ljudima koji su imali tragičnu prošlost, koji su prošli kroz teška komunistička vremena u Mađarskoj i kojima je život uništen pod statuama i simbolima izloženim u Szoborparku.

Proleter

Do unatrag desetak godina nije baš bilo jednostavno oglašavati taj jedinstveni muzej, jer kaže Orsola Madary, direktorica za odnose s javnošću, ljudima su sjećanja na to vrijeme bila još svježa i valjalo je voditi računa o njihovim osjećajima. Ali danas, kaže ona, tih problema nema. Szoborpark prihvaćen je kao nešto normalno, kao dio mađarske povijesti, nažalost onog njenog traumatičnog i bolnog dijela.

A direktor te ustanove, Ákos Réthly, duhovito primjećuje kako su se komunističke skulpture pokazale kao solidna osnova za uspješan kapitalistički biznis. Muzej ima dobru zaradu od ulaznica i prodaje suvenira, koja omogućava posao desetorici zaposlenika. Suveniri su zaista maštoviti – od konzervi s “posljednjim daškom komunizma”, majicom s likom Lenjina na kojoj je znak McDonald'sa i napis "McLenin's – The Taste of Communism", "udarničkih" razglednica iz tog vremena, nezaobilazne makete istočnonjemačkog trabanta, CD-ova "The Best of Communism" sa šlagerima o ujedinjenim proleterima svih zemalja, komunističko ordenje; i naravno, ono najatraktivnije – minijaturne replike izloženih skulptura Marxa, Engelsa, Lenjina, Béle Kuna, Dimitrova, Ostapenka… i Staljinovih čizama.

Èizma glavu èuva

Iako je zemljište na križanju Balaton ulice s Ulicom Slobode (kakve li ironije!) na kojem se nalazi muzej mrtvih boljševika u vlasništvu grada Budimpešte, a sve skulpture u posjedu Povijesnog muzeja, vodi ga skupina ljudi s iskustvom u različitim turističkim i kulturnim projektima. Zbog toga je danas moguće u Szoborparku organizirati privatne partije na koje će uzvanici doći automobilima marke Trabant, biti okrijepljeni pićem dobrodošlice "Molotovljev koktel", te posluženi gulašom koji je za vrijeme komunizma, kad je kronično manjkalo mesa, bio vrhunac gastronomske ponude. A mesa je manjkalo - ispričat će nam jedan sugovornik vic iz tog vremena, zbog kojega se moglo dobiti nekoliko godina zatvora - jer je u komunizmu društvo išlo toliko brzo naprijed da ga stoga nije mogla stići.

Slično kao i Kumrovcu, gdje se 25. svibnja skupljaju nostalgičari i u Szoborpark, dan kasnije, svake godine dolaze pristaše Jánosa Kádára da bi na njegov rođendan (Tito je slavio rođendan 25., a Kádár 26. svibnja), položili buket crvenih karanfila, zaštitnog znaka mađarskih komunista. "Nema ih mnogo, možda desetak, ali ni jedne godine ne propuste taj datum", priča nam Judit Holp koja svakoga dana u 11.45 vodi turiste i na engleskom im jeziku objašnjava tko je tko u tom osebujnom muzeju. No, svi u Szoborparku naglašavaju kako taj muzej nije spomenik komunizmu, već njegovu padu.

Proleterska èizma

Uz svaku od skulptura veže se poneka priča. U Szoborparku dvije su statue Lenjina, jedna u arkadi na ulazu, druga u slobodnom prostru na kojoj Lenjin rukom pokazuje put u svjetlu budućnost. Ta druga, visoka dva i pol metra, djelo nepoznatog sovjetskog autora, u Mađarsku je stigla zaslugom Nikite Hruščova, prvog sekretara Komunističke partije SSSR-a. Kad je sovjetski komunistički vođa 1958. posjetio središte mađarske teške industrije Csepel u Budimpešti, odlučio je tamošnjim trudbenicima, kako bi bili motiviraniji za rad, pokloniti statutu Lenjina. Ona je pred ulazna vrata tvorničkog kompleksa ubrzo i postavljena, na 71. godišnjicu Oktobarske revolucije. No, Lenjin se baš nije najbolje držao. Počela ga je nagrizati korozija, pa je u ožujku 1969., pod okriljem noći i u najvećoj tajnosti, skulptura zamijenjena istovjetnim odljevkom bolje kvalitete. U Szoborparku i danas se dobro drži.

Među skulpturama koje dominiraju Szoborparkom svakako je onaj Mađarskoj Sovjetskoj Republici iz 1919. s radnikom gigantskih razmjera (visokom devet i pol metara), u nezadrživom naletu, s pobjedničkim pokličem i zastavom u ruci. Njegov autor István Kiss, inspiriran plakatom iz tog vremena, na kojem je također ranik sa zastavom u ruci dok viče "Na oružje! Na oružje!", završio ga je 1969., kada je postavljen u budimpeštanskoj Ulici Dosza Gyorgyia, gdje će ostati puna dva desetljeća, neusporedivo duže od kratkotrajne državne tvorevine, Mađarske Sovjetske Republike, koja je u burnoj povijesti Mađara trajala samo 133 dana. No, iako je bila kratkotrajna iznjedrila je mnoštvo heroja, od Béle Kuna, Jenõ Landlera i Tibora Szamuelyija, slavljenih u vrijeme komunizma koji im je podizao spomenike, da bi danas završili na mjestu koje su junaci tih vremena, govoreći o svojim brojnim neistomišljenicima, nazivali smetlištem historije.

Lenjinova leða i staljinove èizme

Spomenik mađarsko-sovjetskom prijateljstvu kojeg je izradio Zsigmond Kisfaludi Strobl i koji je postavljen odmah iza sloma mađarske revolucije 1956. na tadašnjem Pataki trgu u Budimpešti, klasični je primjerak socrealističke umjetnost u kojem autor, možda i nesvjesno, prikazuje suprotno od onoga što je bilo u pravoj prirodi tog prijateljstva: mađarski radnik čvrsto, s obje šake, drži pruženu ruku sovjetskog vojnika. A da promatrač ne bi bio u zabludi i razmišljao tko je kome veći prijatelj, ruski je vojnik dvadesetak desetak centimetara viši.

Među najzanimljivijim spomenicima iz tog vremena svakako je onaj Béli Kunu, koga bi se moglo nazvati "grupni portret s Kádárom" i koji je na Vérmezõu, mjestu gdje je podignut 1986., proveo samo dvije godine prije nego što je sklonjen. No, njegov autor, Imre Varga, jedini je živući kipar bilo kojeg izloška u Szoborparku. Orsola Madary, direktorica za odnose s javnošću, kaže nam da često zna navratiti u muzej na otvorenom, sjesti u blizini svog djela i promatrati reakcije ljudi. Na toj skulpturi, među dvadesetak likova je i János Kádár, rođeni Riječanin, koji za razliku od drugih komunističkih glavešina nije volio da ga se ovjekovječuje u skulpturama grandioznih razmjera.

Sam po sebi, Szoborpark je jedinstvena scenografija i pravi izazov za snimanje videospotova, čemu nisu odoljele glazbene skupine poput Webb Brothersa, Beatrice i The From, a ondje su snimljene i sekvence nekih mađarskih i stranih igranih filmova. Taj muzej predstavlja jedinstvenu izloženu zbirku socrealističkog kiparstva u srednjoj Europi i može se usporediti samo s Muzejom sovjetskih statua i Muzejom komunizma u Litvi.

U dane koji su obilježavali 20 godina od pada berlinskog zida, taj muzej koji svoje postojanje može zahvaliti upravo tom događaju i svemu onome što se iza toga zbilo, ponovno je postao kultno mjesto okupljanja onih kojima je to vrijeme obilježilo život. Brojni stanovnici Budimpešte došli su vidjeti te ogromne skulpture koje su davale pečat glavnim ulicama i trgovima, ali i njihovu životu. U muzeju kažu da ni tada, kao ni bilo kad ranije, otkako je Szobrpark otvoren, nije zabilježena ni jedna provokacija ili pokušaj da se neki od izložaka ošteti ili makar pošprica sprejem. Iako zastrašujući, ti primjerci iz jurskog parka komunizma nikoga više ne plaše i nitko se ne boji, da bi kao u nekom znanstveno fantastičnom filmu, ponovno mogli oživjeti i zajedno sa svojim vremenom vratiti se na ulice i trgove odakle su uklonjeni.