Biciklom kroz Mongoliju (1)

Na biciklu kroz mongolske stepe, tajge i pustinje.
• vreme: 17. avgust - 16. septembar 2009.
• dužina: oko 2200km, od toga oko 1500km na biciklima
• džingeri: - Bojan Dulejan, Vršac / Jovan Eraković - Jone, Beograd

Izvor: B92

Izvor: B92

Nedelja, 16.08.2009.

06:50

Default images

... I onda su dugo i srećno živeli Kao što je i red, blog Mirpa Tebra sa proteklog putovanja po Pamiru ostao je bez poslednjeg nastavka. Bilo je onda onih koji su se raspitivali šta je bilo s nama, jesmo li se konačno vratili, kako je bilo na kraju... A mi smo se probudili u Beogradu, srećni posle našeg sanjanog bicikliranja na krovu sveta (ili barem jednoj od njegovih streha niz koje se slivaju zvezde) koje, gle, nije pobeglo posle buđenja nego je ostalo sa nama kao zanosna indigo-plava uspomena dok smo padali u svakodnevno, užurbano, prozaično.

Ali bez tog onda neispričanog kraja, zar bismo se ponovo sreli ovde? Otkuda bi onda putnicima doletelo pravo da se otisnu ponovo, i otkuda bi posmatračima pala iskra kojom se može upaliti ona petrolejka mašte što razgoreva senke u pozorištu novog eksperimenta? Ništa tako dobro ne otvara vrata novih putovanja kao nemarno pritvorena vrata starih: promaja nosi karte iz jedne odaje želja u drugu, meša i spaja nespojivo, ukus prošlog bogati i hrabri povorku novih ideja i uspomena na još nedoživljeno, koja kreće sa one stidljive strane očiju.

Ko zna kako će biti sa ovom pričom: možda nećemo uspeti da pošaljemo nešto više od jednog pisamceta? Možda će sledeći nastavak ovog puta biti tek (i baš) tresak onim vratima, kad se vratimo u Beograd? A možda ćemo uspešno igrati po skalama mogućnosti, dospevajući do blagodati milostivog Interneta dovoljno često da možemo da podelimo nekoliko lepih karata iz špila avanture.
Pod beskrajnim nebom

Obično je zovemo Mongolija, mada bi joj više pristajalo ime Mnogolija - zemlja u kojoj je mnogo. Mnogo teritorije, dovoljno za tri Francuske. Mnogo prazno: dva miliona i šest stotina hiljada ljudi. A mnogo konjasto: 34 miliona konja - trinaest po glavi stanovnika. Pa onda, mnogo je trave. A mnogo i peska. Mnogo je visokih planina (najviši vrh: 4374m), što pomalo iznenadi mnoge od onih koji je zovu Mongolija. Mnogo je čudne istorije, u čijem su jednom trenutku tamošnji kulturni poslenici predvođeni Džingis Kanom stvorili najveću imperiju (neki kažu: najveću zonu slobodne trgovine) u istoriji, od Tihog okeana do Sredozemnog mora, od sibirskih tundri do Indije, od Vijetnama do Mađarske, od Koreje do Balkana. Bila je četiri puta veća od one Aleksandra Makedonskog i dva puta veća od Rimske, a onda je isparila; apsurdno malobrojni narod koji ju je stvorio vratio se svojim stepama i nomadskim šatorima, kao da se nikad ništa drugo osim mirnog, pitomog i posvećenog pomeranja za konjima, kozama i govečićima, nije zbilo.

Ipak, najveća mnogost u Mnogoliji je vezana za prostor, dole, i za nebo, gore (valjda, nije sigurno). Nepohabani su, uredno održavani i dobro očuvani, malo korišćeni, i to strogo u skladu sa fabričkim Uputstvom za upotrebu Prostora i Neba. Takvo neko onakvo Nebo i taki neki onaki Prostor, naša su inspiracija: da ih omirišemo izbliza, koliko bude moguće za mesec dana. A i te neobične ljude, naravno: znamo da su na neki čudan način umešani u trajanje tog svog Prostora i Neba, u magičnoj, zamaskiranoj imperiji u koju su se povukli posle one nekadašnje materijalne, i u kojoj se prave naivni: kao, nisu oni pravi stvaraoci novog svetskog poretka, i ne uopšte, većina današnjih naroda - trideset zemalja i preko tri milijarde ljudi - ne živi na teritorijama koje su oni onomad osvojili, usput, uz komadešku sira i ovčiju čorbu.
Tako da ćemo se đžingicati na dva točka po zavičaju gazda-Džingisa. Planovi za zemlje poput ove uvek deluju pomalo smešno, a posebno u ovom slučaju ovaj naš drhturi i trese se kao prut pred izazovom loših ili nepostojećih puteva i velikih rastojanja između simbolično naseljenih mesta. Ali eto: prvo sever, stepe, tajge i snegom pokrivene planine na izmaku sibirskog prostranstva; ogromno jezero Huvsgul (65% pitke vode u Mogoliji i 2% ukupne količine pitke vode na svetu), na prosečnoj nadmorskoj visini od 1580m (Mongolija spada u najviše zemlje na svetu). Pa ako se odatle isčupamo na vreme onda jug i pustinja Gobi, koja ne može čitava da stane čak ni u jednu Mnogoliju, nego se proteže i suvo kašljucka i u Kini.

Specifičnosti puta Mala gustina naseljenosti, gigantske zone netaknute prirode, bogat svet divljih životinja, tradicionalni nomadski način života koji nije zahtevao gradove niti bilo kakvu infrastrukturu (čak ni puteve, jer je konj bio glavno sredstvo za savlađivanje rastojanja) čine da je putovanje po Mnogoliji temeljan uzlet u prostore avanture.

Sve potrebne stvari, opremu i hranu nosićemo sa sobom na biciklima. S obzirom na to da su asfaltirane deonice u Mongoliji retke, putevi i puteljci na kojima ćemo se džingicati biće uglavnom sa zemljanom ili kamenitom podlogom, često u lošem stanju. Snabdevanje vodom u Gobiju će biti komplikovano i biće potrebno da sa sobom nosimo veliku rezervu. Predeli su pusti ili slabo naseljeni, a tipični za otvorene prostore Mnogolije su lavirinti puteljaka koji se granaju u raznim pravcima. Stoga ćemo morati da se jako oslonimo na GPS uređaj i pripremu puta uz pomoć dostupnih topografskih karata.

Očekivanja Naša je želja, i strasna potreba, da ovim putovanjem nastavimo niz lepih poduhvata iz prethodnih godina (Karpati, Anadolija, Himalaji, Pamir), u kojima smo otkrili pre svega to da je žeđ za otključavanjem dalekih i egzotičnih predela na dva točka, neutaživa.

Verujemo da će, uz sve teškoće, ovo putovanje biti i vrlo lepo. Priložićemo mu sebe i zaploviti u čudesni svet Mnogolije da upoznamo život nomada, podelimo sa njima jedan trenutak naših života i pokušamo da shvatimo gde to u ovim mirnim ljudima, danas čuvenim po svojoj gostoprimljivosti, ćuti divlja narav Džingis Kana i njegovih ratnika.

E, da krenemo onda...

To jest, ako vize stignu do ponedeljka, kad treba da letimo za Ulan Bator. Najbliža ambasada Mongolije je čak-čak u Budimpešti, na rastojanju od jednog šengena. Šengen je, kao što se zna, jedina promenjljiva jedinica za dužinu u istoriji a u ovom slučaju (potencijalno) iznosi otprilike dva dana hoda i nekoliko sati vožnje. To je svakako super jer šengeni ponekad mogu da budu dugi i više gugola, tj. praktično su beskonačni. No mada smo nesumljivo bili ganuti povoljnim (potencijalnim) kursom šengena u našem slučaju, pozivno pismo iz Mongolije, nakićeno u potrebnoj meri, izaranžirali smo tek pre neki dan, pa smo pasoše poslali DHL-om.

To je do Budimpešte koštalo koliko-toliko umereno (oko 2700 din), ali od Budimpešte do Beograda DHL ide uzvodno a osim toga kuriri zalaze iz civilizacije u divljinu i rizikuju da polome konj'ma noge, pa je cena oko 8000din. Zato smo se odlučili za kombinaciju prema kojoj će nam pasoše doneti Pera, vozač turističko-švercerskog kombija, za deset evra po osobi. Ali ambasada Mongolije radi sa strankama samo utorkom i četvrtkom kada izvesni Batjav posedi određeno vreme na šalteru, pa pasoše nije mogao da podigne Pera (koji je tek trebalo da ode tamo) nego in behalf of Pera izvesna Maja koja živi u Budimpešti. Ispostavilo se međutim da Maja ne može da podigne naše pasoše ako ne pošaljemo pismeno ovlašćenje u tom smislu za Maju (authorization letter for Maya), posebno za svakoga od nas i potpisano od strane dva svedoka.

Za neke eventualne buduće istorijske arhive navodim da su Bojanovi svedoci bili Nikola Šajkunić i Branka Vidović-Milijanović, a moji Aleksandar Protić i Dragan Ćuća. Koristim priliku da se ovim putem zahvalim tim meni nepoznatim ljudima koji su se u dramatičnim trenucima mayanskog authorisation-a zatekli u kancelariji pored Bojana, i koji su svoj ljudski i imovinsko-pravni ugled pred mongolskom državom i narodom bez oklevanja uložili in behalf of Maja, koja je za to vreme čekala u amabasadi in behalf of Pera, koji deluje in behalf of nas.

Kad su pasoši bili izvučeni iz ruku Batjava, preostao je još jedan manji problem: Pera nije otišao u Budimpeštu onda kad je trebalo jer nije bilo dovoljno putnika za turu. Ali je najavio da će možda imati polazak u čevrtak (juče). I gle, zaista je i otišao sinoć, a trebalo bi da se vrati danas. In behalf of nas. Što bi nam dosta značilo.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: