Cinema Komunisto

Dok uživamo u priči o sjaju one države, danas bi bili srećni da sa ove neko skine makar rđu.

Kultura

Izvor: Piše: Slobodan Vujanoviæ

Četvrtak, 17.02.2011.

12:47

Default images

Pre nego što počnem da vam pišem o Cinema Komunisto dopustite mi da vam predstavim...

CINEMA DEMOCRATICO!

Ne bi baš mogli da kažemo da uglavnom ima srpskih dokumentarnih filmova u bioskopskoj distribuciji. Mogli bi da kompromisno pristanemo na to da ih ima ponekad. Samim tim kada ih ima oni bi trebalo da zasluže našu pažnju, zar ne? Ove srede u bioskopu Ster Cinema na projekciji od pola osam uveče nikome nije bila ukazana pažnja. Film je pušten sa izgrebanog DVD-ija na plejeru kome je i najentuzijastičniji trudbenik BG Elektronika izjavio saučešće. Aj' što je slika pikselizovana, nego što plejer „guta sliku“, zamrzava je, ubrzava i usporava po sopstvenom ćefu, tona ima, pa nema... Onda neka devojka ustane i ode da vidi šta se dešava. I tako film, u jedanaestom minutu, konačno, počne!...
Mila Turajliæ (Foto Bram Belloni)
Onima kojima se Jugoslavija zamerila po raznim osnovima, od Golog otoka, preko nasilne nacionalizacije, iskrenog debeoljublja do prikrivenog anti-srpstva, ovaj film se neće dopasti. Najviše zbog toga što se on skoro ni jednim od tih aspekata ne bavi dok priča o kinematografiji te zemlje, to jest o njoj samoj, to jest o njenom neprikosnovenom lideru- maršalu Titu. Meki anti-Jugosloveni, poput mene, sa mešavinom nostalgije i zavisti gledaće prizore sa kojima njihova „nova zemlja“ nema amabašnikakve veze. Nostalgičari „slični sjeni“, pak, sevaće uzdasima duž i popreko bioskopske sale. Jer ovo je slika raja koji su izgubili.

Sve kontroverzne stvari na stranu, Tito je bio neviđena faca. I voleo je film. Ne ovaj TV bulšit koji se potura kao „srpska kinematografija“, nego „pravi film“. Voleo je da ga gleda, i to ne samo, kao ovaj naš politički bulšit - „dok narod gleda“, već u toplini svoga doma, sa Jovankom i ekipom. Iz te ljubavi, kako nam umnogome sjajni Cinema Komunisto, debitantkinje Mile Turajlić pokazuje, nije bilo teško izroditi i najveći filmski studio u Evropi, i stotine (mahom) partizanskih filmova, i brojne ko-produkcije i filmsku kulturu i FEST i sve što počinje na „film“. A mi i danas imamo.

Cinema Komunisto počinje kao epizoda Kulturnog nokauta. Sagovornici (Veljko Bulajić, Bata Živojinović, Titov kino-operater Leka...) se ređaju u neposrednim, neformalnim najavama koje nagoveštavaju da nećemo biti izloženi suvoparnoj, akademskoj egzekuciji nečijeg video-doktorata, već da ćemo uživati u jednom duhovitom i inteligentnom seminarskom radu. Kadrovi iz YU istorije smenjuju se sa kadrovima iz YU filmova, a svi protkani pričama i anegdotama o tome kako su se nekada snimali filmovi i kakva je bila uloga Josipa Broza u svemu tome. Svi sagovornici, zajedno sa rediteljkom, pokušavaju da odgovore i na to kako se „jedna tako divna zemlja“, baš kao i njena moćna kinematografija, danas svela na jedan priprosti pašaluk u kome ono što nije uništio dragi NATO (Titova rezidencija u Užičkoj) trune poput groba koga nema ko da obiđe.
Gledajući kadrove kako je nekada Tito sedeo sa Richardom Burtonom koji ga je igrao u filmu Sutjeska čoveku zaista nije teško da poveruje koooliki ugled su uživali jugoslovenski narodi i narodnosti širom sveta. Šta god da se ispod tog „ugleda“ krilo!... Probajte da danas zamislite „taj film“ u kome predsednika Tadića igra Geogre Clooney, a vas u Briselu ljube u usta i ne prete vam ukidanjem viza.

Kao i u svakom filmu u kome je igrao i ovde je najveća zvezda Bata Živojinović. Njegove setno-šmekerske anegdote, njegov Belmondovski izgled u „onim danima“, desetine hiljada „nemaca“ koje je ubio u filmovima, s razlogom ga čine ravnopravnim sa onom drugom, glavnom zvezdom. Gledajući neverovatne (ali, neverovatne!) scenografije koje su građene u Avala studiju i širom „one zemlje“ čak i solidno pripremljen gledalac poput mene zaista se oseća kao da gleda nekakav lažni, propagandni film o „uspesima naših naroda“. A onda, Mila premota u dve hiljadite i suoči nas sa nekad čuvenom filmskom laboratorijom u kojoj danas nema struje, sa srušenom rezidencijom u kojoj raste šiblje i studijom koji više nije ni svoja senka i vi morate da se upitate- a zašto i ovaj deo filma nije isto toliko neverovatan?! To jest zašto jeste. Ne želim da vam otkrivam previše toga, ali samo ona linija priče koja se tiče Titovog kinooperatera i njegovih sećanja vredi plaćene ulaznice.



Cinema Komunisto za Srbiju dolazi baš u nezgodno, pravo vreme. Slava jedne zemlje, kroz smeo, ako ne i, možda, najbolje struktuiran, dokumentarac neminovno pomaže da bolje (u)vidimo bedu zemlje u kojoj sada živimo. Da se osvrnem na jedan momenat sa snimanja Bitke na Neretvi - za potrebe tog filma stvarno je srušen most kod Jablanice, a tokom filma u reku su rušena sva moguća vojna vozila. Nije mi teško da zamislim da bi tako nešto moglo da se desi i u „našoj zemlji“, takođe „po nečijoj direktivi“. Ali iz sasvim drugih razloga, sa sasvim drugačijim ciljevima. Ono je bilo ludilo miliona. Ovo bi bio samo skandal na naslovnoj strani Kurira. Valjda osećate razliku.

(Ne)vezano za prethodno rečeno, moja kampanja "Srbijanka za predsednicu!" samo što nije.

selektah: 8minus/ 10

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

13 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: