Od ustanka za slobodu do nove borbe za Kosmet: Naš narod je previše propatio

Istorija srpskog naroda u 19. i 20. veku je protkana junaštvom za slobodu i opstanak, ali su to i vekovi tragičani i stradalnički za srpski narod, pa ih slobodno možemo nazvati golgotom biblijskih razmera. Naš narod je stravično propatio i postradao.

Izvor: Ðorðe Bojaniæ

Utorak, 07.02.2023.

14:10

Od ustanka za slobodu do nove borbe za Kosmet: Naš narod je previše propatio
Foto: Profimedia

Ogromna patnja i junaštvo srpskog naroda u 19. vek iznedrilo je put oslobođenja i trasirala put u novu patnju i stradalaštvo kroz pakleni 20. vek. To je period Karađorđevog i Miloševog ustanka i izlaska iz strašnog vremena Osmanlijske okupacije Srbije, vreme kada je Srbija skoro četiri veka bila izložena strašnim zverstvima, zulumima, zločinima, vreme kada su srpsku decu osmanilije otimale od roditelja i odvodile u posebne vojne škole i pretvarale ih u janičare da ubijaju i mrze svoj rod.

Na Berlinskom kongresu 1878. godine Austro-Ugarska je dobila pravo da okupira Bosnu i Hercegovinu, ali ona formalno ostaje pod vlašću turskog sultana. Godine 1882. pravoslavni i muslimanski narod u Hercegovini pobunio se protiv Austro-Ugarske zbog mešanja u verski život i vojne obaveze. A to je godina i kada je Srbija postala kraljevina, a kralj Milan Obrenović. Ustanak je brzo ugušen.

Posle toga na čelo okupirane uprave dolazi Benjamin Kalaj (u Bosni i Hercegovini), uvodi se njegov birokratski režim, nazvan Kalajev režim. Ovaj režim želi da stvori bosansku naciju i bosanski jezik. To znači, da mora da nestane srpska nacionalna posebnost, srpski jezik i srpsko pismo – ćirilica. Kalajev zadatak je bio, da stvori preduslov za aneksiju Bosne i Hercegovine, odnosno za nasilno otimanje vekovne srpske zemlje.

Srpski narod u Bosni se bori uspostavljanjem tajnih veza sa Srbijom, tajnom dostavom knjiga iz Srbije, osnivanjem prosvetnih i kulturnih društava koja su negovala nacionalnu svest.

Godine 1908. Austro-Ugarska nasilno anektira (pripaja) Bosnu i Hercegovinu, usled čega se položaj Srba dodatno pogoršao. Kao vid otpora aneksiji Austro-Ugarske, povezuju se predstavnici mladih sva tri naroda u BiH i osnivaju udruženje «Mlada Bosna». Predstavnici Udruženja su bili Vladimir Gaćinović, Nedeljko Čabrinović, Gavrilo Princip, Danilo Ilić i Veljko Čubrilović.

Zanimljivo je, da je za vreme okupacije u Bosni i Hercegovini 43 % od ukupnog broja stanovnika činilo srpsko pravoslavno stanovništvo, ali je to vreme kada je u Bosni bilo teško biti i opstati kao Srbin. Na teritoriji Habzburške monarhije, najviše Srba je živelo na prostoru Južne Ugarske, Vojne krajine, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, i to oko milion Srba. A danas? U Vojnoj krajini Srbi su do 1881. godine činili 47% stanovništva i osnovni zahtevi Srba u Hrvatskoj u drugoj polovini 19. veka su bili: -priznavanje srpskog imena, -korišćenje ćirilice u službenoj prepisci, -srazmerno učešće u vlasti, -sloboda veroispovesti i školstva.

Za vreme bana Mažuranića (kraj 19. veka) zastupana je ideja, da na hrvatskoj teritoriji postoji samo jedan, i to politički hrvatski narod. To je značilo, da Srbi kao narod ne bi bili priznati, što je izazvalo veliko nezadovoljstvo kod Srba. Hrvati su pokušali da reše Srpsko pitanje zakonom. Srpski zakon je donesen 1887. godine i on je trebalo da osigura autonoman razvoj srpskog naroda.

Srpski političari i Crkva ovim zakonom nisu bili zadovoljni. Uprkos svemu tome, srpsko građanstvo je napredovalo, pa je 1895. godine osnovana Srpska banka. Primer protivsrpske politike je VELEIZDAJNIČKI proces, koji su organizovale vlasti uz pomoć hrvatskog bana 1909. godine. Ovaj proces je vođen protiv 53 Srbina pod lažnom optužbom, da su planirali rušenje države i stvaranje Velike Srbije.

Tri godine kasnije austrougarske vlasti su ukinule srpsku crkvenu autonomiju. Srpsku nacionalnu posebnost su čuvale Srpska pravoslavna crkva, Matica srpska i gimnazije u Sremskim Karlovcima i Novom Sadu. Zbog pogoršanja odnosa sa Srbijom oko Albanije, Ugarska je 1912. godine ukinula srpsku narodno-crkvenu autonomiju. Tek raspadom Austro-Ugarske 1918. godine Srbi će ostvariti svoja nacionalna prava.

Frankovci su bili pripadnici političke stranke u Hrvatskoj, na čelu sa Josipom Frankom, koja je radila protiv ujedinjenja južnoslovenskih naroda. I u oblasti prosvete, Srbi su bili u teškom položaju.

Deca nisu redovno učila ćirilicu, a udžbenici su pisani latinicom i u rimokatoličkom duhu. Postojala je velika opasnost i od pokatoličavanja srpske dece. Srpska pravoslavna crkva je bila pod pritiskom da pređe u uniju, odnosno da prihvati papu za poglavara, a da pritom zadrži pravoslavni obred. Po planu, kasnije bi unijati lako postali katolici. U Dalmaciji je, pored Srba pravoslavaca, bilo i dosta Srba katolika (posebno u Dubrovniku i okolini), koji su bili svesni svog srpskog porekla i veoma se ponosili njime.

ŠEST RATA

Srbi su u 20. veku šest puta ratovali za odbranu svoje Otadžbine – vojevali su za odbranu i čast u dva balkanska rata, u Prvom i Drugom svetskom ratu, u građanskom ratu na prostorima bivše Jugoslavije koji se vodio od 1991. do 1995. godine, stradao je i tokom zločinačke NATO-agresije 1999. godine i od Albanaca na Kosmetu, nakon NATO-agresije.

Pitam se, da li ima kraja stradanju srpskog naroda, jer moramo znati i to preneti novim mladim naraštajima, da smo mi u ovim nabrojanim ratovima isključivo vodili oslobodilačke i odbrambene ratove. Ukupno u dva balkanska rata (prvi i drugi) Srbi su izgubili oko 88.000 stanovnika (vojnika, žena, dece i staraca). Preciznije, Srbija je u Prvom balkanskom ratu (kada smo se oslobađali i proterali osmanlije) izgubila 43.000 stanovnika, a u Drugom balkanskom ratu srpski vojni gubici su iznosili 44.500 stanovnika.

U Velikom ratu (Prvi svetski rat) Srbi su izgubili oko 1.250.000 stanovnika. Posle tog rata koji se vodio i protiv hrvata, koji su nas ubijali na Ceru i Kolubari i unijatili naš srpski narod na tim prostorima. Posle rata dolazi do ujedinjenja i bratstva sa dželatom.

Mi vešto izbegavamo da kažemo da je regent Aleksandar Karađorđević izbegao skupštinu Srbije (nikada skupština srpska nije zasedala i nikada nije izglasala akt o ujedinjenju), ali to je sve nametnuto.

Mi smo u to vreme bili jedina država u Evropi gde se vijorila carska ruska zastava. Regent Aleksandar je bukvalno bio primoran na taj masonski iznuđen čin ujedinjenja. Aleksandra je znao da Srbija nije imala u tom trenutku saveznika (slično kao i danas), a bili smo kraljevina… ako znamo ko je vladao posle 1917. god i pada carske Rusije.

Carska Rusija je pala zbog uticaja zapada i instaliranja komunizma u Rusiji preko Lenjina koji je došao blindiranim vozom iz Švajcerske u Rusiju sa novcem i ljudima koji su bili protiv carizma. Taj komunizam će Rusiju razoriti, a isto i nas posle Drugog svetskog rata, kada smo bukvalno zaboravili da smo Srbi i postali većinski nekakvi jugosloveni, ateisti i partijaši.

Da ne zaboravimo da smo 1919. odmah prešli na gregorijanski kalendar… da se ne bi zamerili hrvatima i slovencima. Ukinut (tačnije zabranjen 1929. god) je i Vidovdan kao nacionalni praznik, kako su tada zborili… bio je mnogo nacionalistički i srpski (sve su to bili ustupci). Da se prisetimo, za državni praznik, Vidovdan je prvi put proglašen 1889. godine, na 500. godišnjicu Kosovskog boja (ali nije u kontinuitetu proslavljan). Jasno je da je Vidovdan ugrožavao ideju “integralnog jugoslovenstva”.

Definitivno, danas je jasno da ni prva ni druga Jugoslavija nije bila potrebna srpskom narodu (znam da je sada lako pametovati, ali to su danas činjenice), to je bila i ,,grobnica” zbog koje i danas bauljamo i borimo se za opstanak i samostalnost. Kralj Aleksandar, verovatno je pokušao da balansira i ustupcima smiri vekovnu mržnju hrvata prema Srbima… to ga je nažalost koštalo glave. A to je bio i uvod u raspad monarhističke Jugoslavije i trasiranje puta razjedinjenja posrnulog srpskog naroda kada su nas sa svih strana napali i ono najgore što nam se desilo, bratoubilački rat.

Ta Jugoslavija bila je potrebna samo hrvatima da stvore svoju državu koju vekovima nisu imali (od 1100). Da Apis nije bio ubijen, možda i ne bi došlo do ujedinjenja sa dželatom, Apis je bio za ujedinjene srpske zemlje. Propuštena je i prilika kada smo imali Londonski sporazum 1915. na stolu, ali to je već druga tema.

U Drugom svetskom ratu Srbija je izgubila od 1.700.000 do 2.000.000 ljudi (samo u Jasenovcu preko 700.000, dok ima izvora i do 1.000.000 stradalih Srba). Ono po čemu se Drugi svetski rat razlikuje od prethodnih ratova jesu brutalni logori smrti (za Srbe od strane nacista i hrvata/ustaša), uništavanje čitavih etničkih zajednica, deportacije i odvođenje na prisilni rad i preseljenje.

U toku rata je mnogo Srba iz Hrvatske proterani i prebeglo, oko 400000. To je vreme kada smo prihvatili austrougarskog kaplara Tita za poglavara, a Dražu proglasili za izdajnika… naravno ne svi.

To je i vreme građanskog rata, kada je udario brat na brat. Žikica Jovanović Španac ubija Srbe… i taj pad srpske krvi mi smo do skoro slavili. I posle ovog rata istorija nam se ponavlja, zato što je izgleda nismo dobro savladali, pa ponovo ulazimo u zajednicu sa svojim dželatima koji su nas klali i ubijali. Sa onima koji su imali brutalne logore za srpski decu i bebe.

Hrvati su samo nastavili ideologiju Starčevića (srbin koji se odrekao svojih korena) koju su završili te 1995. god, i sada imaju skoro etnički čistu državu od Srba. Morao se spomenuti i plan jednog od osnivača ustaškog pokreta Mile Budaka (takođe pripadnik pokrštene srpske porodice) za rešavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj — jednu trećinu ubiti, drugu proterati, a treću pohrvatiti (pokatoličiti).

Taj maršal Tito, koga su srbi obožavali i oplakivali a koji je na Srbe pucao na Ceru i Kolubari a kao predvodnik partizanskog pokreta u Drugom svetskom ratu, nije mu palo na pamet da prvo oslobodi logor Jasenovac, koji je zadnji oslobođen da bi se prikrili krvavi tragovi ustaša i deo isti se polako presvukao i na glavu stavili Titove petokrake i činove. U tom surovom ratu pored nemaca, stradali smo i od bugara, mađara, albanaca… sa svih strana je pretio teror i linč.

Olako smo zaboravili pakao Drugog svetskog rata (logori, progoni, logori za decu…) i tako sa hrvatom Titom smo srušili sopstvenu kraljevinu i za par decenija ušli u završnu fazu etničkog čišćenja i proterivanja Srba sa njihovih vekovnih ognjišta i teritorija devedesetih godina.

Srbi su stradali i od komunističkog terora posle Drugog svetskog rata (Kočevje, Goli otok… gde su stradali samo Srbi). Samo u periodu od kraja 1944. do sredine 1945. godine likvidirano je, streljano i ubijeno oko 60.000 Srba. Problem se trasirao i kroza autonomne pokrajine koje je imala samo teritorija Republike Srbije, pokrajine nisu imali hrvati… a bilo je logično da imaju (Srpska Krajina). Problem tog ujedinjenja je i stvaranje novih nacija, jezika i crkve.

Znamo šta se desilo u Makedoniji, šta se dešava danas u Crnoj Gori. I u ratovima u periodu od 1991. do 1995. godine stradalo je oko 35.000 Srba. U zločinačkoj NATO-agresiji je stradalo oko 2.500 Srba. A svi ti ratovi bili su posledica stvaranja dve jugoslavije (1918 i 1945. god) sa svojim ѕelatima, kroz ,,bratstvo i jedinstvo”.

METOH, ONO ŠTO SMETA MNOGIMA

Reč Metohija (Metoh ili Metohija je u srednjovekovnoj Srbiji bilo zemljište ili posed koji poseduje neka crkva ili manastir) dovoljna, i ta reč Metohija je nekada bila izbačena iz naziva (izbacili je srpski komunisti), pa eto, ponovo vraćena. Evo kako su crtane jugoslovenske republičke granice koje su postale državne, ali na štetu Srbije… kao primer navodim, da bi postao delegat, Petar Stambolić pripojio Leposavić KiM.

Tako da je Kosmet sadašnji oblik dobio tek 1959. godine kada je bukvalno Petar Stambolić pomerio granicu Kosmeta na Kopaonik da bi pobedio na izborima u Leposaviću, proširenjem na severu, kada su delovi opštine Raška naseljeni isključivo srpskim življem izuzeti iz sastava Centralne Srbije i dodati oblasti kao delovi opštine Leposavić. Da se vratimo malo unazad, pre pripajanja Leposavića i okoline Kosmetu… još 1946. god je doneta odluka o pripajanju 14 opština Kosmetu (Vitina, Gnjilane, Gora, Zvečan, Zubin Potok, Kosovska Kamenica, Kosovska Mitrovica, Novo Brdo, Istok, Peć, Prizren, Podujevo, Leposavić i Štrpce) te opštine pripadale su Staroj Srbiji.

Njihova ukupna površina je 5.217 kvadratnih kilometara sa ukupno 670 naselja. To danas nažalost mnogi ne znaju, kao i da je Kosovo do 1946. god obuhvatalo 15 sadašnjih opština. Ta zemlja je bila jezgro nemanjićke Srbije, odnosno Srpska svetinja. A sve je to rađeno u komunističkom cilju da se Albanija pripoji kao sedma republika… a to bude mamac koji će ih privući.

Kako i zašto se to desilo niko ne zna, niti postoji odgovarajuća istorijska dokumentacija, što je i jasno… šta reći na sve to, moje nije da sudim. I ovo trebamo znati, u isto vreme dok su u Srbiji formirane autonomne oblasti kao države u državi, Milovan Đilas odbija zahtev dalmatinskih komunista da i srpska Dalmacija dobije autonomiju. Oni su to obrazlagali činjenicom da ona nikad u istoriji nije bila pod vlašću Zagreba, a Đilas je odgovorio da je Dalmacija najhrvatskiji deo Hrvatske.

Svu ovu ljigavštinu Srbi nisu videli ni razumeli, a u njoj su učestvovali, kao da nisu bili svesni šta čine, zarad trenutne verne odanosti, moći i raskalašnosti. Aprila 1963. godine AKMO je uzdignuta na nivo pokrajine, postavši Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija.

Novembra 1968. godine ime pokrajine je promenjeno u Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo, čime je Metohija uklonjena iz naziva. Prema ustavu Srbije iz 1974. godine, Kosovo je imalo veoma široku autonomiju. Sve to je rađeno u srpsko komunističkom stilu sa određenim ciljem i zadatkom, što nam je danas jasno a taj cilj je vidljiv danas.

Činjenica je i da su ideju Velike Albanije podržali i Amerikanci još na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine. Albanski predsednik Enver Hodža je uvek isticao da mu je maršal Tito krajem juna 1946. godine “lično obećao” da će Kosovo biti u sastavu Albanije, kao i drugi krajevi gde su Albanci većina, jer ih je voleo. Ipak, ovim izjavama se nije baš pridavalo na važnosti, srbi ni to nisu razumeli, kao da nije imao ko da spozna istinu… a ni danas ne razumemo delo Tita, zbog bratstva i jedinstv mi suštinu tragedije nismo spoznali kao da smo bili omađijani, ni dva Velika rata nismo razumeli a sa njima ni žrtve, logore, razaranja i poklanu srpsku decu smo u trenu preboleli i zaboravili zarad nametnutog “bratstva i jedinstva”… i tu da tražimo krivca?

Plan se nastavlja posle 1961. god, 103.000 Srba i Crnogoraca napušta Kosovo i Metohiju, uglavnom zbog pritisaka albanskih vlasti i populacije, sve uz prećutnu dozvolu vlastodržaca. A kasnije se zabranjuje njihov povratak. Ovaj podatak je vrlo zanimljiv za vreme Drugog svetskog rata na okupiranoj teritoriji Kosova albanci uz dozvolu italijana su ubili više od 10.000 i etnički očistila 100.000 Srba, dok je u isto vreme naseljeno 100.000 Albanaca iz Albanije.

Svim Srbima, koji su naseljeni posle 1912. godine i povratka Kosova i Metohije pod vlast Srbije, je zabranjen povratak posle Drugog svetskog rata od strane komunista. Da li je i to tada čudilo Srbe, niko nije reagovao sa Srpske strane, kao da je to bilo normalno. Novim Ustavom SFR Jugoslavije iz 1963. godine, AKMO je uzdignuta na stepen pokrajine, postavši Autonomna Pokrajina Kosovo i Metohija. Tada je i prvi Statut APKM usvojen. Pokrajina je dobila šira ovlašćenja u oblasti sudstva, privrede i socijalne politike.

Iako je time bio ostvaren viši stepen autonomije, albanci delom nisu bili zadovoljani novim ustavnim rešenjima, što je došlo do punog izražaja neposredno nakon Brionskog plenuma CK SKJ (1966) i pada Aleksandra Rankovića. Takoće je i pokrajinsko rukuovodstvo u AP Vojvodini težilo ka proširenju autonomije. Kasnije slede separatističke demonstracije iz 1968. koje iznuđuju Ustav iz 1974. godine, čime je Srbija pravno razbijena, tada je sve bilo jasno, kuda sve ovo ide i šta je cilj. Kasnije su usledile demonstracije 1981. i tu su uzdrmani temelji tadašnje “veštačke tvorevine” Titove Jugoslavije… tada je cilj je bio ostvariv i jasan.

A Srbi kao ni tada da nisu razumeli šta se dešava oko njih. Posle smrti tvorca Jugoslavije 1980. god, sledi novo stradanje Srba, raspad, ratovi devedesete, Nato agresija… Tada je usledilo i pravo razgraničenje između Srbije i Kosmeta posle zločinačkog, genocidnog NATO bombardovanja, kada je Kumanovskim sporazumom utvrđena kopnena zona bezbednosti, ali nije utvrđena kao državna granica, pošto je u skladu sa Rezolucijom 1244.

Tako da je naš položaj sada potpuno inferioran, jer Srbija i mi Srbi treba da dokazujemo da je deo naše Svete zemlje naša vekovna teritorija, a Albanci, koji nemaju svoj kamen na Kosmetu, ne moraju ništa da dokazuju, to je tragedija koja je smišljeno temeljena na naše oči, gde smo i mi učestvovali svojom ćutnjom bez reagovanja u momentima kada je to bilo neophodno i ključno, tako da smo sada u vrlo teškoj situaciji, čarobnog štapića nema.

Tragično bi bilo u ovom momentu i u ovakvim okolnostima razmišljati da Kosmet vratimo silom, možda u nekim boljim okolnostima i vremenima. Trenutno stanje je takvo kakvo jeste, okruženi smo Nato zemljama, EU razmišlja kako razmišlja, oni imaju svoju strategiju, tu mnogo da utičemo ne možemo, da obrišemo sve oko sebe ne možemo, rešenje moramo da tražimo ali nikako kroz priznanje… Srbija se uvek vraćala na svoj prag.

To ne znaju samo ponavljači iz istorije. I da ne zaboravimo od 1999. sa Kosova i Metohije je proterano preko 250000 Srba sa svojih vekovnih ognjišta. Moramo balansirati i pokušati da kupimo vreme (na čemu se do sada vešto i radi)… da sačekamo da prođe ova histerija oko rata u Ukrajini. Ili, da se proglasi OKUPACIJA. Svakako nije lako, teško je… kad znamo svoje okruženje.

A lako je napadati, bez argumenata. Vreme je da se bar oko KOSMETA ujedinimo, i kažemo gde nam je crvena linija preko koje ne možemo ići. I na kraju da ne zaboravimo činjenice, na Kosovu i Metohiji (Staroj Srbiji) bilo je, pola veka posle Kosovske bitke, samo 46 novouseljenih albanskih kuća (Albanci su pleme sa Kavkaza koje je naselilo današnju Albaniju početkom 11. veka), kako svedoči prvi turski popis iz 1445. godine za oblasti Drenice i Podrima. A srpskih kuća: 12.844. U župama: Kosovo, Sirinićkoj, Sredačkoj, Ibarskom Kolašinu, Biničkoj Moravi, Prizrenskom Polju, Labu Šiptara tada nema.

U Peći, na primer, tada nije bilo nijedne albanske porodice… Čak, 1838. godine skoro 400 godina posle prvog turskog popisa – u Peći (kako zapisuje Jozef Miler): Srbičine 92,09 odsto stanovništva. Danas, posle NATO zločinačke-agresije, pod nazivom „Milosrdni anđeo“, u Peći (sedištu srpskog patrijarha) živi samo nekoliko Srba! Moj cilj ovog teksta je da narodu u Srbiji približim i sagledam problem iz ovog drugog ugla… pa sada ko kako razume.

Tako je bilo nekada… a sada da se molimo za trezvenost i razum. Kosovo i Metohija je simvol našeg naroda, njegovog identiteta i kontinuiteta… nećemo ga se lako odreći, u to sam siguran. Verujem da nema te individue koja će potpisati nezavisnost Kosmeta. Suština je, sve dog traže, prete i otimaju… naše je. MI NEMAMO NI MEMORIJALNI CENTAR ZA SVE SRPSKE ŽRTVE… tu je možda ključ opstanka i sabranja SRPSKOG roda.

Tragično je, što mi Srbi nemamo popisane sve srpske žrtve, kao ni valjane, tačne i precizne podatke… ali, u 20. veku smo izgubili više od 3 miliona stanovnika (u ratovima, od zaraznih bolesti, u logorima, invalidi koji su umirali od neimaštine i u progonu…). Ovo su neverovatne nevolje, katastrofalna stradanja i nesagledive patnje za jedan narod sa malim brojem stanovnika. Ali, Srbi su prkosan, junački i slobodarski narod, koji nikada nije dao da okupator i agresor gazi po njegovoj zemlji, pa i po cenu sopstvenih tragičnih stradanja, čak i do pretnji mogućeg istrebljenja.

Srpski narod nikada nije znao za strah i uvek je odlučno branio i odbranio svoju zlatnu slobodu! Ne ponovilo se ovo stradanje!!! Mir nema cenu! Nije narod kao trava, ti ga kosiš a on se podmlađuje… kako reče Milutin. Ali, istinu moramo znati. ŽIVELA SRBIJA!

Priredio: Đorđe Bojanić, glavni urednik sajta Srpska istorija

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

14 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Ukrajinci saopštili: Obustavljamo

Ukrajinske vlasti saopštile su večeras da su obustavile svoje konzularne usluge u inostranstvu za muškarce starosti od 18 do 60 godina, pošto je ukrajinska diplomatija najavila mere za vraćanje u zemlju onih koji mogu da idu na front.

21:57

23.4.2024.

1 d

Podeli: