BGYSS: I dalje smo tu, samo u drugoj formi

Jednog dana neko mudar će sasvim sigurno biti u stanju da objektivno napiše muzičku/kulturnu istoriju Beograda kroz razne incijative koje su pokrenute tokom prve decenije novog milenijuma. Ko god da bude "autor" te istorije - o značaju kolektiva Belgradeyard Sound System i Dis-patch Festivala moraće da piše opširno, strasno i navijački.

Izvor: B92

Utorak, 04.02.2014.

12:45

Default images

Ako ostavimo subjektivnost po strani, BGYSS ovih dana opet su, pomalo i neočekivano za mnoge, u žiži. Posle višegodišnje hibernacije kolektiv je odlučio da sa publikom podeli nikada objavljeni album “Lost” kao besplatni download, uz prigodni “download release party” u klubu Dragstor, u petak 7. februara od 23h.

Zašto se to dešava sada, o pesmama na "Lost-u", o "sceni" nekad i sad, Dis-patchu i BGYSS-u i raznim drugim btinim i manje bitnim stvarima, za vas (zajedno) odgovaraju ključni ljudi BGYSS-a i Dis-patcha, Relja Bobić i Goran Simonoski.

Šta se to "desilo" da ste baš sada odlučili da objavite "Lost" album?


BGYSS: Zapravo, ništa posebno se nije “desilo”. I mi ostali smo bili zatečeni nedavnom Goranovom idejom da izbacimo taj materijal baš sada. Tajming je skroz spontan i nema poseban značaj. Ispostavilo se da ima ljudi koje zanima da to čuju, a nama celo iskustvo koje prolazimo pakujući i pripremajući izdanje baš prija. Prebiranje po jako lepim sećanjima i utiscima. Kada se izvesno vreme intenzivno nečemu posvetiš, ulažeš sebe godinama u to, potreban je dobar, ponekad dugi otklon. Drago nam je da se, na ovaj ili onaj način, planirano ili spontano, priča o našem bendu sada zaokružuje i što će se ove pesme biti dostupne.

Kada su nastajale pesme, koja je najstarija i kako ste izabrali baš ovih 8 od celokupne zaostavštine?


Na albumu će se naći samo jedna prethodno objavljena pesma, koja je bila b-strana 7” singla Munchies koji je objavio Earsugar iz Irske. Sve druge teme biće poznate tadašnjim posetiocima naših koncerata, jer smo ih izvodili uživo. Album je u ovom obliku postojao i u trenutku kada smo prestali sa zajedničkim radom. Za nas izgleda nije bio fatalan “sindrom drugog albuma”, već smo to obavili već na prvom koraku. Najstarija pesma sa albuma nastala je još 2001. godine, kao studijska produkcija, a zatim smo sve te pesme postepeno razvijali u koncertne verzije, koje su zvučale dosta drugačije. Postojala je ideja da ih sve ponovo snimimo uživo u studiju, ali taj posao nikada nije završen. Tako da su ovo prvobitne verzije koje nikada nisu objavljene, a na bini su zvučale mnogo drugačije, glasnije i energično. Materijal koji je završio na albumu je prilagođeniji kućnom slušanju, što je jako dobra stvar. Bilo nam je bitno da se studijske i koncertne verzije pesama znatno razlikuju, da na koncertu dobijaš jedno posebno iskustvo.
Belgradeyard - Live in Trieste 2006
Planiramo da do kraja godine, pored EP-a Yeah My Ass koji je pre 6 godina već bio 100% završen, besplatno objavimo i skup živih snimaka koji će preneti tu energiju celog benda u akciji. Dok smo svirali ove pesme, album je imao radni naslov Talk to the Hand, što je neki interni vic koji nam je tada bio zabavan. Naslov koji smo sada izabali – Lost – ne sugeriše samo da se radi o “izgubljenom” albumu, već i u širem smislu dotiče razmišljanja o odnosu prema izgubljenim trenucima, periodima života, pesmama, iskustvima, ljudima... I o tome kako ih evocirati na pravi način. U ovom slučaju, to je podrazumevalo i dosta preturanja po starim hard-diskovima. 


Da li možete objektivno da stavite u kontekst dešavanja na sceni u vreme kada je nastajao album "Lost" i danas?
Stvari su se svakako drastično promenile, ako govorimo o celokupnom načinu na koji lokalna i globalna muzička scena funkcionišu. Kakva je danas dostupnost muzike, količina produkcije, koliko je lako objaviti svoj rad. U to vreme ovo polje mogućnosti tek je počelo da se otvara. U krajnjoj liniji, i mi koristimo te “prednosti” kako bi sada do što više ljudi plasirali ovaj album, iako nemamo nikakve ambicije osim da učinimo snimke dostupnim u jednoj zaokruženoj formi.

Tehnologija je suštinski promenila čitav muzički ekosistem, kako sa strane kreacije i produkcije muzike, tako i kada su u pitanju distribucija i promocija. Sve je veoma dostupno, ali je zapravo teže nego ikada doći do kvalitetne muzike. Blogovi i online mediji su postali glavni filteri za sav ovaj sadržaj i samim tim trendseteri. Na žalost, previše često se čini da je i scena “indie” muzike, bilo da govorimo o alternativnom roku ili dub technu, zapala u medijske i druge šablone koji su se iz visoke mainstream produkcije spustili na nivo nezavisne kulture, naravno u cilju povećanja zarade. Možemo to sagledati kroz pitanje koliko će muzičara ili producenata koji su danas “u hajpu” i imaju, recimo, 20-ak godina, i dalje biti muzičari kada budu imali 40? Ne mnogo njih.

Da li će se Belgrayard u nekom novom ili starom obliku vratiti na našu muzičku scenu, i kao "bend" i kao promoter/organizator na neki duži rok? Da li Dis-patch može da se vrati i da opet bude svetski relevantan?
Belgradeyard kao muzički projekat je definitivno deo našeg zajedničkog, ličnog i muzičkog iskustva, a nadamo se da će nekolicini ljudi koja je bila zainteresovana za naš zvuk značiti što mogu da slušaju ove pesme. Kao i kada je u pitanju bio festival, prava je stvar znati kada je vreme da nešto pustiš. Ne da odustaneš od toga, već samo da pustiš, na engleskom bi rekli “to let it go”.
Publika na Zombie Zombie 2010 (Foto: Luka Kneževiæ Strika)
Dis-patch festival u obliku u kome je postojao sredinom 2000-ih godina danas svakako ne bi bio relevantan na isti način. Da je mogao da opstane, u ekonomskom smislu, možda bi i dalje bio među nama, u nekom sasvim novom obliku. Samim tim je bilo bolje zaokružiti jednu priču, sačuvati dobar osećaj i krenuti u još uzbudljiviji, novi ciklus. Ljudi uglavnom nisu skloni da prihvataju lične promene, u našoj sredini posebno, Izbor da počneš da radiš nešto drugo od onoga što si do tada radio često se pogrešno tumači kao neuspeh. No, bitno je ono što osećaš iznutra. A onda shvatiš da se stvari dešavaju u određenim trenucima uglavnom sa razlogom. Možemo da budemo samo prezadovoljni onime što smo zajedno postigli i šta smo u jednom trenutku zajedno živeli, iz sve snage. Neki od nas su zajedno svirali i posle Belgradeyarda, a Dis-patch je kao kolektiv tokom poslednje tri godine realizovao desetine umetničkih programa i muzičkih dešavanja i nikada nije stao. I dalje smo tu, samo u drugoj formi.

Kako se po vama razvijala muzička i klupska scena u Beogradu/Srbiji posle prestanka rada BGYSS i ukidanja Dis-patch festivala?


Ne bi mogli da kažemo da su te dve stvari u direktnoj vezi. Mnogo toga je bilo pre nas, i mnogo toga je usledilo. Naše aktivnosti jesu bile sastavni deo lokalnog klupskog folklora, i dalje su, ali samo kao jedan njegov specifičan deo. Trudili smo se da muziku promovišemo i posredstvom radija, web-a i, na kraju, kroz formu festivala koji je daleko prevazišao muzičke okvire. Svo to vreme bilo je i drugih festivala i inicijativa koje su davale svoj doprinos raznovrsnosti lokalne muzičke ponude. Format festivala je tokom poslednjih 10 godina postao dominantan oblik “pakovanja savremene kulture”, tako da smo sigurni da ćemo u Srbiji videti nove festivale i u bliskoj i u daljoj budućnosti. Jako je važno primetiti da su institucije kao što je RingRing, na primer, i dalje prisutne, bazirane na entuzijazmu pojedinaca kao i pre skoro 20 godina kada je ovaj festival osnovan. Ponosni smo što smo bili i aktivni učesnici te priče.

Zbog velike konkurencije danas je odgovornost na organizatorima da u programskom smislu budu inovativni i da ne prate “booking šablone” koji se lako prepoznaju ukoliko pogledate liste izvođača na velikom broju evropskih festivala. Istinski nova iskustva nas očekuju u dekonstrukciji festivalskog formata u ne-masovne, specifične forme koje ostvaruju neposredan kontakt sa lokalnom sredinom. Što se tiče klupske scene u Beogradu, ona ima svoje uobičajene cikluse uspona i padova, ali vremenom se nameće zaključak da je sve manje ljudi koji aktivno u svemu tome učestvuju. Srećom, pojava nekih DIY mesta, kakav je i klub Drugstore gde ćemo promovisati album, je ohrabrujuća.
Chicago Underground Trio Dis-patch 2004 (Foto: Vesna Pavloviæ)
Koji su vam omiljeni muzički (i oni drugi) projekti u kojima ste učetvovali posle Belgradeyarda?

Jamalu prijaju saradnje sa Belgrade Noise i Improve ekipama, Goran je muzički dosta sarađivao sa Janom Nemečekom i Jayem Ahernom, Ivan je u svakom trenutku deo nekoliko raznolikih muzičkih projekata i bavi se zvukom za film, a Relja je uglavnom posvećen aktivnostima Dis-patcha, organizovanju izložbi i DJ-ingu. Što se tiče nas dvojice, zajedno smo bili deo dve ViceVerse turneje koju je ko-producirao Dis-patch 2010. i 2011. godine, i to je bilo iskustvo koje nas je uzdrmalo u najpozitivnijem smislu.

Da li možete da izdvojite (vaš) omiljeni buking, omiljeni koncert i najbolji Dis-patch?

Naravno, uobičajeni odgovor je da je zaista teško nešto izdvojiti... Ali, ako govorimo o bendu i nastupima na festivalima, verovatno nam je jedan od dražih koncerata na Numusic festivalu u Norveškoj 2006. godine, jer smo imali prilike da delimo binu i bekstejdž i upoznamo se sa Steveom Reidom, legendarnim bubnjarem koji je svirao sa Johnom Coltraneom i svim značajnim free jazz muzičarima, koji su bili naši heroji. Njegov tadašnji koncert sa Four Tetom istovremeno je jedan od boljih koje smo gledali, uopšte, a iste večeri tu su bili i Kim Hiorthoy i Wolf Eyes. Sa druge strane, dva koncerta koja smo imali u malom selu Cerkno u slovenačkim planinama su nam jednako značajni, ali iz sasvim drugih razloga.

Što se tiče Dis-patch festivala, svaka godina je bila specifična i donosila je nešto novo ili drugačije. 2003. godina je bila posebna, jer se jedan broj izvođača zaista dobro provodio zajedno u Beogradu uz, naravno, nezaboravni nastup Jamiea Lidella u Muzeju savremene umetnosti. Za bend Belgradeyard, 2004. je bilo značajno što smo nastupili na “svom” festivalu, i to deleći binu sa Robom Mazurekom i Chadom Taylorom iz Chicago Underground Trio benda. Možda od skorijih možemo izdvojiti pretposlednje izdanje 2009. godine kada su pola programa činile svetske premijere koncerata i izložbi koji su pripremani specijalno za naš festival, a tada smo organizovali i snimanje albuma Vladislav Delay Quarteta (The Four Quarters) u studijima Radio Beograda. I sledeće godine se nastavilo u sličnom duhu, uz nezaboravni boravak i izložbu Borisa Hoppeka, kao i poslednji događaj u galeriji ITS-Z1 u Ritopeku kada smo zajedno sa publikom spalili veliku kartonsku skulpturu koju je tokom dana Boris gradio - kombinaciju rakete, falusa i crkvenog tornja. Tada niko nije ni znao da zajedno učestvujemo u poslednjem događaju na svim Dis-patch festivalima.

Za čim žalite od stvari koje ste mogli da uradite, a nisu se ostvarile ukidanjem Dis-patch-a?

Možda je bilo stvari o kojima smo razmišljali ranije, ali srećom smo naučili da ne žalimo previše. Postoje i drugi načini da se stvari sagledaju, i za to treba biti otvoren. Objavljivanje ovog albuma je verovatno proces razrešavanja jedne od takvih situacija.
Poslednji Dis-patch dogaðaj, Ritopek 2010 (Foto: Luka Kneževiæ Strika)
Da li je u Beogradu moguće organizovati moderan festival sa novom i (uglavnom) nekomercijalnom muzikom, ali bez pomoći države/grada?
Smatramo da je moguće. Stvari su sada dosta drugačije nego kada smo se mi bavili festivalskom produkcijom. Konkurencija je veća, ali mnogo toga je olakšano, na primer promocija i komunikacija sa potencijalnom publikom, crowdsourcing i slično. Uostalom, već smo u periodu dominacije “kreativnih industrija”. Od organizatora i selektora festival sada se očekuje prava kreativnost da bi se izdigli iz hiper-produkcije i ponudili neki novi smisao publici. Nije dovoljno sklapati lineup-ove proverenih i skupih “performera”, koji su u današnje vreme jako često precenjeni. I u okviru festivalske sceni postoji “balon” sličan onome koji je pukao na Wall Street-u koji će pre ili kasnije pući. Ali postoji i niz manjih, uspešnih, inovativnih i umetnički kvalitetnih “community-oriented” događaja u svetu, a jedan od najzanimljivijih organizuju naši prijatelji i partneri iz Kolorada – Communikey.

Iz ove naše, srpske pozicije, na rubu bilo kakvog realnog tržišta, bolje je upustiti se u kreiranje pravih tačaka susreta i prostora za kreaciju i direktnu komunikaciju među ljudima, jer to je potrebnije nego ikada u svetlu današnjeg instant “povezivanja” između ljudi putem digitalnih platformi. Nešto slično, i to na globalnom nivou, uspeva da postigne jedan skoriji festival koji se sada redovno održava u Beogradu i posvećen je polju digitalnih umetnosti – Resonate. Tako da se čini da je ipak moguće ukoliko se razmišlja na nov, otvoren način, a sve to podrazumeva i potpuno lično ulaganje na koje su retki spremni.

Dis-patch presents RGB City by Lust (NL) from Dis-patch Festival on Vimeo.

Slike BGYSS i D-p korišćene iz arhive uz dozvolu.
Boris Hoppek izlozba EVA 2010 (by Luka Knezevic Strika)
.
Mapstation 2006 (by Isidora Juzbasic).jpg
.
Carl Michael von Hausswolf 2010 (Foto: Luka Kneževiæ Strika)
.
Belgradeyard - Live in Trieste 2006
.
Thomas Koner - Terrain Vague 2008 (Foto: Luka Kneževiæ Strika)
.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 6

Pogledaj komentare

6 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: