Život

Utorak, 19.04.2016.

09:42

Sve što niste znali o "njenom veličanstvu" - pici

Svako ko je posetio Italiju mogao je da zaključi da ta zemlja nema nacionalnu kuhinju. Italijanska hrana je regionalna, a nekaiod njenih najčuvenijih specijaliteta zapravo su nastali u inostranstvu (recimo, čuvene špagete bolonjeze, uopšte nisu italijanske).

Autor: Independent

Sve što niste znali o
Foto: Thinkstock

Ipak, jedno jelo je izuzetak. Ne samo da je prešlo granice regiona u Italiji nego se nastanilo gotovo u svim zemljama sveta. To je – pica.

Italijani su ludi za picom, a kako i ne bi? bili Osnovna kombinacija koju čine testo, sir i paradajz zavodi mnoge, a u Italiji, zemlji 60 miliona ljudi, svake nedelje pojede se 56 miliona pica!

U poslednjih 60 i više godina većina Italijana jede picu nedeljom uveče. To je vreme kad porodica izlazi na večeru u restoran i naručuje picu.

Poreklo

Neki tvrde da pica uopšte nije italijansko jelo, nego da su je doneli italijansko-američki vojnici tokom Drugog svetskog rata. Iako je tačno da je njena popularnost porasla tek nakon rata, ova teorija ne drži vodu.

Naime, prvi dokaz za to je pica margarita. Krajem 19. veka bilo je moderno nazivati stvari, a naročito jela po italijanskoj kraljici Margariti. Ona je 1886. posetila Napulj i tamo joj je izvesni Rafaele Espozito poslužio “patriotsko” jelo u crveno-belo-zelenoj boji (od paradajza, mocarele i bosiljka). Tako je rođena pica margarita, koja to ime nosi i dan-danas.

Drugo, tanki hlebovi deo su mnogih italijanskih regionalnih kuhinja i često se jedu sa sirom i drugim nadevima. Tu su ligurijska fokača, rimska pjadina, umbijska torta al testo, toskanska skjaćata... Ta ljubav prema testu najvidljivija je u Kalabriji, gde se jede tradicionalni pita-hleb poreklom s Bliskog istoka.

Postoje dokazi da su čak i Rimljani jeli takve hlebove. U epu “Enejida”, pisanom u prvom veku, jedan heroj i njegovo društvo stižu u Italiju i shvataju da imaju samo bajati hleb za večeru. Međutim, vođa im naređuje da traže hranu i ono što pronađu jedu zajedno s hlebom.

Ipak, svaki Italijan će vam reći da pica potiče iz Napulja i da je originalna gradska “brza hrana”.

Jedenje pice

Foto: Thinkstock
Postoje dva uobičajena načina serviranja pice. Prvi je pizza al taglio (sečena pica). To je klasično “pica parče”, pogodno za jedenje u pokretu. Drugi je da se cela pica servira u tanjiru i jede viljuškom i nožem. U tom slučaju, kora je nešto tanja, a u Napulju se nekad presavija napola, umotava u papirnu salvetu i jede kao sendvič.

Iako je pica italijansko nacionalno jelo, Italijani ne mogu da odole a da ne dodaju neki regionalni pečat ovom specijalitetu, pa ćete tako, u zavisnosti od toga koji deo Italije posetite, probati najrazličitije kombinacije nadeva.

Gotovo sve pice imaju margaritu i “četiri sira” (quattro formaggi), ali neke koje su uobičajene u drugim krajevima sveta, poput “četiri godišnja doba” (quattro stagioni), kaprićoza (Capricciosa sa šunkom, pečurkama i ponekad artičokom), nisu na meniju.

Tu je i pizza bianca, “bela pica”, koja u Rimu predstavlja samo koricu bez nadeva. Ponegde taj naziv označava picu bez paradajza, poput toskanske, koja umesto klasičnog sosa ima sos od tartufa.

Većina Italijana pije pivo uz picu, a kao i svuda u svetu, u poslednje vreme i u Italiji niču male pivare.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

21 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: