Petak, 11.07.2008.

16:38

Put sv Jakova, Santiago de Compostela

Tri su hrišćanska pokajnička puta: prvi je put svetog Jakova, a druga dva vode u Rim i Jerusalim. Od Franje Asiškog i srednjovekovnih vitezova i pustinjaka, do hipija, bejbi bumera i zvezda a la Širli Meklejn, Paulo Kueljo i Luis Bunjuel, pomama za putovanjem u Santiago de Compostela ne posustaje. S razlogom, jer istorija Jakobovog puta je neodvojivo povezana sa istorijom Evrope, pa i danas važe Geteove reči: Evropa se razvila na Jakobovom putu. Bilo kako bilo, stotine hiljada vernika i turista putuje svake godine Evropom peške, na biciklima, magarcima i konjima, da bi stigli u svetilište svetog Jakova o kome je Bunjuel napravio i antologijski film Mlečni put.

Piše Vesna Knežević Ćosić

Default images

Iako avio kompanija Ryainair propagira let do Santiago de Compostela za samo jednu funtu, a sa sličnim jeftinim ponudama razbacuju se i drugi low cost evropski prevoznici, svake godine oko 100 hiljada ljudi odlučuje se da na hodočašće krene peške, na biciklu, ili konju, a neki i na magarcu, baš kao što su činili srednjevekovni vernici.

Hostel i pasoš za tri evra

U Španiji i južnoj Francuskoj postoje hosteli za hodočasnike. Neki hosteli su pod upravom lokalnog sveštenstva, neki lokalnog saveta, a neki su u privatnom vlasništvu, ili njima upravljaju udruženja hodočasnika. Postoje smeštaji i po manastirima, kao što je jedan na Samosu. Kreveti koštaju od tri do sedam evra za noć, a u nekim svratištima se prihvataju samo dobrovoljni prilozi.

Credencial je propusnica koja vam omogućava prenoćište u svratištima. Poznati i kao pasoš hodočasnika, credenciali se označavaju službenim pečatom svakog prihvatilišta u kome se hodočasnik zaustavlja. Na ovaj način putnik ima zapis svih mesta u kojima je boravio. Credencila se nabavlja u prihvatilištima, nekim turističkim biroima i u lokalnim parohijskim kućama. Košta tri evra.

Humorista na magarcu

Da je hodočašće u Santiago de Compostela veliki izazov, ni malo lak čak ni za iskusnog pisca putopisa, uverio se i britanski humorista Tim Moore, koji se otisnuo put Santiaga na magarcu, da bi napisao knjigu, ne sluteći da će doživeti preobražaj.

U početku, Moore se rasipa sa duhovitostima o magarcu zvanom Shinto i njegovom njakanju, bradonjama u sandalama u krčmama duž puta, okupljalištima muzikanata sa tradicionalnim instrumentima, lako se podsmevajući i ushićenim damama vlažnih očiju na trgovima srednjevekovnih gradića, da bi lagano, doživeo suptilnu promenu. Kada je odlazio, kaže da ga je žena upozorila da se «ne vraća smešan». Nije se vratio takav.
- Magarac?, u glas je pitala cela moja familija, kaže Moore. Da, tačno je, nikada nisam jahao magarca na morskoj obali, niti bar pomazio nekog na selu, nikada čak osetio kako to izgleda kada te po ustima zvekne repina posle kolača ili sladoleda. Magarac je trebalo da bude moj dlakabar pomazio nekog na selu, nikada čak osetio kako to izgleda kada te po ustima zvekne repina posle kolačdlakavi prijatelj, da učini moje hodočašće u Santiago do Copostela istinitim ispitom volje, pravim iskušenjem.

Ovim rečima, bez znanja španskog i sa još manje znanja o negovanju i hranjenju magaraca, Tim Moore, britanski neumorni putujući-bilo-kuda-čovek, kreće na hodočašće, naoružan samo srednjovekovnim vodičem Codex Calixtinus i savetima eksperta o životu sa magarcima od Roberta Luisa Stivensona.

Moore i njegov četvoronogi kompanjon putuju prastarim putem dugim osamsto kilometara, od St. Jean Pied-de-Port sa francuske strane Pirineja prema katedrali u Santiago de Compostela, preko suncem sprženih puteva, strmih mostova, prljavih prolaza u senci lišća drveća i vinograda, ponekad išibanih pljuskovima, usput sre'ući galeriju likova koji tragaju za duhovnošću Novog Doba: od izblaziranih bejbi bumera kojima je dojadila statičnost otmenih letovališta i kitnjastih intelektualaca koji kontempliraju o srednjem veku i Franji Asiškom, preko površnih lutalica koji su na put krenuli da bi doživeli jeftino, dobro pićem podmazano letovanje u prirodi, do ganutljivih i iskrenih vernika koji putuju da bi zaslužili oprost grehova.

Znakovi pored puta

Nemci i Holanđani ovu rutu zovu “Jakobs weg”, Englezi “Way of St James”, a na naš jezik se prevodi kao “put svetog Jakova”.
Jedna od najpopularnijih startnih tačaka za Dačere je Jakobs crkva u holandskom gradu Utrehtu, gde na obelisku piše: Sveti Jakob vas čuva i sigurni ste za vreme vašeg hodočašća.

Stena sa blagoslovom za putnike prepoznatljiva je i po karakterističnom znaku stilizovane školjke, koji se zove lepeza svetog Jakova i predstavlja jedan od najmasovnijih znakova pored puta, širom Evrope.

Upravo odatle je krenuo i Holanđanin Gied ten Berge, a njegovo hodočašće na biciklu dugo 3100 kilometra proglašeno je akcijom godine. Gied radi kao volonter u mirovnim pokretima Pax Christi i bio je simbol za sve individue koje voze bicikl za dobro delo.

Posle blagoslova za hodočasnike u holandskom selu Maarssenboek, pratio je istočnu rutu puta svetog Jakova preko Den Boscha, Maastrichta, Malmedy, Auxerre, Vezelay, Moisssac, Lourda i Roncevallesa. U Španiji je vozio preko Pamplona, Burgosa i Leona, prelazeći u proseku svakoga dana oko 130 kilometara, da bi posle 23 dana vrtenja pedala stigao u Santiago de Compostela.

Njegova žena, istoričarka Wantje Fritschy, kaže da trud njenog muža gađa pravo u srce svakog dobrog čoveka i da će da napiše knjigu o njemu, kao i da je njen suprug novac od sponzora hodočašća preusmerio na Arab Educational Institut u Betlehemu, koji se nalazi iza zidova i gvozdene ograde, ali se zalaže za mir i dijalog među ljudima.

Kraljevski i zlatni put

Dve najpopularnije hodačke rute u Nemačkoj su Königsweg, od nemačko poljske granice prema Aachenu (Niederstraße), i Goldene Straße, ili „zlatni put“, od nemačko češke granice prema Konstanzi (Oberstraße).

De Oberstraße je u stvari glavna ruta koja vodi kroz severozapadnu Švajcarsku, prema Ženevi i posle prema Le Puy-en-Velay.

Rute koje idu kroz Austriju se stapaju sa rutom Oberstraße. Na raskrsnicama puteva, hodočasnici ostavljaju kamenje, a svaki kamen simboliše neku želju.
Međutim, postoje tri Jakobova puta koji vode kroz Tirol prema zapadu. Na njima se nalaze crkve, manastiri, krčme i prihvatilišta, destinacije koje su vekovima obilazili hodočasnici, te pažljivi posmatrač istovremeno putuje i prošlost, jer su se Jakobovi putevi prirodno prilagođavali okolnostima vremena u kome se putovalo, od političkih i ratnih, do geografskih kao što su klizišta i poplave.

Sa severne strane Jakobov put iz južne Nemačke polazi od kuće ruža kod Kufsteina i dalje, dolinom reke Inn prema zapadu, pored Insbruka i na više, prema Arlbergu, gde nastavlja da vodi ka oblasti Vorarlberger, prema Bludenzu, Feldkirchu i Liechtensteinu, prema Bernu.

Sa istočne strane Jakobov put proteže se pored Kärntnen Drautala ka Lienzu i dalje u Pustertal ka Innichenu, Brunecku, sve do Brixena u Eisackstu, gde se spaja sa Jakobovim putem koji stiže sa juga i iz Italije vodi od Salurner Klause prema Bozenu i dalje na sever, preko Brixena i Sterzinga u stenovitu dolinu. Odatle put vodi na sever sve do doline Inna u blizini Innsbrucka.

Biciklom kroz Tirol

Od svih Jakobovih puteva, tirolski je posebno omiljen među biciklistima, jer celom trasom postoje biciklističke staze, obeležene u mapi kolekcionara Petera Lindenthala, koju je ovaj stavio na raspolaganje svim hodočasnicima koji biraju alternativne staze.
Početno mesto austrijskog dela Jakobovog puta je legendarna kapija Hainburga, odakle put ide uz Dunav prema tragovima Donaulimesstrasse, koji su izgradili Rimljani, počev od Beča, preko Linca i Insbruka do Feldkirha. Od Beča do Santiago de Compostela potrebno je da se pre]e oko 3200 kilometara.

Jedna od najatraktivnijih destinacija nalazi se između Gottvajga i Mlečnog vrha i duga je oko 44 km. Ovo rastojanje sa predivnim predelima, manastirima i crkvama iskusni hodači prelaze za 12 časova, obično u dva dana.

Dva Benediktanska manastira na početku i kraju Wachaua, pripadaju najvažnijim stanicama na austrijskom Jakobovom putu, a od 2000. godine uvrštena su i u svetsko kulturno nasleđe. Međutim, po lepoti ne zaostaju ni hodočasna crkva Maria Langegg, ruševine dvorca Aggstein, te stara kovačnica i svratište u Aggsbachu.

Iskusni pešaci maratonci tvrde da je idealna težina prtljaga između 10 i 15 odsto težine tela, ali i da zavisi od kondicije i izdržljivosti. Polovina od toga ode na vreću za spavanje, flašu s vodom i mast za rane i žuljeve. A da je racionalno pakovanje ruksaka na koji je zakačena školjka, simbol hodočašća svetog Jakova, prava umetnost, slažu se i Annehilde i Hans, nemački par koji je na put krenuo malo autostopom, pa onda peške. Oni su iskusni hodači i za put u Santiago de Compostelo su se pripremali mesecima, pešačeći zajedno sa stotinama drugih ljubitelja hodanja svakog vikenda, ali i svakog radnog dana, pre posla.

– Ljudi su vekovima išli peške i to je toliko prirodan način kretanja, da je prosto neverovatno koliko je zapostavljen. Moja devojka i ja smo fanovi pešačenja i mislim da je divno što je celu Evropu zahvatio trend hodanja. Avionom i automobilom je svakako brže, ali je ovako lepše, jer si u kontaktu s prirodom, plus testiraš telo i volju - kaže Hans.

Planine sa hiljadu vrhova

Oživljavanje austrijskog dela Jakobovog puta potiče od inicijative pokreta za život u šumama, u skladu sa prirodom, koji sam po sebi predstavlja život ispunjen smislom.
Jedna od polaznih tačaka je mesto Jauerling Nasuprot kući u Ottenschlagerstrasse 24 prešli smo mali potok i krenuli putem 605 (crveno-belim-crvenim). Posle otprilike 10 minuta put se grana u Jauerling pravo u šumu.

Za prijatelje ruševina obilazak ruševina zamka u blizini je vredno iskustvo i tu se ukazuje predivan pogled na Dolinu Dunava i planine sa hiljadama vrhova.

Na put ka Jauerlingu prolazi se kroz strmu planinsku šumu na takozvanoj kućnoj planini. Na pola puta susrećemo put ka Jauerlingu. Sledimo ga jednim delom, sve dok se ne razgrana pravo u šumu. Nakon kratkog vremena stižemo na put i na njemu mesto Benking i gornje selo kod Jauerlinga.

Udaljeni put vodi pored nekih razgranavanja, sa uvek prisutnom tablom koja nam kazuje kuda dalje. Konačno odlazimo putem koji vodi pored Viesslinga i grana se na desno u šumu posle nekog imanja. Sledeći belo-plavu-belu oznaku idemo dalje i put vodi preko divnih dolina i padina brda pokrivenih drvećem. Posle otprilike jednog sata puta ka Jauerlingu stizemo do Jauerlingstrasse i sledimo je, pored vrtovima sa vinovom lozom, i sledeći putokaz.

Drugima je početna tačka ruševina Aggstein, odakle sa vodičem Od mesta Aggstein sledimo crveno-belo-crvene oznake dve udaljene putanje, Putanje EG i zatamnjenog puta bro 653 kroz šumu prema severu.
Lako stižemo u Aggsteingraben i idemo tamo šumskim putem koji nas vodi strminom na više, stižemo na okretnicu posle jedno 1 i četvrt sata stižemo do ruševina. Sada smo kod jedne od najpoznatijih ruševina dvorca u Austriji. To je zasluga sa jedne strane same veličine dvorca a na drugoj strani, sjajnog rada na očuvanju ruine. Može se popeti na dve kule zamka drvenim stepenicima i uživati u jedinstvenom pejzažu Doline Dunava.

Tokom razgledanja kovčega u centralnom dvorištu zamka, koji prikazuju rekonstrukciju strukturalnih crteža zamka, čovek se oseća kao odnesen unazad skoro u vreme vitezova. Tu nam je na raspolaganju put ka Aggsteinu da bi mogli da se vratimo.

Treći polaze od mesta Marbach Od puta koji vodi za Maria Taferl, neposredno nakon raskrsnice Marbacha staza se grana prema mestu hodočašća. Vodi uglavnom preko slobodnog prostora tako da se može uživati u nekoliko predivnih pogleda na mesto Marbach i preko cele oblasti. Staza stalno ide uzbrdicom i na nekoliko mesta preseca put, sve dok se ne stigne do jedno sat od Maria Taferl. Od mesta hodočašća tada vodi dobro označena staza do Untererla i ponovo sa predivnim pejzažom, koji se proteže čak do Alpa, prema jugu, do Marbacha koji je u dolini.

Mast za uboje i žuljeve

Iskusni pešaci maratonci tvrde da je idealna težina prtljaga između 10 i 15 odsto težine tela, ali i da zavisi od kondicije i izdržljivosti. Polovina od toga ode na vreću za spavanje, flašu s vodom i mast za uboje i žuljeve. A da je racionalno pakovanje ruksaka na koji je zakačena školjka, simbol hodočašća svetog Jakova, prava umetnost, slažu se i Annehilde i Hans, nemački par koji je na put krenuo malo autostopom, pa onda peške.

Oni su iskusni hodači i za put u Santiago de Compostelo su se pripremali mesecima, pešačeci zajedno sa stotinama drugih ljubitelja hodanja svakog vikenda, ali i svakog radnog dana, pre posla.
– Ljudi su vekovima išli peške i to je toliko prirodan način kretanja, da je prosto neverovatno koliko je zapostavljen. Moja devojka i ja smo fanovi pešačenja i mislim da je divno što je celu Evropu zahvatio trend hodanja. Avionom i automobilom je svakako brže, ali je ovako lepše, jer si u kontaktu s prirodom, plus testraš svoje telo i volju, kaže Hans.

Inače, dve najpopularnije hodačke rute u Nemačkoj su Königsweg, od nemačko poljske granice prema Aachenu (Niederstraße), i Goldene Straße, ili „zlatni put“ od nemačko čečenske granice prema Konstanzi (Oberstraße).

De Oberstraße je u stvari glavna ruta koja vodi kroz severozapadnu Švajcarsku, prema Ženevi i posle prema Le Puy-en-Velay. Rute koje idu kroz Austriju se stapaju sa rutom Oberstraße.

Na raskrsnicama puteva, hodočasnici ostavljaju kamenje, a svaki kamen simboliše neku želju.

Najraniji zapisi o posetama svetilištu na najzapadnijoj tački Španije, koju su Rimljani nazvali Cape Finisterre, odnosno „kraj sveta“, datiraju iz osmog veka, a prvi hodočasnik iz Engleske zabeležen je između 1092. i 1105. godine, da bi se tokom 12. veka hodočašća na grob svetog Jakova toliko ustalila, da su već tada uspostavljena četiri puta, sa početnim tačkama u Francuskoj, koja su vodila ka zemlji Baska, u zapadnim Pirinejima.
Odatle su se ukrštali u jedan, koji preseca severnu Španiju, povezujući Burgos, Leon i Lugo. Kako onda, tako i danas zadržao se običaj da se iz Galicije donose školjke, kao dokaz putovanja u Santiago de Compostela, na grob apostola mučenika, sahranjenog bez glave, s natpisom: Ovde leži Jakov, sin Zebedeja i Salome.

Snovi čoveka sa hendikepom

Holanđanka Mirjam van Kessel ima 32. godine i na hodočašće je krenula sama, sa željom da skupi novac za organizaciju MS Research, koja se bavi naučnim istraživanjima bolesti multiple skleroza.

Posle nekog vremena samotnjačkog putovanja, naišla je na grupu od 20 hodočasnika koji su ručali u sprženoj travi, pored puta, pa im se pridružila. Među njima je bio i Laurent, koga su svi zvali Loulou, skroz neobičan tip koji je imao jako čudan bicikl, sa jednim točkom.

- Loulou ima neku neurološku bolest i zato nije u stanju da hoda, može minimalno da koristi ruke, a i pričanje mu ide teško, kaže Mirjam. Ali Loulou ima san, a to je da stigne do Santiaga. Njegovo čudno prevozno sredstvo, koje je od milošte nazvao Joelette, ipak daje Loulouu šansu da odradi svoju avanturu. Da bi uspeo, pomaže mu grupa volontera. Samo da bi se pokrenula Joelette, potrebna su četiri čoveka. Jedan koji će da pazi pozadi na balans, jedna osoba napred koja upravlja i drži pravac, plus po jedna sa leve i desne strane, da bi mogli da ga pridržavaju. Loulou se srčano opredelio za istu rutu kao Mirjam, sa rupama, oštrim stenama, nizbrdicama, uzbrdicama i džombama. Sa njim i uz njega su i njegova žena, deca, plus brdo volontera koji mu pomažu da ostvari svoj san.

- Na ovom putu hodočasnici dobiju žuljeve, neki čak otvorene rane na nogama, ali ipak idu dalje, postoji neka nevidljiva sila koja te vuče napred. Jakovov put je uzak i prašnjav, ali ima posebnu snagu, da promeni ljude, kaže Mirjam.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

15 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: