On je nedavno promašio penal u sedmom minutu nadoknade meča protiv Čivasa, zbog čega je njegov tim izgubio.
Saigrači su ga tešili, nije mu bilo lako, ali Đurđević ističe da se već oporavio od toga i da je spreman da šutira već prvom sledećom prilikom.
"Od prvog dana sam srećan i zadovoljan što sam u ovako dobrom timu. Na početku je bilo teško, nisam postizao golove, a to je za napadače najveći problem. Srećom, imam podršku svih, opustio sam se i sve je krenulo na bolje. Nije mi prvi put da promašim penal. Ko ne šutira, taj ne promašuje. Znam da ću izvesti penal sledeći put i dati gol. Biću prvi koji će da se javi da šutira. Ne plašim se ničega", izjavio je Đurđević.
On je ove sezone na 11 utakmica postigao samo dva gola, što je učinak na kakav golgeter nije navikao.
"Imam puno poverenje u saigrače, siguran sam da će doći još prilika. Imamo mnogo povreda, primali smo golove iz penala, dobijali crvene kartone, ja sam promašio penal. Sve će se to promeniti. Kad igrate kod kuće, imate podršku 50.000 ljudi vas podržava. Ne možete tek tako da poklonite pobedu nekome. To zaista boli".
Pitali su ga meksički novinari zbog čega golove proslavlja stavljajući prste u uši poput legende Montereja Umerta Suaza.
"Kada sam stigao u Meksiko, imao sam period neigranja od šest meseci. U nekim utakmicama nisam ulazio u igri, nisam dobijao ni poziv u reprezentaciju. Prvi gol protiv Čivasa sam proslavio na taj način, kao da nečujem nikakvu buku. Posle toga nisam menjao način radovanja kod gola, neću to činiti ni sada".
Opet se vratio na promašen penal i tom prilikom istakao da u životu postoje mnogo veći pritisci od toga.
"Postoje pritisci poput onog kad proživljavate rat, kakav se trenutno vodi između Irana i Amerike. To je veoma jak i težak pritisak za vojsku i sve one koji rizikuju svoje živote svakog trenutka. Igranje fudbala, promašivanje penala nije toliki pritisak".
Upravo nešto tako je Đurđević prošao tokom NATO bombardovanja Jugoslavije 1999. godine.
"Imao sam samo pet godina. Moj brat Kristijan i ja smo svo vreme želeli da budemo napolju i igramo fudbal. Nismo želeli da razmišljamo o stvarima koje su se dešavale. Bilo je veoma teško, ali srećom, nisam izgubio nikog bliskog. Bombardovanje je trajalo mesecima, ali na kraju, to vas čini čvršćim i mnogo brže sazrevate, kao što je bio slučaj sa mnom. Mislim da nisam bio svestan koliko je zapravo bilo teško".
Dotakao se i svojih fudbalskih početaka, pomenuvši klub koji ga je iznedrio, Fudbalski klub Rad.
"Kad sam imao 15, 16 godina, bio sam siguran da ću igrati profesionalno i da mogu daleko da doguram. Imao sam samopouzdanje i veru, jer sam uvek imao pobednički mentalitet. Morao sam da pomognem porodici i vratim za sve što su učinili za mene. Sa 17 godina sam debitovao za tim koji se zove Rad, gde sam postigao mnogo golova. Kad sam bio klinac, morao sam da putujem sa dva, nekad i tri autobusa kako bih na vreme došao na trening", podvukao je Đurđević.
Komentari 0
Pogledaj komentare Pošalji komentar