Balkan je oaza mira, kad se gleda iz Vašingtona

Potpredsednik Maršalovog fonda Ivan Vejvoda uveren je da ni Evropska unija ni Rusija u narednim mesecima neće uslovljavati Srbiju da zauzme jednu stranu u dešavanjima povodom ukrajinske krize. U razgovoru sa Nadeždom Gaće Vejvoda naglašava da je ukrajinska kriza stvorila novu situaciju u svetu, ali veruje u diplomatsko rešenje, mada “opasnost od daljeg zaoštravanja, nažalost, uvek postoji”

Info

Izvor: Nadežda Gaæe

Petak, 08.08.2014.

12:20

Default images

Svi događaji oko Ukrajine, dovođenje u pitanje njenog teritorijalnog integriteta i suverenosti, otvorili su neočekivanu situaciju, iako se mislilo da je Evropa upravo 25 godina od pada Berlinskog zida uplovila u mirnije i staloženije odnose među državama i da će trzavica u međudržavnim odnosima biti mnogo manje, ako ne i da će potpuno nestati, bar u Evropi. Rušenje teritorijalnog integriteta Ukrajine i suverenosti aneksijom Krima – koje je Srbija sa najvišeg mesta jasno osudila, što je bilo veoma značajno – sa zapadnog stanovišta stvorilo je novu situaciju. Sa druge strane, Rusija odgovara da je ulazak SAD u Irak dvehiljaditih bio isto jednostrana akcija, poteže se i bombardovanje Srbije i proglašenje nezavisnosti Kosova kao presedan. Svako ima svoje viđenje i bira gde je prekršen inicijalni dogovor o nepovredivosti poretka stvorenog posle pada Berlinskog zida 1989, kaže u intervjuu za Novi magazin potpredsednik Nemačkog Maršalovog fonda za Ameriku Ivan Vejvoda. *Jezik koji razmenjuju Moskva i Vašington postao je veoma oštar i čini se da ga je teško vratiti u diplomatske tokove.

Ozbiljne države, naravno, znaju da na kraju svega moraju da sednu i razgovaraju i da moraju da nađu rešenje. Bez obzira na teške reči koje među njima padaju, SAD šalje svog novog ambasadora u Moskvu, mnogo toga se događa iza scene, saradnja između Evrope i SAD je intenzivirana. Diplomatska aktivnost je intenzivna od predsednika Obame do kancelarke Merkel, od britanskog premijera i francuskog predsednika do italijanske ministarke Mogerini koja je nedavno na skup u Dubrovniku došla upravo iz Moskve, što je važna činjenica pošto je sada Italija predsedavajuća EU.

U Moskvi se, čini se, i te kako pomno analizira situacija i kolika na kraju može biti cena. Moskva, naravno na sankcije SAD i EU može da uzvrati npr. povećanjem cene gasa, ali stepen privredne međuzavisnosti zemalja u današnje vreme veoma je veliki, te svi znaju da svaki daljnji korak u neželjenom pravcu može samo da znači da će biti mnogo teže da se zao duh vrati u bocu.

Neosporno da je obaranje malezijskog aviona dovelo do značajne promene u stavu Evrope, koja se do tog događaja suzdržavala da primeni treći nivo sankcija prema Rusiji. Čini mi se da je obaranje civilnog aviona sa toliko žrtava usredsredilo pažnju Evropljana i pokazalo da situacija u Ukrajini zaista preti da se otrgne kontroli. To je uticalo da se, pored prvobitnih sumnji, Evropa ujedini i svoj stav o oštrijim sankcijama usaglasi sa Amerikom i prvi put se odluči na primenu ozbiljnijih ekonomskih sankcija.

Verujem da se uporedo nastavljaju diplomatski napori daleko od očiju javnosti. Koliko su ti napori plodotvorni teško je reči. Kao i uvek u diplomatiji – što manje znamo, efikasnije je nalaženje rešenja. Ali, teško je u ovom trenutku biti optimista oko brzog rešenja. *I u Srbiji se podigla tenzija, posebno u medijima, u smislu treba li jače da podrži Rusiju ili Zapad, kao da se vodi mali hladni rat.

Ono što sada izgleda kao pritisak, čak se govori o nekim ultimatumima, rekao bih da to nije tako, da se bez obzira na povišenu retoriku u ovom trenutku od Srbije neće očekivati da i sama primeni sankcije na Rusiju. Zaista su rečnik i retorika u nekim medijima i izjavama takvi kako ste ih opisali, ali ako čovek odstupi korak može sagledati situaciju sa određene distance. Mediji ovde, kao i u drugim zemljama, nastoje da sebi podignu tiraž time što će podizati temperaturu javnog mnjenja, zato čovek, kao i država, mora hladne glave, racionalno i razborito da razmotri kako sebi da pomogne. Srbija mora da nastavi usmerenje ka ozbiljnim strukturnim reformama, što nije lako, ali to je preduslov da bismo došli do zdravije ekonomske situacije.

U raznim investicionim fondovima na Zapadu postoje značajne količine sredstava koja traže način da se oplode i u tom smislu Srbija je privlačna, ali upravo zato reformski napori moraju biti ubrzani da se slika ne bi promenila, odnosno treba ubediti potencijalne investiture da su reformski napori ozbiljni.

Mi imamo čvrste odnose sa Rusijom koji se tiču ekonomske saradnje i to iznad svega na uvoz ruskog gasa, kao i mnoge druge zemlje u Evropi, nismo dakle jedini. Srbija u tom smislu mora da vodi računa o svom ekonomskom i energetskom interesu i zato mora da ima i razvija dobre odnose sa svim državama. Ali, ponavljam, uprkos tome sasvim je jasno da idemo prema Briselu, odnosno EU.

Takođe, jasno je da će se s vremenom od Srbije očekivati da uskladi svoje viđenje sveta sa stavovima EU, ali ovo nije trenutak u kojem će se tvrdo zahtevati tako nešto povodom zbivanja oko Ukrajine. Vidimo razlike i u samoj Evropi, između različitih zemalja postoje različiti pristupi.

*Ima li pritisaka Moskve na Beograd?

Rusija je ozbiljna država sa dugom i zavidnom istorijom i kulturom, veoma dobro čitaju geopolitičku kartu. Njihovi ozbiljni analitičari odavno znaju da će Srbija biti članica EU, pa čak možda jednog dana i, ko zna, NATO-a. Treba razlikovati te dubinske uvide od onoga što političari govore. Osim toga, Rusija vrlo dobro zna da Srbija na godinu dana od 1. januara 2015. preuzima predsedavanje Organizaciji za evropsku bezbednost i saradnju (OEBS) i sigurno joj je stalo da Srbija, s obzirom na ukrajinsku krizu, sarađuje upravo u duhu saradnje sa svim državama članicama, pa dakle i sa samom Rusijom. *Pomenuti Croatia forum u Dubrovniku okupio je regionalne ministre, ali i mnoge evropske i diplomate sveta. Šta je na vas ostavilo najdublji utisak?

Skup je organizovala ministarka spoljnih i evropskih poslova Hrvatske Vesna Pusić. Osim ministarke Mogerini, prisutni su bili zamenici ministara Rusije, Japana, predstavnici Kine, Stejt dipartmenta, mnogo eksperata i analitičara za Balkan, ministri spoljnih poslova regiona i, naravno, ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić. Suštinsko pitanje skupa bilo je upravo dalje proširenje EU i tokom dva dana vođene su rasprave koje se često u dnevnoj štampi mnogih zemalja svode na pitanje ima li EU apetit za dalje proširenje na nove članice dok traje ekonomska kriza i kriza u evrozoni.

Rekao bih da je prvi opšti zaključak, još jednom, bio da je proširenje EU možda najuspešnija politika u ovih šezdesetak godina, proces ujedinjenja Evrope posle Drugog svetskog rata oko političkog, mirovnog projekta. Takođe, da je taj projekat značajan temelj na kojem i danas stoji konstrukcija EU. To je posebno značajno kad je reč o našem području gde je devedesetih došlo do velikog krvoprolića. Na evropskom tlu. Danas sve zemlje bivše Jugoslavije žele da se priključe pre svega tom mirovnom projektu, a onda i Uniji kao ekonomskoj snazi koja, bez obzira na trenutne probleme, okuplja pola milijarde ljudi i 28 zemalja.

Bilo je raznih veoma zanimljivih stavova, istakao bih, međutim, govor ministra spoljnih poslova Holandije Franca Timermansa koji slovi za jednog od nekoliko kandidata da zamene Ketrin Ešton. On je vrlo otvorenim govorom rekao da Holandija i druge zemlje čvrsto stoje iza politike proširenja na Zapadni Balkan, utemeljene tokom samita EU u Solunu juna 2003. kada je Grčka predsedavala. Ali, to je važno ”ali”, naglasio je da zemlje kandidati za članstvo u EU treba da pokažu da svakog dana rade na utemeljenju demokratskih ustanova i vladavine prava, ljudskih prava, slobode medija, govora i udruživanja. Suštinski se, dakle, oko namere daljeg proširenja EU ništa nije promenilo, iako političari zbog svojih domaćih partijsko-političkih razloga često govore da je proširenje stalo i da ga neće biti u sledećih šest godina. To je izjavio i novi predsedavajući Komisije EU Žan Klod Junker, na šta je komesar Štefan File rekao kako smatra da to nije bilo dobro reći, a da odmah iza toga nije izgovorena rečenica: “…a biće proširenja nakon toga”.

*Posmatrano sa Balkana, čini se da je EU na neki način ipak zaustavila proširenje.

Zaista bih najsnažnije moguće podvukao da nema zaustavljanja proširenja. Tačno je da posle Hrvatske nijedna zemlja nije još spremna za članstvo i neće biti spremna za ulazak do kraja ove ili početka sledeće decenije. Važno je da zemlje kandidati zaista sprovedu ono na čemu i same insistiraju, da jednostavno rečeno urede svoja društva, svoje privrede, da se ozbiljno uhvate u koštac sa korupcijom. Neće biti dovoljno po hitnom postupku izglasavati dobre zakone, biće mnogo važnija njihova valjana primena. A EU će pomno pratiti, pomagati i podržavati te procese i reforme, i onda o tome odlučivati kada obaveze budu ispunjene, negde 2020.

Biće i dalje dnevnih izjava političara, ali čovek mora malo da se distancira od njih da bi jasnije sagledao dinamiku proširenja koja se nastavlja. Uostalom, kancelarka Merkel je 2011. u Beogradu, kada je održala onaj čuveni govor i poslala poruku o Kosovu, poslala još jednu, pomalo zaboravljenu poruku: snažno je podvukla da je dalje proširenje EU i te kako na dnevnom redu, te da i ona i njena vlada, koja je i dalje na vlasti, snažno stoje iza daljeg proširenja EU.

*Kako se iz SAD gleda na Balkan?

Svet je danas suočen sa veoma ozbiljnim krizama, Bliski istok, Sirija, Libija, Iran, Egipat, Irak, Ukrajina… Kad administracija iz Vašingtona gleda svet, Balkan je oaza mira gde niko nikoga više ne ubija. Naravno, SAD i dalje pomno prati procese i zbivanja u regionu, podržava EU u svim njenim potezima, procesu proširenja i nastoji da pomogne ubrzavanje tih procesa kako bi došlo do zaokruženog ujedinjenja Evrope. Ministarka Vesna Pusić je u Dubrovniku rekla kako više voli da govori o konsolidaciji Evrope umesto o proširenju, pošto ceo region jeste Evropa, a pitanje EU je institucionalno. Niko, naime, ne postavlja pitanje pripada li Balkan Evropi, kao što možda neko u nekim strankama i zemljama Evrope to pitanje postavlja povodom Turske.

*I vi na region i Srbiju gledate iz Vašingtona: idu li dobrim koracima?

Nema nedoumice da region, bez obzira na razlike u dinamici procesa i demokratskih reformi, metaforički rečeno ide prema Briselu. Kada je reč o Srbiji, važno je ponoviti da su sve vlade od 2000. i pobede nad Miloševićem išle u tom smeru, neke sporije, neke s manje entuzijazma, ali učinak ove vlade moguć je zbog svega što je urađeno u prethodnih 13 godina i to ne smemo da zaboravimo ako želimo ozbiljno da razumemo procese koji su nas doveli dovde. Bez studije o izvodljivosti za EU, bez SSP-a, bez kandidature za EU, bez ispunjenja haške obaveze, hapšenja Miloševića, Karadžića i Mladića, bez otvaranja pregovara sa Prištinom aprila 2011, ova vlada ne bi mogla da krene i dalje gradi sledeće stepenike ka, nadajmo se, uređenijem društvu.

Ljudi i dalje često postavljaju pitanje okreće li se Srbija ka Istoku ili ka Zapadu; za mene lično bilo je jasno 5. oktobra 2000. da se Srbija opredelila i sve što se potom događalo, čak i u najtežim trenucima kada je premijer Đinđić ubijen, pokazalo je, uz sve ogromne izazove, stranputice i meandriranja, da to usmerenje nije izgubljeno. Ova vlada nastavlja tu politiku, sada smo na mnogo višoj stepenici, pregovori sa EU jesu konačno usidrenje koje smo toliko dugo iščekivali.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

15 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: