Janko Tipsarević - Ne verujem u Roki Balboa priče

Ovaj povučeni momak na svojoj koži nosi citate Dostojevskog i Šopenhauera, prestao je da čita Ničea zato što je suviše depresivan, retko daje intervjue, ne voli gužvu. Nekada najbolji junior sveta, najveća nada srpskog tenisa, danas je deo generacije šampiona, ali iz drugog plana, drugačiji, originalan, ponekad kontroverzan. Playboy vam predstavlja jednog od najvećih individualaca srpskog sporta u do koske otvorenom intervjuu.

Pitanja: Dejan Kontić
Foto: Tamara Radanović, FoNet
Izvor: magazin "Playboy"

Život

Izvor: B92

Sreda, 02.07.2008.

13:00

Default images

Ne verujem u Roki Balboa priče: kao nisam imao lovu kad sam bio mali, borio sam se sam, ako mogu ja, možete i vi. To je priča za Holivud

Meni je i dalje najbolje zezanje sa ortacima kada se sakupimo ispred lokalne kladionice, pijemo pivo i kuliramo

Pre ću da sedim u sobi umesto da idem na neke koktele ili žurke, da gledam u zid i pustim mozak da razmišlja i analizira

U poslednje vreme sam totalni idiot i zaljubljenik u kompjutersku igricu WarCraft. Igram je non-stop, zenice mi ispadaju, oči krvare, a ja i dalje igram! I ne vidim ništa, nosim naočare, ali i dalje igram

Koliko puta sam čuo priče tipa „e, da si mi roditelji pomogli, da sam imao sreće, ovo-ono“... Najveći protivnik profesionalnog sportiste je on sam
Odrastao si u prilično nezgodnom kraju na Novom Beogradu.

Da, u jednom od najlošijih krajeva kad je o narkomaniji reč, kod Studentskog grada. Ne želim da blatim svoj kraj, volim ga, ali stvarno nije za pohvalu. Moji roditelji i mlađi brat i dalje žive u istom stanu i nemaju nameru da se sele, iako trenutno mogu da im kupim novi stan ili kuću. Ali, njima se sviđa kod Studenjaka. Moje odrastanje je bilo prilično specifično. Za razliku od ostalih tinejdžera, s jedne strane sam imao tenis, u koji sam se zaljubio i manje-više ga ozbiljno shvatao od samog početka.
S druge strane, imao sam kevu koja me je forsirala da imam sve petice u školi i šibala me ako dobijem četvorku. Dakle, nisam imao previše prostora da duvam marihuanu, počnem da pušim, ili da se odam nekom drugom poroku… Bio sam uvek dobro dete.

Koliko si imao prilike da živiš kao vršnjaci iz kraja?

Nisam imao klasičan pubertet, sve te segmente koji obeležavaju normalno detinjstvo, te “haj skul” probleme. Danas, kad pričam s devojkom, ona mi često pomene: “Jao, taj prelazak u srednju školu je bio sjajan period mog života”… E, ja to nisam proživeo. Od osmog razreda krenuo sam vanredno u školu, pičio sam tenis dva puta dnevno, plus kondicioni trening. Vežbao sam po pet sati dnevno, bilo je veoma teško, monotono i dosadno, pogotovo u zemlji u kojoj je Sloba Milošević bio na vlasti. Moj ćale je radio četiri posla u isto vreme. Da se razumemo, lično ne verujem u Roki Balboa priče: kao nisam imao lovu kad sam bio mali, borio sam se sam i, ako mogu ja, možete i vi. To je priča za Holivud, to su totalne gluposti. Verujem da, u sportu i životu, sve zavisi samo od individualca, kakav je on sam po sebi, koji cilj postavi i koliko je spreman da žrtvuje za njega. Te priče “nisam imao lovu, ćale je umirao od gladi da bi mi kupio reket”, to je sprdačina! Nerviram se kad čitam takve stvari. U poslednje dve godine retko dajem intervjue i, kad napišu tako nešto o mom početku, verovatno da bi me izdigli i od mene napravili nekog “džeka”, prosto poludim.
Kuda danas izlaziš s ortacima kada imaš vremena?

Moje društvo je iz Zemuna, družim se s ekipom koja živi kod hotela Jugoslavija. Znači, Munze konza...(smeje se). Meni je i dalje najbolje zezanje kada se sakupimo ispred lokalne kladionice, pijemo pivo i kuliramo. Nažalost, pošto mi u tenisu u poslednje dve godine ide malo bolje, uopšte nemam vremena. Imam ozbiljnu vezu i trudim se da što više budem s devojkom. Skroz sam ispao iz fazona izlazaka i splavova. Kažem, najveće mi je uživanje da blejim s društvom u kraju, ili da odemo u neki kafić. Jedno vreme smo bili u fazonu da odemo kod nekog gajbi, napijemo se i onda i ne izađemo u grad jer nas mrzi. Žao mi je što su takva zezanja sada retka zbog mojih obaveza.

U prvom planu si bio mnogo pre Novaka, Jelene i Ane, praktično se sam borio za popularnost tenisa. Kako si reagovao na tako veliku ekspanziju poslednje godine?

Ima jedna velika istina – od svih naših mlađih igrača, što baš i nije za neku pohvalu, jedini sam postao uspešan u Srbiji i ostao u Srbiji. Još kao klinca, ćale me je forsirao da sam donosim odluke. I kad sam imao 13 ili 14 godina, bio sam u prilici da treniram u Barseloni i Majamiju. Meni je, međutim, nedostajao moj Blok, ortaci, noćni život. I da sam se preselio u Barselonu, ne mora da znači da bih postao neki Đoković. To preseljenje bi možda bilo i kontraproduktivno. U svakom slučaju, istina je da mi je veoma drago što su neki deo mog života postali i Novak Đoković, Jelena Janković i Ana Ivanović, pa makar oni i bili dva koplja ispred mene, bolji i jači. Prema njima osećam pozitivnu ljubomoru, što je možda većini ljudi u Srbiji nerazumljivo jer oni misle na pravu ljubomoru. Možda bih se ja kao 35. ili 40. na ATP listi, poznajući sebe, da nije Novaka Đokovića osećao kao car i ne bih imao potrebe da iz sebe izvučem maksimum. Nisam pristalica balkanskog mentaliteta, koji kaže: „Sad ću ja njima da pokažem...“. Sada, kao 33. na listi, nisam ni blizu da budem neki superstar kao pomenuta trojka. I ne pratim koji sam na listi, osim kada znam da ću napredovati. Lista izlazi ponedeljkom, pa se ponekad setim da pogledam.

Totalno si atipičan, mnogo zatvoreniji od Novaka Đokovića. Ko je, u suštini, Janko Tipsarević?

U suštini, iako znam da ovo glupo zvuči, Janko Tipsarević ne voli gužvu oko sebe. Volim svoje prijatelje, društvo koje sam ja odabrao, ali ne volim previše da se družim, izbegavam široke narodne mase. Guši me kada vidim mnogo ljudi oko sebe. Pre ću sedeti u sobi umesto da idem na neke koktele ili žurke, pre ću da gledam u zid i pustim mozak da razmišlja, da analiziram misli koje mi dolaze. E, to mi se često dešava. Možda zvučim kao debil, ali ljudi baš znaju da me ekstremno guše. Moguće je da to vučem iz mlađih dana, kad sam imao jednu katastrofalnu osobinu da želim da udovoljim svima oko sebe. Pojavio sam se kao neki popularni klinac, izgledao kao kreten s minđušama i ofarbanom kosom, a onda su Srbi, takvi kakvi su, krenuli s pričom – vidi ga ovaj mali folirant, imao jednu-dve pseudopoznate devojke i ko zna šta još... I ja sam se nervirao, hteo da kažem: “Ljudi, nisam ja takav, ja sam običan sportista koji je samo budala u glavi, volim da se farbam, ali ne da bih privlačio pažnju", bla, bla, bla… Nije vredelo i u jednom momentu mi je sve puklo u glavi. Krenuo sam da razmišljam kako me boli uvo šta drugi misle.
Često nosiš nakit, minđuše i ogrlice... Koji nakit posebno voliš?

Baš juče mi je devojka kupila Breil ogrlicu. Jedino što još volim je neki sat koji nije mnogo skup. Na nagovor devojke poskidao sam sve minđuše, a ljudi oko mene kažu da sam lepši bez njih. Meni je, iskreno, sasvim svejedno. Pravo da ti kažem, ne znam ni zašto sam ih skinuo, verovatno samo zato što su mi rekli da je ovako bolje. Ko zna, možda ću ponovo napraviti neku rupicu… Već nekoliko godina hoću da izbušim jezik, ali nisam dovoljno hrabar. Nemam više nijedan pirsing, a jedno vreme sam izgledao kao božićna jelka. Imao sam ukupno deset minđuša. U poslednje vreme to su bile male, neupadljive minđuše, a kad sam počeo da se bušim, to su bili bodeži, pa maltene nisam video ništa na jedno oko. Totalno sam ispao iz tog fazona, a jedino što i dalje volim u sklopu eksperimentisanja sa svojim telom su tetovaže.

Imaš četiri tetovaže: početna slova imena najbliže familije, raka, tribale, citat Dostojevskog iz Idiota „Lepota će spasti svet“, a na leđima citat nemačkog filozofa Šopenhauera. Zašto baš ti citati? Zašto Dostojevski? Koliko uopšte čitaš knjige?

Na leđima imam tetovažu koja je simbol za reč genije, a napisana je na japanskom. Veruj mi da nemam pojma zašto na japanskom... Svaki put kad idem da se tetoviram prijatelj koji me “šara” pita: ”Da li ti stvarno misliš da bi se Japanci tetovirali na srpskom?” Svaki put kad sretnem Japance na turnirima, pitam ih da mi provere da mi slučajno na ruci ne piše kamion, krava ili nešto na to slovo. Poslednjih nekoliko godina ne čitam puno jer mi se dešavalo da sam pod uticajem Ničea, koga najviše volim od svih pisaca, počeo da padam u depresije na turnejama. Sam sebi sam, kao profesionalac, počeo da postavljam pitanja šta će meni 2.000 dolara ako pobedim ovaj meč? Da li će me to učiniti srećnim? Šta će mi 20 poena na ATP listi kad ćemo svi umreti jednog dana? I sve u tom fazonu, tako neke gluposti…Misli koje profesionalni sportista ne treba da ima… Zato sam malo smanjio čitanje tih depresivnih knjiga.
U poslednje vreme sam totalni idiot i zaljubljenik u kompjutersku igricu WarCraft. Igram je non-stop, zenice mi ispadaju, oči krvare, a ja i dalje igram! I ne vidim ništa, nosim naočare, ali i dalje igram.
I “Lepota će spasti svet” piše na japanskom. Bilo mi je glupo da pišem na ruskom, nekako mi nije išlo. Citat je rečenica koja za mene predstavlja svet koji nas okružuje i način na koji se određeni ljudi ophode prema njemu. Uzimajući knjigu za primer, gde glavni lik zbog ideje da će lepota spasti svet, prema kojoj se on ophodi na jedinstven način i gine na kraju knjige, podseća me da je način na koji će lepota spasti svet, odnosno tetovaža koju imam, ironija na tu rečenicu i knjigu. Asocira me i na to da lepota neće spasti svet na način u koji je verovao glavni lik.
Da li je moguće sačuvati lepotu igre u vreme u kome biznis i novac vladaju sportom? Da li ti imaš neku svoju filozofiju tenisa?

Dovoljno je pogledati meč Đoković – Nadal (odigran pre ovog intervjua, prim. nov.), kako njih dvojica, kao mašine za proizvodnju novca, uspevaju da igraju takav meč... Ne pratim tenis, osim kad igra Đoković. Gledao sam pre neki dan Federer – Nadal i stvarno mi je prijalo, bio je to carski meč. Televiziju nikad u životu ne gledam, jer je to veliko zlo. Gledam samo ponekad neki film ili važan sportski događaj poput utakmica Lige šampiona. Kao individualac sam komplikovan i upadam u neke glupe tripove, ali ne volim uticaj koji TV vrši na ljude i okolinu, tamo je 99 odsto stvari izveštačeno i unapred namešteno. Zato mi je sport nekako najčistiji, mada u današnje vreme ni on nije savršen. Tenis sve više postaje, kao i svi sportovi poput fudbala, košarke i drugih, čista fizikalija. Nema više igre na osećaj, nema više tog filinga… Pa Nadal je već tri godine drugi na svetu, 80 odsto zbog fizičkih prednosti. Što se mene tiče, to ne narušava tenis. Relativno sam mlad, pa nisam imao prilike da gledam Borga, Vilandera ili Lendla, ali su mi pričali da je to bila prebacivka do sutra, niko nije imao petlju da zapne, nije imao muda da izađe na mrežu. Usporili su podloge i sada se igra lepši tenis. Nema više servera kao što su bili Sampras, Ivanišević i još neki, pa se više ne dolazi u situaciju da gledalac na Vimbldonu plati ulaznicu sto funti da bi dva sata gledao Ivaniševića kako servira i – to je to. U svakom slučaju, lepota u tenisu i dalje postoji. Moja filozofija tenisa izgleda ovako: bori se za svaku loptu da ne bi bio nervozan posle meča. Volim da sve analiziram vrlo dugo i primetio sam da je, posle svakog meča koji teniser izgubi, prva emocija razočaranje. Nakon toga, postoje dva pravca. Jedan je nervoza koju osećaš sutradan kad vidiš kako se onaj koji te je juče pobedio zagreva za sledeći meč, a znaš da nisi dao sve od sebe i da si se u nekim momentima ponašao kao razmažena budala. Drugi pravac je da to razočaranje iščezava i pretvara se u ništavilo jer znaš da nisi mogao više i nisi ispao riba, odnosno nisi se štedeo, pa možeš srećan i zadovoljan da dođeš na trening jer te sledećeg ponedeljka čeka neki drugi majmun preko puta mreže.

Čime se baviš na putovanjima i turnirima?

Dani na turnirima su mahom isti. Najvažnije mi je da ne budem okružen velikim brojem ljudi jer to ne volim, da vreme provodim uglavnom sam. Smatram da široke narodne mase iz tebe crpe energiju, naročito na turnirima, da uzimaju veliki deo tebe, što ja ne mogu da iskontrolišem. Jedno vreme sam bio zaluđen čitanjem, slušanjem i pravljenjem house muzike. U poslednjih sedam-osam meseci sam zaljubljenik u igricu WarCraft. Mnogi igrači to znaju i već me zezaju na turnirima. Čak sam razmišljao da na patikama na kojima mi piše Jankela stavim svog lika iz igrice, ali to bi bilo previše. Inače, Jankela me zovu ortaci iz kraja s kojima igram fudbal. I samo oni, niko drugi me ne zove tako. Ima tu i jedna anegdota: još tri igrača su dobila patike na kojima piše Jankela, a oni su Argentinci koji, kao i ja, nose Fila. Prijavili su grešku, ali mene ljudi pitaju šta je to Jankela? Naravno, jedno vreme sam ložio ljude da je to kolekcija Fila, kao što je Nike imao Džordanovu kolekciju. Šta slušaš pred mečeve?

Pre mečeva ne slušam ništa. Najviše volim da, ali ne duže od pet minuta, s trenerom popričam šta moj protivnik može ili ne može. Posle toga, opet mi najviše prija da budem sam, koncentrišem se i ne čujem ništa. Pred meč obavim veliku nuždu, zatvorim se u WC i tamo provedem nekih 15 minuta sasvim sam. WarCraft je zauzeo bitan deo mog života, ali mi je muzika i dalje vrlo bitna, doduše manje nego pre. Ranije sam bio potpuni frik, pravio muziku, slušao i skidao s Interneta house i trance, kupovao diskove i bio lud za tim.

Često menjaš imidž. Šta nalaziš u tim promenama?

Malo sam se smirio, ali bih, iskreno, voleo da to nije zato što želim da privučem pažnju. Analizirao sam sebe i čini mi se da je tako, ali nisam siguran. S psihološke strane, dešava se da deca koja nisu u centru pažnje ili imaju problema s roditeljima žele to kasnije da nadoknade skretanjem pažnje na fizički izgled. Međutim, otkad znam za sebe imao sam svu pažnju ovog sveta, počevši od roditelja, preko društva, devojaka, brata, koji je u porodici često stavljan na drugo mesto zbog mog tenisa. Zato bih voleo da ne menjam imidž da bih ljudima oko sebe slao poruku „Ej, vidite me, imam zelenu kosu“.. Često mi se dešavalo da sve to radim iz dosade, kad sedim kod kuće i ne znam šta ću sa sobom. U stvari, počeo sam da radim pirsinge pod uticajem druga iz kraja, koji je potpuno izbušen i ima pirsing čak i na genitalijama. Nikad ništa nisam radio planski, da znam da ću za mesec dana ići da uradim tetovažu ili tako nešto. Jedno je sigurno - kad počneš da se tetoviraš, nema stajanja. To je kao heroin. I svaki put kad sam uradio neku tetovažu, rekao sam sebi da neću više i da je gotovo, ali ne vredi... Baš je pred turneju u Rimu i Monte Karlu trebalo da uradim novi tet, ali me je mrzelo. Mogu da ti kažem kakva će biti, ali da ne staviš u novine.

Deluješ prilično energično na terenu, da li ti je takva i priroda?

Nije, pošto važim za najveću lenštinu na svetu i mrzi me da idem bilo gde. Van terena se jako brzo smorim. Radim nešto, odjednom ne mogu više i – kraj. Kada dođu ti momenti, već me provaljuju drugovi iz kraja, ali i neki teniseri s kojima se družim. To mi je problem i na terenu. Kad igram s nekim poznatijim imenima na velikim turnirima, sama imena mi ne dozvoljavaju da se smorim. Zato se i dešava da igram najbolje protiv onih koji su u samom vrhu ATP liste. A kad igram protiv nekog ko je 60. ili 70, iako su igrači s tim rejtingom svakako svetska klasa, dešava mi se da se nekako smorim usred meča. Jednostavno, kažem sebi: „Idem ja odavde, neću više da budem ovde i kraj. Hoću da idem u hotelsku sobu da igram WarCraft.
Pre nekoliko godina pričao si kako si zaradio za prvi automobil, u pitanju je bio neki pežo. Govorio si da obožavaš automobile.

To je takođe bio jedan kretenski period u mom životu, kad sam vozio pežo 307 i nabudžio ga kineskim delovima. Izgledao je kao iz filma Fast and Furious, ali ciganmala varijanta. Ma, totalna katastrofa. Meni je veoma drago što moji roditelji i društvo imaju mnogo tolerancije i razumevanja za sve faze koje prolazim u životu. Doduše, sada je tih faza dosta manje i nadam se da neće biti drastičnih promena. Ne mogu da kažem da me sada automobili ne zanimaju, jer ih volim. Da se ne gađamo ferarijima i lamborginijima, omiljeni auto mi je BMW M3, ovaj novi sportski model. Trenutno vozim volvo C70 kabriolet, koji sam kupio od prijatelja. Često razmišljam da kupim neki bolji auto, ali kada pogledam koliko putujem i koliko sam retko u Beogradu, shvatim da nema svrhe. Zarađujem dovoljno, ali ne toliko da mogu praktično da bacim neku određenu sumu na nešto što mi u ovom momentu stvarno ne treba.

Kakve su teniserke iz muškog ugla? Da li je uopšte moguće napraviti stabilnu vezu sa ženom, pošto su teniseri stalno u pokretu?

Teniseri u 99 odsto slučajeva ne podnose ženski tenis. Ne postoji sport u kome muški deo toliko odskače kvalitetom od ženskog, kada se uzme u obzir koliko teniserke zarađuju. Moj prijatelj kaže: „Da se ja pitam, teniserki koja osvoji grend slem može da se plati avionska karta, i ništa više“. Da nemam Anu i Jelenu u svom životu kao, uslovno rečeno, prijateljice, ko zna šta bih ti sve napričao. Naravno, cenim i poštujem njihov trud jer ne treniraju ništa manje od mene. Kad sam bio junior, sa 16 godina, moj vršnjak i prijatelj Švajcarac trenirao je s Martinom Hingis mesec dana na pripremama. Ona je tada bila dominantna kao sada Federer, osvajala je sve živo, a za mesec dana nije mu uzela dva gema, a on je imao samo 16 godina. Stavljam na stranu to što žene serviraju brzinom od 160, a muškarci 220 km/h. To je druga stvar. Ali razmišljanje žena na teniskom terenu ne može da se poredi sa razmišljanjem muškaraca. Taktika teniserki je „udri tamo gde tvoja protivnica nije“. I ništa više! Ne postoji kod njih „ajde sad spin, sad je važan poen, digni malo, promeni na bekhend“... Neme šanse! To je samo „zatvori oči i sevaj iz sve snage na drugu stranu“. Što je najgore, danas se igra takav tenis i takve igračice prolaze. Pogledajte sestre Vilijams, Šarapovu, Anu Ivanović, koja udara kao kamion na steroidima. Iz sve snage - u drugu stranu! Malo sam kritičan prema tome kad pogledam koliko one zarađuju, a kako nosioci u ženskom tenisu prolaze prva kola. To me najviše nervira, dođe mi da odem u WTA i sve ih tamo... Obrati pažnju na prvi sledeći turnir i videćeš da sam u pravu. Gledam jednog Federera koji je toliko neprikosnoven, a mora da se oznoji sa jednim Staraćeom, Almagrom, pa se još desi i da izgubi set... Onda gledam Anu Ivanović ili Mariju Šarapovu koje izgube tri gema u četiri meča na turniru, ili bacim pogled na ženski žreb i vidim da je od prvih 16 na listi prošlo dalje njih 15, s tim što su ukupno izgubile 50 gemova. Sve zajedno! E, onda mi nije dobro... Veoma mi je drago što imam devojku koja razume moju profesiju. Trenutno je, uslovno rečeno, na poslu koji radi sama svoj šef i može da organizuje vreme da bismo mogli da budemo zajedno. I za ove dve i po godine, koliko smo u vezi, retko se dešava da smo razdvojeni duže od tri nedelje. Koristimo svaku priliku da budemo zajedno. Ona zna da ovakav život nije nimalo lagan, da 40 i kusur nedelja godišnje živim po hotelima i nadam se da će do kraja imati razumevanja za to. Koliko uopšte stižeš da s devojkom ili bez nje izlaziš, u Beogradu i dok putuješ po turnirima?

U jednom periodu sam bio totalno lud za izlascima i živeo sam za petak i subotu. To su bili ludački provodi i doživljaji, posle izlazaka nisam mogao da hodam. Na svu sreću, toga više nema. Ozbiljnije sam shvatio svoj tenis. Naravno, ima i sad „prekidanja“, ali mnogo manje nego ranije. U Beogradu u 99 odsto slučajeva izlazim u Stefan Braun, to mesto mi potpuno odgovara. Ne volim one varijante kada smo mi kao u separeu, iznad vas, a vi ste miševi. Zato volim Stefan Braun. Tamo se osećam prijatno, kao šljam i svi ostali pijani ljudi oko mene, nekako mi je mnogo dobro.

Da možeš da baciš sidro, gde bi ga spustio?

Ako izuzmemo Beograd, to bi verovatno bila Barselona. Tamošnji mentalitet je sličan našem. Imaju onaj siesta fazon, ili, kao, krećemo za 15 minuta, a u stvari krećemo za dva sata i 15 minuta. Ali, i pored toga, Katalonija se dosta razlikuje od ostalih delova Španije. Malo su disciplinovaniji, u nekim stvarima podsećaju me na nemački sistem, koji obožavam. Dobro, nikad ne bih mogao da živim u Nemačkoj jer su klima i jezik katastrofa, ali su ljudi, usluga i ljubaznost na visokom nivou. Tamo se sve zna, ako nešto ne može, Nemac će ti lepo objasniti zašto. Za razliku od Amerikanaca, kojima kažeš da je dva plus dva isto što i tri plus jedan, a oni ti kažu da nije jer im je šef tako rekao. Volim disciplinu kada sam na turniru. Zato mi se sviđa Barselona, tamo je neka mešavina „sieste, tekile i sombrera“ i neke vrste odgovornosti. Siguran sam jedino da nikad ne bih bio stanovnik Sjedinjenih Država. Glupo je da kažem da mrzim Ameriku, ali njihov način života mi se uopšte ne sviđa, a ni oni kao ljudi. Potpuno su izveštačeni i kod njih nema sredine. Ili su ekstremno neljubazni jer su nezadovoljni poslovima koji rade za male pare, ili su toliko ljubazni da imam utisak da bih mogao da ih pljunem u facu a da bi se oni nasmejali i rekli: "Thank you. To nema veze s tim da sam ja kao srpski patriota, pa ih sad jer su nas bombardovali nazivam zlikovcima i tako to... Jednostavno, ne mogu u Americi da provedem više od dve nedelje jer počinjem da se tresem. Izuzetak je Njujork jer malo podseća na Evropu. Šoping im je jača strana zato što nigde u svetu nema takvih rasprodaja. Uvek kada odem u Ameriku, ne ponesem ni majice za mečeve da bih se nakupovao. Ipak, nikad nije dosta. Uvek kupim brdo garderobe i platim overweight na aerodromu.

Voliš filozofiju, Ničea, Getea i Dostojevskog, čuo sam da te zanima i psihologija...

Greška je da volim Getea. Pročitao sam samo jednu njegovu knjigu, Fausta, bila je sjajna, ali nisam hteo više. Baš sam pre nekoliko dana zvao ATP i rekao im da sa sajta skinu da čitam Getea jer će neko nešto da me pita a ja ne znam ništa, osim da se đavo zove Mefisto. Majka je u tom pogledu imala veliki uticaj na mene. Ona je završila pravo, mada je domaćica jer nije htela da radi, nego da ostane kod kuće i gaji decu. Forsirala me je od 13. godine da čitam Dostojevskog. Čitao sam ga, ali nisam ništa razumeo. Trenutno, dosta ljudi u mojoj okolini tvrdi da volim da budem vrlo manipulativan. Moguće da je veliki deo toga vezan za moju ljubav prema psihologiji, koja je opet indirektno vezana za filozofiju. Možda podsvesno iz te psihologije pokušavam da izvučem korist i manipulišem ljudima, pokušavam da predvidim situaciju, pretpostavim šta će neko pomisliti ili uraditi. U svakom slučaju, psihologiju definitivno obožavam.
Bio si prvi junior sveta. Šta ti nedostaje da dostigneš sam vrh i uđeš u prvih deset?

Deset meseci sam bio prvi na juniorskog rang-listi, ali onda sam godinu završio na drugom mestu s istim brojem bodova kao prvi, ali sam imao manje poena prve kategorije, za koje nisam ni znao da postoje. Ima vremena, nikad nije kasno... Evo, Hrvat Ljubičić nije bio niko i ništa, a onda je tri godine bio treći na svetu i rešio sve svoje probleme. Ubeđen sam da mi je i dalje poteškoća što se nisam totalno podredio tenisu. Još mislim da sam sam sebi najveći protivnik. Moj trener, koji je vrhunski stručnjak, napravio je dva broja jedan. Uzeo je Karlosa Moju kada je bio 700. na listi i došao s njim do prvog mesta. Radio je i s Korijom kad je bio treći, počeo je sa Fererom kao 50. na ATP listi i doveo ga na čelnu poziciju. Baš on mi je rekao veliku istinu: „Postavio si sebe u poziciju da pobeđuješ najbolje jer imaš znanje, ali moraš još mnogo da učiš da bi postao kompletan igrač“. I to je sto odsto tačno. Mogu i da citiram svog ćaleta, što inače najviše na svetu mrzim: „Ideja tenisa je pobeđivati velike igrače, na velikim turnirima, na velikim terenima. Nije tenis osvojiti pet čelendžera za koje niko ne zna. Poenta je pobediti jednog Federera na Australijen openu“.

Kakva je, dakle, tvoja strategija?

Ni titula u fudbalu se ne dobija pobedom u derbiju, nego osvajanjem bodova protiv malih klubova. E, ja taj deo nemam, a fali mi da bih postao kompletan igrač... Nije mi problem da igram fenomenalno protiv velikih igrača, nemam tremu pred 20.000 ljudi... Ne želim da zvučim arogantno, ili da ispadne da ne mogu da se motivišem osim na grend slemovima. Ako mene turnir Masters serije u Hamburgu ne može da motiviše, ne znam šta onda treba da se desi, jedino da mi igraju striptizete... Jednostavno, sebi sam najveći protivnik. Verujem da mogu više, kao što misli i svaki igrač ovog sveta. Ni Rodžer Federer nije zadovoljan sobom, misli da može više, da može da obori sve rekorde u muškom i ženskom tenisu. Imam 24 godine, i dalje mi je olakšavajuća okolnost što imam vremena, što sam okružen dobrim ljudima i što sam od početka ove godine rešio neke stvari u svojoj glavi i spreman sam da dam sve. Mogu da uđem u prvih deset! Svako ko ima muda da prizna sebi da je spreman da uradi sve za plasman u top 10, mnogo je bliže cilju. Sebi sam to priznao ove godine. Pre toga je bila priča da sam talentovan, dobar junior, da mogu ja na foru... Najveći problem kod tenisera i sportista generalno jeste što nemaju muda da priznaju da ne mogu više i da je to njihov najbolji rezultat. Možda je i 32. mesto moj maksimum, ali igrači to neće da priznaju. I niko neće da kaže da ne trenira koliko treba... Dovoljno je da u podsvesti znaš da si možda mogao više... Koliko puta sam čuo priče tipa „e, da si mi roditelji pomogli, da sam imao sreće, ovo-ono“... Najveći protivnik profesionalnog sportiste je on sam.

Aktivan si u akciji Družina plavi vitez u organizaciji Metals banke, koja ti je sponzor. Držao si deci predavanja po školama...

Veoma mi je drago što su ljudi počeli da ulažu u tenis i da shvataju koliki potencijal imamo. Ovo što se u poslednje vreme desilo sa srpskim tenisom došlo je sasvim slučajno, iz blata, ni iz čega… Iz radijacije, bombardovanja ili ne znam čega više… Da se ne lažemo, srećan sam što je Metals banka rešila da mi pomogne i rastereti me nekih finansijskih obaveza. Zadovoljan sam i što sam uleteo u jednu kulturnu priču, kroz koju mogu da radim neke dobre stvari. Glupo bi bilo da pričam bajke kako sam zadovoljan što mogu da pripovedam omladini da ne uzima heroin i tome slično, jer to nema veze sa životom. Metals banka mi je objasnila i iznela plan – da forsira sport i kulturu. To su lepe stvari jer smo od devedesete do danas uglavnom bili akteri ružnih priča. Sport i kultura su, koliko-toliko, uspeli da opstanu. Iako je svaka saradnja zasnovana na interesu, sviđa mi se što je projekat Družina plavog viteza fenomenalan, što su ljudi iz Metals banke vrlo ozbiljni i profesionalni. Pošto sam od malih nogu važio za talentovanog sportistu, u Srbiji sam se naslušao svakakvih obećanja, ali su to uglavnom bila kafanska, a rečenice počinjale s “brate” i “'leba ti”. E, ova priča nije takva, ovi ljudi malo pričaju, a mnogo rade.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

94 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Bure baruta pred eksplozijom: Počinje veliki rat?

Bliski istok, zbog promene ravnoteže snaga i dubokih kriza, pre svega palestinsko-izraelske, može se smatrati buretom baruta i ima potencijal da dovede ne samo do regionalnog sukoba, već i do globalnog konflikta.

20:40

17.4.2024.

23 h

Podeli: