Sećanje na tragedije u OŠ ,"Vladislav Ribnikar", Duboni, Malom Orašju, i u OŠ ,"Ivan Goran Kovačić" u Niškoj Banji.Ali pitanje nije da li ćemo se setiti. Pitanje je – da li ćemo nešto naučiti, piše Đorđe Bojanić na sajtu Srpskaistorija.com.Jer ako se sve svede na minut ćutanja, cveće i govore – onda smo propustili ono najvažnije.Škola mora da bude mesto duše, a ne samo znanja i vaspitanja.Škole ovih dana ne treba da budu samo institucije.One moraju postati zajednice.Ne formalne radionice.Ne prazne parole.Već živ razgovor sa decom:o strahu,o usamljenosti,o nasilju koje često niko ne vidi,o tome šta znači biti čovek.Deca ne treba da uče samo lekcije iz udžbenika – već lekcije iz života.Porodica kao prva školaNijedan sistem ne može zameniti ono što počinje u domu.Dete koje ima:razgovor sa roditeljima,osećaj sigurnosti,granice i ljubav,ne traži odgovore na pogrešnim mestima.Danas smo, u ime „prava deteta“, često zaboravili – da dete ima i potrebu za autoritetom, vaspitanjem i vrednostima.Pravo bez odgovornosti i kazne stvara zbunjenost.Sloboda bez granice znamo da rađa haos.Gde smo pogrešili?Ne možemo govoriti o zajedništvu ako ne kažemo istinu:vršnjačko nasilje se često ignoriše,agresija se relativizuje,autoritet nastavnika se urušava,porodica se potiskuje kao temelj društva.I onda se čudimo posledicama.Nasilje ne počinje tog dana.Ono se gradi – godinama u tišini.Svetosavlje kao put, a ne frazaAko želimo promenu, moramo se vratiti vrednostima koje su nas održale:poštovanje,zajedništvo,smirenje,odgovornost.Svetosavlje nije samo tradicija.To je način života.To znači da dete učimo: da bude čovek pre svega.Šta ta nedelja treba da budeNe formalnost.Ne obaveza.Već:razgovor u svakom razredu,uključivanje roditelja,zajedničke aktivnosti koje grade poverenje,povratak duhovnim i moralnim vrednostima,jasno suprotstavljanje nasilju.I ono najvažnije:da dete oseti da nije samo.Pogled u budućnostAko želimo mir, ne stvaramo ga kaznama. Stvaramo ga vaspitanjem… a kazna je deo vaspitnog procesa, koja je neophodna.Ako želimo zdravu decu –moramo prvo jačati zdravo društvo.Odgovor dajemo sviNedelja sećanja nije samo zbog onih koje smo izgubili… to je bol koji traje i ne zaboravlja se.Ona je zbog onih koji dolaze.Da li ćemo im ostaviti strah – ili temelj?Da li ćemo ih učiti da ćute – ili da razumeju?Odgovor ne daju institucije… odgovor dajemo svi mi.Stručne službe – srce škole, a ne administracijaPosebno mesto u ovoj temi moraju imati stručni saradnici: pedagozi, psiholozi i sociolozi. Danas ih u školama često nema dovoljno, a i tamo gde postoje, njihov rad se neretko svodi na papirologiju, izveštaje i formalno „praćenje nastave“.To mora da se promeni.Školi su potrebni stručnjaci koji su među decom, a ne iza stola.Potrebno je:povećati broj stručnih saradnika u školama,omogućiti da svakodnevno rade sa učenicima kroz radionice,usmeriti njihov rad na razvoj ličnosti deteta, a ne na administraciju.U situacijama kada nastavnik izostane, a nema stručne zamene, upravo stručni saradnici treba da uđu u učionicu i održe čas ili radionicu sa decom.To ne bi bili „prazni časovi“, već prilika da se razgovara sa decom o:zajedništvu i slozi,vršnjačkim odnosima,nenasilnoj komunikaciji,emocijama, strahu i odgovornosti,učenju, disciplini i samopoštovanju.Takvi časovi bi često bili vredniji od bilo koje lekcije iz udžbenika.Građansko vaspitanje – možda propuštena šansaČasovi građanskog vaspitanja moraju dobiti stvarni značaj.Danas se, u praksi, ovaj predmet često svodi na:formalno popunjavanje norme,bez jasnog sadržaja i dubljeg uticaja na učenike.To je ozbiljan propust.Potrebno je:revidirati program građanskog vaspitanja,uvesti konkretne teme: nasilje, odgovornost, poštovanje, digitalna kultura,uključiti stručne saradnike u realizaciju nastave,uvesti više razgovora, manje formalizma.Ovo ne sme biti „lak predmet“, već ključni predmet za izgradnju ličnosti… kao i veronauka, koja je ključna.Nastavnik mora biti autoritet, a ne administratorNastavnici danas rade pod stalnim pritiskom:planova i izveštaja,roditeljskih pritisaka,straha od pritužbi i procedura.U takvom sistemu, nastavnik gubi ono najvažnije – slobodu da vaspitava.Potrebno je:omogućiti veću autonomiju nastavnika u radu,smanjiti administrativna opterećenja i razne Timove,obezbediti institucionalnu zaštitu od agresivnih roditelja,vratiti dostojanstvo nastavničkom pozivu.Nastavnik nije izvršilac forme… on je vaspitač.OCENA IZ VLADANjA – SISTEM KOJI MORA DA SE MENjATrenutni sistem ocenjivanja vladanja u osnovnim školama često dovodi do apsurda:više administrativne odgovornosti pada na razrednog starešinu nego smanjena ocena učenika,pokreću se brojni postupci, izveštaji i „planovi praćenja“,sankcije su spore, formalne i često bez stvarnog efekta… a to deca vrlo dobro znaju, da je velika pricedura da se ocena smanji i na dovar (3).U praksi, to znači da se više „kažnjava papirom“ nego adekvatnom  smanjenom ocenim iz vladanja i adekvatnom kaznenom merom.Međutim, u praksi je postupak često preopterećen administrativnim koracima.Zato je potrebno:pojednostaviti proceduru,jasno povezati ponašanje i posledicu,dati veću odgovornost učeniku, a manju birokratsku obavezu nastavniku,razmotriti da ocena iz vladanja ima težinu kao i druge ocene prilikom upisivanja u dnevnik, to radi razredni starešina.Jer vaspitanje i mera nije ,,papir“.KULTURA SEĆANjA KAO TEMELj IDENTITETAKultura sećanja ne sme biti selektivna, niti svedena samo na događaje koji su nam vremenski bliži. Ako želimo zdravo društvo i jasnu svest o sebi, onda moramo imati hrabrosti da pogledamo istini u oči – celoj istini.Sećanje mora obuhvatiti i stradanje srpskog naroda u 20. veku.Stradanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, sistem logora kao što je Jasenovac, pogromi i progoni u akciji Operacija Oluja, zločini nad Srbima u Podrinju, stradanja u Bratuncu , kao i borbe i žrtve na Košarama i Paštriku… o Pogromu Srba od strane Albanaca na Kosmetu.To nije poziv na mržnju.To je poziv na pamćenje.Istorija koja uči, a ne koja se prećutkujeZato je neophodno da se u nastavne programe istorije uvede posebna, jasno definisana celina:„Stradanje srpskog naroda u 20. veku“.Ne kao sporedna lekcija.Ne kao napomena na margini.Već kao temeljna oblast koja će mladim generacijama objasniti:šta se dogodilo,zašto se dogodilo,kakve su posledice,i zašto se to nikada više ne sme ponoviti.Istorija ne sme biti sterilna i bezlična.Ona mora imati lice, ime i žrtvu.Pamćenje kao odgovornostBez znanja o sopstvenom stradanju, mladi ostaju bez korena.A bez korena – nema ni stabilne budućnosti.Kultura sećanja nije opterećenje.Ona je zaštita.Ona uči: dostojanstvu, oprezu, zajedništvu, i vrednosti mira.Jer samo onaj ko zna šta je izgubio-zna šta mora da čuva.SUŠTINABez sećanja nema identiteta.Bez istine nema poverenja.Bez korena nema budućnosti.Zato kultura sećanja mora biti živa… u školama, u porodicama, u udžbenicima i u svesti naroda.Jer narod koji pamti – ima šansu.Ima nade… pokrenule su se mnoge stvari koje su bile u tmini i prašini.Priredio: Đorđe Bojanić, glavni urednik sajta Srpska istorija
5.5.2026.
9:48
Bojanić: Nedelja sećanja i zajedništva ili ispit savesti?
Počela je Nedelja sećanja i zajedništva. Od 4. do 8. maja Srbija se seća - dece, mladosti, ugašenih života. To je odgovorno i tako treba.
Izvor: Srpska istorija/ Đorđe Bojanić
Podeli:
Vrati se na vest
0 Ostavite komentar