Zagrebačka audicija Jana Fabra

Od "eventa" na facebooku do uloge u prestižnoj predstavi... Glumac Damjan Kecojević priča o uspešnoj audiciji za nove projekte Jana Fabra, o samom putu od prijavljivanja do angažovanja, kao i nekim od detalja samih zadataka koji su pred kandidate bili postavljeni.

Kultura

Izvor: Intervju je preuzet sa portala Teatar Srbija

Utorak, 20.12.2011.

10:42

Default images

Nedavno je u Zagrebu audiciju za dva nova projekta održao Jan Fabr, svestrani belgijski umetnik čija karijera traje već nekoliko decenija i koga odlikuje prepoznatljiv stil u slikarstvu, performansima i pozorišnim predstavama. Fabrova predstava Prometej Pejzaž II otvorila je ovogodišnji Bitef.

Od mnogobrojnih prijavljenih kandidata, nakon nekoliko krugova eliminacija i različitih zadataka za projekat koji će biti realizovan 2013. godine izabrano je troje ljudi. Među njima je i glumac Damjan Kecojević. Intervju je preuzet sa portala TEATAR SRBIJA.

Kako si saznao za Fabrovu audiciju?
Damjan Kecojević: Za audiciju sam saznao preko fejsbuka: neko je vest postavio na fejsbuku, a onda su mi je prijatelji prosledili jer znaju da se bavim tom vrstom pozorišta.

Koje su bile propozicije?
Starost je bila određena od 25 do 35 godina, tačnije mogle su i mlađe osobe da konkurišu, ali 35 godina je bila ta gornja granica. Bilo je traženo neko osnovno pozorišno iskustvo, CV na engleskom jeziku i tri fotografije. Eto, čak nije bilo potrebno ni motivaciono pismo koje se traži u većini slučajeva kada su ovakvi projekti u pitanju. Audicija je bila otvorena za dva buduća Fabrova projekta.

Da li je propozicijama bilo objašnjeno kakvi su tačno projekti u pitanju?
U ovom slučaju nije bilo detaljnijih podataka o projektima. Na sajtu Bitef teatra postojao je podatak da se radi o obnovi dve Fabrove predstave koje su osamdesetih godina bile vrlo popularne.

Da li je audicija bila otvorena isključivo za ljude iz regiona ili...?
On je u Zagrebu pravio audiciju za Srbiju, Sloveniju, Bosnu i Hrvatsku. Nakon toga Fabr ide za Pariz, zatim Rim, iz Rima ide u Atinu i u svakom od gradova obično ,,kastuje'' po tri čoveka. Sve se završava u Antverpenu, u Belgiji, u kojem će za prvi od dva projekta biti priređen workshop (u aprilu 2012). Nakon tog workshopa Jan Fabr ,,kastuje'' finalnu grupu glumaca, sa alternacijama. Oni sami snose troškove puta, a ono što ne plaćaju je ta radionica koja inače dosta košta, kada je u pitanju Jan Fabr. Za drugi projekat, koji kreće 2013. godine, Fabr je u Zagrebu odabrao nas troje i za nas je takođe predviđena dvonedeljna radionica nakon koje potpisujemo ugovor i ubrzo nakon toga dobijamo kompletan raspored: kada su probe, kada je premijera, kada su igranja u Belgiji, Francuskoj, Americi... I jedna i druga predstava imaju ozbiljan touring.
Knjiga lutanja (Damjan Kecojeviæ, Dalija Aæin i Milica Pisiæ)
Kako je izgledala sama audicija?
Za većinu projekata ovog tipa audicije su kolektivne, što znači da po petnaest ljudi ulazi unutra i onda se daju raznorazni zadaci, koje svi zajedno rade. U prvom krugu je od petnaestoro ljudi odabrano, na primer, petoro, pa je onda bio drugi krug od osamnaestoro ljudi od kojih je Fabr odabrao četvoro. U trećem krugu nas je bilo dvanaestoro, i od tih finalnih dvanaestoro nas troje smo odabrani.

Osamdesetih se Fabr bavio spojem pozorišta i performansa, tada je sarađivao i sa Marinom Abramović i bavio se granicama i limitima tela i izdržljivosti. Prva od ove dve Fabrove obnovljene produkcije biće realizovana tokom 2012. godine i ona traje četiri sata, od čega je sat vremena trčanje na sceni. Tako da je zagrebački kasting bio organizovan tako da su se radili zapravo neki segmenti ovih predstava, neki delovi scena... čega mi nismo bili svesni, ali to nije toliko bitno, to su bili dobri zadaci. Na primer, jedan od zadataka je bio da se pola sata trči u mestu s tim što Jan Fabr zadaje ritam trčanja, sporije ili sprint, a pri tom se sve vreme vodi dijalog sa ostalih petnaest ljudi na temu filma, ali je bitno da se zapravo sluša šta druga osoba priča i da se na to odgovara, da se započne konverzacija. Pri tom to treba da bude dovoljno artikulisano i čujno, a da se umor ne oseća u glasu, što je naravno nemoguće. Kao i u njegovim predstavama, to je pitanje izdržljivosti telesne i izdržljivosti volje.

Zatim, jedan od zadatak je bila neka žurka, i Fabr je svima podelio zadatke šta rade na toj žurci, ali žurka je trajala sat vremena. Tako da ti sat vremena moraš da ,,izvučeš'' taj zadatak koji on od tebe traži i dovedeš ga do ekstrema sa nekim promenama koje ti on zadaje: da je prošlo dva sata, da si još više pod alkoholom, još više pod drogom, još više umoran, još više ovo, još više ono... i tako te sat vremena vodi kroz tu neku žurku. Zatim je takođe bilo zadataka po pitanju volumena: mali prostor, nemoć, kako se boriš protiv toga, prolaziš kroz razna stanja u tom malom prostoru... Bilo je i zadataka koji se tiču koncentracije: trebalo je da pevaš dok te neko šamara. I to te šamara ozbiljno. S tim što, ono što je on naveo kao veoma bitno je da ti treba sebi da postaviš limit - ono što ti ne prija treba da zaustaviš i da se povučeš.

Fabr se bavio upravo tom izdržljivošću tela i to je ono što ga interesuje: koliko ispadaš iz koncentracije dok te neko udara, a taj neko ko te udara ti zapravo zadaje kvalitet pevanja time što te udara, on ti daje indikaciju, ali ne rečima, već ti moraš da ispratiš - zašto te udario, i da to onda koriguješ. Super je zadatak bio i na primer taj da imaš četrdeset sekundi: prvih deset sekundi imaš stanje bez teksta, drugih deset sekundi drugo stanje sa tekstom, zatim deset sekundi treće stanje bez teksta i na kraju deset sekundi četvrto stanje sa tekstom. I to su sve ekstremna stanja. Fabr tu gleda koliko možeš da se šiftuješ u emociji. Užasno je bitna i upornost i istrajnost u zadatku.

Imali smo i jedan fizički trening koji bih opisao kao ,,onanisanje u vazduh'', ,,seks sa vazduhom'' koji je trajao četrdeset minuta. Ta vežba kreće
sa psovanjem, pa psovanje prelazi u gest, pa gest u seksualni čin sa vazduhom, sa nevidljivom osobom i onda skidaš deo po deo garderobe, ostaješ u donjem vešu. To sve zajedno traje četrdeset minuta i to je takođe pitanje izdržljivosti i ritma. On pri tom pušta neku muziku koju je potrebno pratiti. Kada se sve to ovako prepričava deluje malo sumanuto (smeh) ali zapravo taj stepen umora koje telo dostigne i onda prosto prebaci, pređe ... tih dvanest ljudi koji se tresu u vazduhu i sve kaplje sa njih, to je super.
Šta ćeš ti raditi dok ne počnu radionice i rada na Fabrovom projektu, nešto tome slično ili ne?
Ništa tome slično neću raditi, jer je projekat koji Fabr priprema zaista ogroman. U njemu učestvuje i balet i opera, solisti, orkestar, glumci... to je baš mega projekat. Vrlo je različit od projekata koje ovde radim, jer ovde su uglavnom u pitanju ansambl projekti. Kada me je Jan Fabr pitao da kažem zašto bih ja želeo da radim sa njim, ja sam odgovorio da je ono što mene interesuje upravo kombinacija performansa, igrača, glumaca i to sve što se u savremenim pozorišnim tokovima, u proteklih tridesetak godina u Evropi dešava. U Srbiji to i nije baš čest slučaj. Ne mislim ništa da zameram, ali naše je pozorište jako tradicionalno i možda bi moglo da bude malo otvorenije. Mislim da imamo stvarno dobre glumce.

Moja je putanja bila nešto drugačija od tradicionalne, jer ja radim i scenski pokret i glumu. Moj sledeći projekat je u Švedskoj, tamo ću raditi scenski pokret i to na način koji je nešto drugačiji od načina na koji se mi ovde njime bavimo. Princip je da se kreće od radionice koja traje sedam dana i na radionici se prave materijali koji će se koristiti u predstavi, a onda se tek posle određenog vremena uključuje tekst i ostali elementi predstave.

Ti si po obrazovanju glumac, a odakle potiče tvoje znanje vezano za pokret?
Samouk sam. Na Akademiji mi je to bila najbolja spojka: gluma-dikcija-scenski pokret. Radio sam malo sa Plavim pozorištem pre Akademije, i onda sam se povezao sa Omen teatrom, radio sam sa njima neke treninge i shvatio sam da me to baš interesuje. Bio sam neko vreme asistent na predmetu scenski pokret Akademije umetnosti, pa sam dobio otkaz jer sam bio radikalan (smeh). Zatim sam pohađao radionice vezane za savremeni ples, što je takođe problem jer oni obično traže da imaš background igrača, a ja sam glumac. Onda sam napokon prošle godine uspeo da uštedim neke pare i da odem na seminar u Berlinu, na mesec dana. Ovaj seminar je bio vezan isključivo za fizički teatar, a uključeni su bili ljudi koji su i igrači i performeri i glumci. Tako da sam, manje-više, samouk uz te razne radionice i sve je to uostalom neko učenje koje i dalje traje, ja i dalje jurim za tim mestima gde mogu da učim. Najbolje je sve to raditi po senzibilitetu, šta te privlači odeš pa to radiš, jer čak i kada nisi plesač ako te pokret privlači ti na plesačkim radionicama možeš da naučiš puno toga, ukoliko je dozvoljeno da ih pohađaš. To su pitanja improvizacije, koncentracije, prisutnosti na sceni ... sve to što mi radimo na Akademiji na drugi način, ali tokom posla nekako zaboravljamo.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: