Intervju – Marko Luković

Automobil za vožnju po mesecu

Automobili

Izvor: B92

Ponedeljak, 25.04.2005.

18:21

Default images

Stari srpski loš običaj je da neko postane u domovini poznat tek kad napravi uspeh u svetu. Izuzev, naravno, pevaljki, Slobinih tajkuna ili lažnih prvoboraca.

Marko Luković je javnosti bio nepoznat sve do 2001. godine kada je u svojoj 23. godini života pobedio na prvom međunarodnom konkursu za dizajn Pežovih vozila budućnosti. Dizajn je morao da pretpostavi kakav će biti ukus vozača i stepen razvoja tehnologije 2020. godine.
Munster, kao što mu ime kaže, smišljen je kao vozilo koje bi bilo sposobno i za vožnju po mesecu. Međutim, Luković je inspiraciju našao u prirodi. Tačnije, u okeanu. Munster izgleda kao neka velika riba koja mesto bočnih pejara ima ogromne točkove. Kako to biva na Zapadu, koncept pežo munster je za samo nekoliko meseci realizovan u prirodnoj veličini, i u septembru 2001. premijerno prikazan na Salonu automobila u Frankfurtu.
Od tada do danas Marko Luković je izlagao radove na preko 30 međunarodnih i domaćih izložbi, a bio je gostujući predavač i član žirija u nekoliko najrazvijenih zemalja Evrope. Oni koji su mislili da je uspeh sa munsterom slučajnost, demantovao je 2002. godine kada je njegov rad bio plasiran među prvih deset finalista u kategoriji profesionalaca na dizajnerskom konkursu čuvenog američkog auto magazina Motor Trend. Te godine dobio je i stipendiju od strane Ministarstva inostranih poslova Republike Italije.
Na nedavno završenom Salonu automobila u Beogradu predstavljen je njegov poslednji rad, dizajn nove instrument table za automobil zastava florida. Dobar povod da ustanovimo koliko je u našim skromnim uslovima moguće stvarati proizvode koji prate svetske trendove.

Malo iskorišćeno domaće znanje

B92 – Pobeda na Pežoovom dizajnerskom takmičenju omogućila Vam je saradnju sa stranim dizajnerima. Gde ste sve imali priliku da svoje znanje usavršavate?

Luković – Prvo sam imao sreću da boravim par meseci u Pežoovom dizajn centru u Parizu dok se protopip munstera pravio. Za nekih dva meseca je urađen. Nakon svetske premijere u Frankfurtu 2001. upoznao sam razne ljude iz struke, prvenstveno iz Evrope. Usledili su pozivi za razna predavanja i prezentacije napolju. Od mnogobrojnih izdvojio bih usavršavanje po pozivu Vlade Italije, kada sam imao priliku da radim sa Paolom Stancanijem konstruktorom najpoznatijih Lamborginijevih modela.

B92 – Koliko Vam je boravak u Italiji pomogao da usavršite svoje znanje?

Luković – Za tih dva meseca 2002. ništa specijalno nisam naučio. Mogu da kažem da su čak Italijani učili od nas. Jer mi ovde (na Fakultetu primenjenih umetnosti – prim. nov.) imamo sreće da baratamo sa više kompjuterskih programa. Ono što sam ja načio od njih, to je tehnika modelovanja u kleju, u dizajnersko-industrijskom plastelinu, kako se svuda rade modeli. Dakle, ono što su nas oni naučili su neke tehnike kompjuterske izrade modela.
B92 – Da li je neka od tih tehnika primenjena prilikom izrade prototipa instrument table floride?

Luković - Da. Nije poznato u javnosti da cela Zastava ima najmoderniju CAD-CAM tehnologiju. Ono što sam video u Pežou imaju i u Zastavi. Nedavno su kupili najnoviju petu verziju programa CATIA, kakvu na primer koriste u Mercedesu, a nemaju sve evropske firme. Cela poenta je zašto sam dizajnirao za Zastavu? Ja sam imao neku predstavu da je to neka firma koja je bukvalno propala. Uopšte nisu propali, što se tiče kadra i tehnološki mogu da izvedu sve što i napolju rade.
B92 – Kad se rade prototipovi u razmeri 1:1, da li se u Zastavi rade pomoću kompjuterizovanih mašina?

Luković – Da, imaju CNC glodalice. Štos je u tome da se s tim kompjuterskim tehnologijama posao završava 10 puta brže nego standardnim metodama i ja sam sa jednim timom od 30 ljudi u roku od nekih 60 radnih dana napravio prototip. I to je proces bukvalno od idejnog rešenja do finalnog modela. Ali, šta znači idejno rešenje? Ja kao dizajner sam morao u timu da radim sa njima, i tako se svuda radi. Dao sam idejna rešenja u komjuterskim softverima, sa 3D modelima tzv. mrežama površina. Onda u Zastavi učitaju te programe, malo doteraju konstrukciju i kasnije šalju na svoju CNC glodalicu koja je velika, na kojoj može, maltene, iz komada da se napravi autobus. Toliko je velika! Sama izrada modela nove instrument table trajala je oko jedan i po dan, do dva. Master model se na glodalici izradi u epovudu (sintetičko drvo). Posle toga sledi finalni otisak u poliesteru, po kojem se pravi prvi alat. Nakon toga se dobija forma koja se presvlači tehnikom vakumiranja, odnosno navlačenja finalne površine koja je u kolima.

B92 – Priča se da je Zastava i pre nekoliko godina imala i ljude i tehnologiju da sama izvede restilizaciju modela jugo i florida, a ipak je angažovala stranog dizajnera. Zašto?

Luković – Dokazali smo na ovom projektu da možemo sami sve do kraja da završimo. Koliko je meni poznato svetske cene su neuporedivo veće od domaćih. Verovatno je Hjuliez svoje usluge naplatio ne mnogo manje od evropskog proseka. Ja tada nisam bio u kontaktu sa Zastavom, ali znam da je u tom trenutku bila sposobna da sama isti posao obavi. Zastavi je verovatno bio interes da se to obavi negde napolju.
B92 – Lični interes?

Luković – Pa, sad da li je lični ili kolektivni, nije mi poznato. Ovo je dokaz da može i ovde isto da se uradi.

B92 – Zašto je zadržan konzervativni stil nove instrument table floride?

LukovićFlorida je prilično stari model, a i nije dizajnirana sportski. Cilj nam je bio da ne napravimo veliki kontrast u odnosu na spoljašnjost. Bilo bi ružno da je stil instrument table futuristički. Ali smo se potrudili da bude u aktuelnom trendu. Dizajn instrument table ne predstavlja meni neki izazov u smislu moje mašte, ali to je bio konkretan zadatak za realnu upotrebu.

Težak put do svetske slave

Mlade ljude u našoj zemlji sigurno zanimo koliko je težak put da neko postane dizajner u nekoj velikoj automobilskoj kući. Zato smo Marka Lukovića pitali zašto nije prihvatio poziv Pežoa da ostane u njihovom dizajn centru.

Luković – Izuzetno je teško nekome ko dolazi iz zemlje Srbije da se pozicionira u nekom svetskom dizajn centru. Stranci se obično iznenade nivoom znanja koji mi odavde imamo, ali te vrlo brzo shvate kao opasnog konkurenta i gledaju da te stave na neki početak. Naš čovek odavde nikako ne može odmah da upadne u vrh nekog dizajn tima, nego sledi standardna procedura. Prvo pet godina budeš junior dizajner, ma koliko godina starosti i iskustva imao. Startuješ sa razradom nekih sitnijih tuđih idejnih rešenja. Napolju se uglavnom potpisuju ugovori na godinu dana, i to je ono što ne daje nikakvu sigurnost, već konstantno moraš da se dokazuješ, i da budeš bolji od tima u samom centru. Na primer, u Pežou imaju desetak – petnaset crtača koji osam sati dnevno samo crtaju, i ljudi se brzo istroše jer kada proračunaš da dnevno ispucaju po stotinak crteža puta broj dana u godini, puta godine. Onda dolazi brzo do zasićenja i nedostatka ideja. Ako se preživi tih pet godina, onda se postaje senior dizajner, ali ni tada pozicija nije baš sjajna.

B92 – Da li ste imali priliku da upoznate nekog od naših svetski uspešnih dizajnera automobila?

Luković – Znam se dobro sa Goranom Popovićem koji već nekih 11-12 godina radi u Pininfarini. On je sada senior dizajner, i imao je priliku da prođe ceo proces od početnika (junior dizajnera prim. nov.). Radi baš na automobilima, a njegov najpoznatiji rad je ferari modena. Goran je 1987. pobedio na njihovom dizajnerskom konkursu, pokušao je nešto da radi sa Zastavom, ali kad je počeo rat onda je sa ženom i detetom otišao u Italiju. Pobedio je 1993. na internom konkursu u Pininfarini za dizajn ferari modene, a ono što je interesantno ni dan danas nije seo u taj auto. Jedino su mu dali da se poneki put potpiše na nekom crtežu koji će negde biti objavljen u nekom časopisu. Za dizajn modene dobio je povišicu plate od nekih 10%. Pretpostavljam da je njegova sadašnja plata preko dve hiljade evra. Eto jedan od najpoznatijih dizajn studija na svetu tako nagrađuje svoje glavne dizajnere, crtače koji su tu 12 godina.
B92 – Trenutno ste asistent na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu. Upravo ste završili projekat za Zastavu. Kakvi su vaši planovi u bliskoj budućnosti, u narednih pet godina?

Luković – Imam ideju oko otvaranja dizajn centra u Beogradu. Sa svojim prijateljima, možda ja neću biti većinski vlasnik. Trenutno radim na svom prvom automobilu koji će biti pod brendom Marka Lukovića, ali još ne znam kako će se zvati. Ja radim dizajn a formira se tim ljudi koji će raditi motoristiku, konstrukciju, inžinjering. To će biti sportski automobil, dvosed. Nešto malo veći od honde S2000.

B92 – Gde bi se taj kupe proizvodio?

Luković – U centralnoj Srbiji. Bila bi to maloserijska proizvodnja. Ili bi se možda pravio po narudžbini. Jeste teško, finansije su glavni problem. Cilj nam je da taj auto bude predstavljen na narednom Salonu automobila u Beogradu.

Pisac ovih redova je sredinom 2001. intervjuisao Marka Lukovića i njegovog kolegu Pavla Trpinca povodom osvajanja prvog i trećeg mesta na Pežoovom dizajnerskom konkursu. Ministar kulture te godine nije imao vremena ni da poseti izložbu 30-tak naših mladih dizajnera koji su osvajali međunarodne nagrade. O pomoći države od tada do danas da i ne govorimo. Italija je nakon II svetskog rata shvatila da primenjeni dizajn može biti jedan od njihovih aduta u oštroj tržišnoj utakmici. Zato je danas jedna od najrazvijenijih zemalja sveta. Da li će naši mladi stručnjaci nastaviti da odlaze i krvavo rade za strane kompanije i države, dok naše firme propadaju, ostaje da vidimo.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

40 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: