Rikarda Parasol: Pisanje pesama umiruje

Američku muzičarku Rikardu Parasol kritičari često opisuju kao kombinaciju "Nika Kejva i PJ Harvi", a svoj prvi koncert u Srbiji održaće u petak 9 . maja u Novom Sadu.

Kultura

Izvor: Razgovarala: Mileva Leðenac

Sreda, 07.05.2014.

14:35

Default images

Debi album objavila je 2006. godine, a poslednji, treći po redu "Against The Sun" 2013. godine. Svoj "mračan pop zvuk" sama opisuje kao rock noir - on je stilizovano dramatičan, oštar u svom cinizmu i psihologiji i ispunjen neočekivanim preokretima.

Come sit beside me under any old tree, And under any old tree ask me any old thing.’’ (Atheists Have Songs Too, Against the Sun)

Zdravo, Rikarda. Raduje nas što ćemo uskoro imati priliku da te ugostimo u Novom Sadu.

Rykarda Parasol: Pozdrav, zaista se radujem dolasku u Novi Sad.

Laganim plesom, obavijena treperavim senima, vodiš bez iluzija na mesto gde, ispod prekrivača od ljudskih tajni, istina raste u obliku devojke – Parasol pečurka – otrov u neveštim rukama. Fascinantan simbol. Pažnju privlače i jedinstveni omoti tvojih albuma, koje si ti i kreirala. Šta nam otkriva ženska silueta, a šta skrivaju cvetovi – šta zapravo predstavljaju ovi simboli lepote?

Moja namera je da svaki omot bude odraz sadržine tog albuma. Svaki je album komadić celine, deo jedne priče koja teče dalje. Želela bih da prepustim nešto i mašti posmatrača, pa ću reći samo ovoliko: crno-beli aktovi ukazuju na ranjivost, na istinu, položaj samog tela takođe ima svojevrsno značenje – negde je telo skoro skriveno, negde izaziva. Prikazani cvetovi imaju simbolično značenje i karakterišu svaki album ponaosob – žuta ruža simbol je Teksasa, tu je i mak… a gljive rastu u tami, telo je okrenulo leđa posmatraču. Tvoj upečatljivi stil već je bio prisutan i na prvom albumu. Deluje kao da si svaki korak pažljivo isplanirala, ali nije bilo tako – producirala si sve svoje albume, dok si muzičarima sa kojima si sarađivala prepuštala da napišu svoje deonice. Ipak, postoje stvari u koje si od početka bila posve sigurna – ono o čemu želiš da pevaš, te način na koji želiš da pevaš. Kada je muzika ušla u tvoj život, kako si "otkrila" svoj glas?

Ne dolazim iz preterano muzikalne porodice. Kako moji roditelji nisu podsticali moju sklonost ka muzici, ja sam je čuvala za sebe, no svakako da sam u njoj uživala od ranog detinjstva. Zbog toga sebi dugo nisam dozvoljavala da se posvetim muzici plašeći se, u neku ruku, da priznam sebi koliko je ozbiljno shvatam. Mislim da se tek odnedavno osećam zaista dobro kad o sebi mislim kao o muzičaru.

Dok sam živela u Los Anđelesu napisala sam „En route“, pesmu koja je odredila moj dalji put. Do tada, sve je bilo neka vrsta vežbe, eksperimenta, nedostajala su iskustva koja bi mi omogućila da oslobodim svoj glas. Piscima su iskustva i priče neophodni. Postoje sedmogodišnji muzički geniji poput Mocarta, ali ne i sedmogodišnji Hemingveji. Potrebno je vreme da pisac razvije svoj stil i pronađe glas koji je oduvek bio tu.

Izbrazdan ožiljcima album "For Blood and Wine" (2009) pruža pogled na tvoju dušu, oštru u iskrenosti. Tvoj sopran krije tugu dok dragocena sloboda obitava u mračnijim dubinama tvoga glasa, praveći od njega svojevrstan instrument. Tvoj glas reže i krvari, to se jasno da čuti u „No Sir (Ain't No Man Gonna)’’, kao da tek samo kada ispisanu masnim velikim slovima istinu možemo da dodirnemo. Koliko god čudno zvučalo, čini se da ne govoriš samo kroz reči, već i kroz glas. Da li je ta svojevrsna moć glasa, kome ponekad kao da nisu potrebne reči, jedan od razloga zbog koga si razvila specifičan stil pevanja?

Reči su mi zaista bitne, ali odmerenost i način izvođenja im daju težinu. Reč me obogaćuje, tako da su mi one zapravo potrebne. Notna pauza je i dalje nota, isto je sa snažnim uticajem neizgovorenog... U suštini, sve mora da ima značenje, inače nema smisla, a čemu to? Mene ne interesuje pevanje pevanja radi – dremka bi bila efektnija. Sigurna sam da je emocija prisutna. Svakako da je to i namera.

Pre nego što sam preslušala album "Against The Sun" (2013), pitala sam se da li ćeš ikada podeliti prošlost svoje prodice sa nama. Poželela sam da saznam nešto više o tebi nakon što sam čula priču o tvojoj lutalačkoj prirodi; tek pokoja činjenica se mogla naći. Ipak, kada je jedna tako delikatna tema u pitanju – potrebno je slušati i verovati autoru. Kada je pesma „Take Only What You Can Carry” počela, osmehnula sam se, u čudu. Kulturno nasleđe i bolna porodična prošlost mogu predstavljati težak teret ili biti pokretač snova. Koliko je bilo teško pisati o tome?

Pisanje raspliće teška iskustva, umiruje… Pesma predstavlja pojašnjenje sveta u koji sam naučila da se sklonim. Moj otac je često ponavljao tu ironičnu poruku – „putuj lagano”. Dok sam odrastala, stvari poput negativnih emocija, pričanje o prošlosti, ili posedovanje previše pari cipela su bile neprihvatljive. „Uzmi samo ono što možeš da nosiš” ima više slojeva značenja. Kao što mnogi znaju, Jevrejima je bilo naloženo da napuste svoje domove i ponesu samo najosnovnije. Spoznala sam da dom i domovina nisu konstante. Holokaust je u osnovi i bavi se ubistvom očevih roditelja, te njegovim bekstvom iz geta. Imao je šest godina kada su njegovi roditelji, svesni neizbežnosti smrti, odlučili da ga prebace preko zidina. Nije ih više nikada video. Kada se rat završio, odselio se u Israel.

Suštinski, stiče se osećaj univerzalnosti tema strepnje i krivice. Moj otac ne može ni da zamisli zašto ja biram tugu. Naravno, njegov opstanak uveliko je zavisio od njegove sposobnosti da gleda i ide napred, ritam pesme upravo to i sugeriše. U svakoj priči postoji skrivena nit koja te tera da plešeš. Ja znam da je on ipak mnogo više u pravu.

Boravak i veliki broj nastupa u Poljskoj, zemlji u kojoj je živelo nekoliko generacija očeve porodice, je slučajan, nikada nisam imala to u planu. Niti je to ono što dete iz Kalifornije zamišlja kada krene da se bavi rokenrolom. Imali smo debatu – da li moja ljubav prema muzici meni toliko znači da moje mišljenje ne bude pod senkom prošlosti. Poljska je moderna i živa, puna tolerancije, tako da – da, mogu da prihvatim prošlost. Uostalom, ne mogu samo da sedim i čekam da drugi grade moje mostove. Ipak, s vremena na vreme, u Krakovu, kad se probudim i pogledam kroz prozor, vidim natpis koji reklamira izlete u Aušvic. Osećanja nisu otupela. Ironija me ne zaobilazi. „I understand the nature of men / I don't pretend so I can sleep.” (Greetings from Kiev, xxoo)

Tvoj poslednji album "Against The Sun" pruža usamljeničku perspektivu – kao da si promenila ugao gledanja u odnosu na prethodne albume – prilaziš temama patnje, ljubavi, samoće i smrti u svojstvu naratora, sa mesta na kome vlada tišina. Ovo je album koji obiluje tvojim karakterističnim crnim humorom, fascinira ironijom koju tako vešto koristiš dok opisuješ mogućnost sreće, kao na primer u „The Cloak of Comedy’'. Možeš li nam reći nešto o saradnicima, koje si instrumente svirala, kako je zapravo nastao.

Nastao je iz poraza. Muzika (kao karijera) nije napredovala, ali sam i dalje uživala u pisanju i želela samo da snimim ono što sam napisala. Dalje se moglo ili krajnje štedljivo ili nikako. Nije bilo izdavačke kuće niti budžeta, publika je bila malobrojna. Tako da je plan bio da snimim za sebe i još možda dvadesetak ljudi. Sve što sam mogla bilo je osloniti se samo na sopstvene mogućnosti – glas, gitara, klavir, čak i perkusije. Iskoristila sam svaki mogući ton i boju koju moj glas može da iznese i pristupila glasu, narocito pratećim vokalima, kao da su i oni sami instrumenti. Gde bi bila flauta, odlučila sam se za zviždanje, na primer. Po meni, tako je bilo najbolje, jer oslikava život kojim putujem sama, te temu samog albuma. Kome još treba izdavač da mu kaže kako bi trebalo angažovati flautistu? Negde tokom tog procesa, počela sam da sarađujem sa Entonijem Albertsonom, koji je bio moj menadžer samo šest meseci pre nego što je preminuo. Entoni me je ubedio da dodam više produkcije albumu. Pozvala sam prijatelje da mi se pridruže na bubnjevima i miksu zvuka i tako je krenulo. Opet, sve je ovo bilo u duhu značenja ovog albuma. Ako si kreativan, možeš uraditi puno sa malo.

Dosta sjajnih imena dolazi iz San Franciska, tvog rodnog grada. Neki od njih, kao Čak Profet i Mark Ajcel, nastupali su ovde u Srbiji. Kako je muzička scena San Franciska uticala na razvoj tvog stila i šta je življenje u Francuskoj i Poljskoj pridodalo tvojoj muzici?

Živela sam u Parizu i napisala veći deo albuma tamo. Pariz je predstavljao mogućnost odstupanja od mog načina života i otvaranje ka jednom drugačijem načinu, jedno obogaćujuće i edukativno iskustvo koje mi je i bilo potrebno. Život tamo nije imao veze sa muzikom - nikada mi to nije ni bila namera. Rekla sam sebi: “Muzika nije moj život, ali pošto imam život imam nešto da dam muzici”. Dualitet kojim je protkan Against The Sun’’ je u osnovi moga načina života – nezavisna i slobodna, u isto vreme sam shvatila da sam sama na svetu i nebitna.

Ti si i pisac. Brojne su literarne reference u tvojim pesmama. Zanimljivo je kako si utkala dečiju pesmicu u „One For Joy” (For Blood and Wine (2009)). Koji su ti omiljeni autori? Kakav upliv po tvom mišljenju, ima muzika u proces pisanja, može li jedno da postoji bez onog drugog?

Pesnicima sam privrženija nego recimo novelistima. Poezija je deo moje svakodnevice. Volim Odena, Rozetija, Hjuza. A volim da pročitam i dobar scenario – serija Mad Men je literatura. Iako o sebi mislim kao o piscu u literarnom smislu, svesna sam toga da pravim muziku, tako da su muzika i spisateljstvo zapravo usko povezani. Često krećem samo od ideje onoga što želim da izrazim, usput smišljajući najbolji način. Zatim neki događaj utiče da ta ideja zaživi. U tom smislu, to je kao pisanje komada, reči nose izvesnu težinu, ali efekat će biti postignut u zavisnosti od toga kako glumac iznese svoju ulogu. Kada sarađujem sa drugim muzičarima, obično ne pišem njihove deonice, ali im dajem smernice, tako da zajedno stvaramo pravu atmosferu. When all travel done / I'll lay my suitcase down /And write my final song.” (Against The Sun, I Know Where My Journey Will End'”). Mračan ton i uverenost sa kojom pevaš ove stihove ne daju povoda za uspoređivanjem, ali te opet često porede sa drugim muzičarima. Nezavisnog umetnika etiketa „ženskog muzičara’’ dakako da nervira, pa čak i vređa.. Ko su tvoji omiljeni umetnici i sa kim bi volela da radiš?

Pre svega, izuzetno je nepravedno potencirati kako je žena kopija muškarca. Ukoliko je akcenat samo na polnoj razlici, onda tome ne pridajem puno pažnje jer, iskreno, takvo gledište je svedeno i isprazno. Mogu da razumem kada je u osnovi zapravo kompliment, ali me i dalje nervira. Većina mojih omiljenih umetnika više nije među živima. Ali, recimo da mi ne bi nimalo smetalo da me Doli Parton nazove i traži da napišem pesmu za nju. Često pomišljam na to kako bi bilo pisati za druge, zamišljam kako vodimo duge intervjue o onome što ćemo zajednički stvarati. Naravno, zamišljam sebe i u ulozi pratećeg vokala i kako izvodim duete sa drugim muzičarima - verovatno je to ono što biste i želeli da čujete – ne volim da gajim preterane nade, pa nerado odgovaram na to pitanje. Iskreno, bilo bi sjajno uraditi nešto sa Misi Eliot. Čak mogu i da čujem – to bi vas oborilo s nogu. Svakako da to nije ono što ljudi žele od mene, ali puna sam razočaranja, baš kao i iznenađenja. Možda je ovo pravi trenutak da napomenem kako će na mom sledećem albumu biti nekoliko dueta. Dante Alijano Vajt i ja smo već snimili jedan, divim se njegovom pristupu; verovatno niste čuli za niega – eto, sad jeste!

Šta nam tvoj britki jezik sprema sledeće?

Pišem i snimam novi album u San Francisku i naravno, u planu su turneje po Evropi u narednoj godini sa bendom iz Varšave. Plan mi je da putujem

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 1

Pogledaj komentare

1 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: