Koliko kulture može da stane pod jedan Kišobran?

„Uvek smo gledali na žurku kao na masovnu stvar koju mnogo volimo, ali koja nam služi kao nekakva mreža za pecanje ljudi. Njih kasnije angažujemo za stvari koje radimo kad se završe žurke.“

Kultura

Izvor: Piše: Mladen Savkoviæ

Utorak, 06.01.2015.

13:57

Default images
Sa roðendanske žurke Kišobrana (Foto: nemanjastojanovic.rs)

“Uh, to su oni što prave žurke za neke hipstere, je li?” Tako je otprilike glasio moj prvi komentar-odgovor-pitanje na pomen ideje da radimo intervju povodom šest godina postojanja kulturne organizacije Kišobran. Pa su se još ugurali i pod kišobran „kulturnih organizacija“...

Ali kako to obično biva kada nečemu olako dodaš prstohvat predrasuda, život će te kad tad naterati da probaš ono što si zakuvao i shvatiš da nisi bio u pravu.

Tako su se Marko Radojković i Ivan Ojkić pred sam kraj 2014. godine, u sedmici u kojoj proslavljaju šest godina postojanja Kišobrana, našli sa druge strane stola. Marko je iskoristio trenutak novinarske nepažnje i sam uključio opciju za snimanje razgovora, pa je „žurka za hipstere“ postala prva tema razgovora. Gle čuda, njima dvojici Kišobran nije asocijacija na takvu vrstu žurke.

„Moja asocijacija je da je to nešto lepo, da je nešto vaspitano“, priznaje Marko. „Mi pravimo veoma kulturne žurke, ne u smislu kulture, već fine.“ Ivan se na to nadovezuje: „Nerealno je da toliko finih ljudi dođe, a da se nikada nijedan incident nije desio. To je Kišobran. Nikad nismo imali incident za 6 godina. Ne znam kako smo to uspeli.“

A da su uspeli u tome svedoči i podatak da ove 2015. godine Kišobran ulazi u svoju sedmu godinu postojanja. Uz nadu da će im broj sedam doneti sreću u narednih trista i kusur dana, Marko i Ivan za sajt B92 govore o prvom otvaranju Kišobrana, očigledno kišne 2008. godine, o sakupljanju pokislih pod Kišobran narednih godina, o pozorištima, fotografijama i svemu onome što Kišobran danas zbilja čini kulturnom organizacijom.

Kada ste organizovali prvu žurku? Kako se danas sećate tog perioda?

Ivan: To je bilo u decembru 2008. godine, u tadašnjoj Akademiji. Bila je to prva subota koju smo dobili, pre 6 godina. Već tada je postojalo nekoliko didžej ekipa koje su puštale sličnu muziku. Osnovna zamisao bila je da podržavamo jedni druge. Te žurke su bile organizovane oko više ekipa, ali se posle godinu dana sve to iskristalisalo. Bolje je da svi budemo pod jednim kišobranom.

Da li je tako i nastalo ime Kišobran?

Ivan: To je bila ideja. Tražili smo neku srpsku reč jer je naša ideja bila da naziv mora da komunicira sa srpskom publikom. Muzika koju puštamo jeste inostrana i mnogima je logično bilo da to bude nešto na engleskom. Ipak, odlučili smo da to bude srpska reč. Bilo bi pretenciozno da smo tu izmišljali nešto na stranom jeziku. Ne. Ovako zvuči sasvim obično, a nama i odlično.

Marko: Glavna poruka koju smo mi pokušali da proguramo tada, a mislim i sada, jeste da se zapravo krijemo iza tog Kišobrana, da je važnije ono što Kišobran kao takav predstavlja, nego ko se krije iza njega. Uvek smo se trudili da skupljamo ljude ispod Kišobrana, da to bude prostor za ljude koji nešto stvaraju.
Ivan Ojkiæ i Marko Radojkoviæ (Foto: nemanjastojanovic.rs)
Kako je funkcionisao Kišobran tokom prve godine?

Ivan: Te godine su celu stvar započeli naši stariji drugari, a mi smo samo dolazili na te žurke. Moj brat je bio tu više aktivan, ja sam ga samo pratio. Vremenom smo mi, kao neki loši ljudi, preuzeli celu stvaru u svoje ruke. (smeh)

Marko: Ja sam u to vreme radio kao kulturni urednik Kluba studenata tehnike, šta god to značilo sada. Onda sam prešao u Kišobran jer sam se družio sa njima i želeli smo da uradimo nešto više, nešto izvan okvira tih žurki. Nama su žurke uvek bile mamac za hipstera, ali za hipstera u pozitivnom smislu te reči. To se danas izgoropadilo. Hipster bi trebalo da je neki fini mladi svet koji prvi prihvata nove stvari. Uvek smo gledali na žurku kao na masovnu stvar koju mnogo volimo, ali koja nam služi kao nekakva mreža za pecanje ljudi. Njih kasnije angažujemo za stvari koje radimo kad se završe žurke. Koliko vam je vremena trebalo da priču sa žurki proširite na kulturna dešavanja?

Marko: Počeli smo sa tim tokom 2010. godine. Prvo što smo organizovali bila je radionica lomografije, treš fotografije.

Ivan: Marko ne voli da bude nešto pečatirano, pa zato i beži od pojma lomografija. Ali kad se taj naziv pojavio u svetu, on ga je ukačio među prvima ovde. Tada smo napravili lomo zid, koji je takođe bio veoma popularan u svetu, a ovde ga je stvaralo osamdesetak ljudi. UK Parobrod nam je izašala u susret i tamo smo napravili smo prvu izložbu koja je bila posećena.

Marko: Ta izložba nije imala umetničku vrednost, nikada to tako nismo ni predstavljali. Više je imala za cilj širenje priče. Igrali smo na prevaru - osamdeset ljudi učestvuje, računali smo da svako ima drugare, mamu i tatu, pa smo znali da ćemo privući posetioce. Nakon toga je organizovano još nekoliko različitih izložbi. Jedna je bila posvećena napuštenim industrijskim zgradama u Beogradu. Ona je nažalost prošla potpuno nezapaženo. Nakon toga smo rekreirali filmske kadrove i to je bila kvalitetna izložba. Svaki prolaznik je birao neki kadar iz filma koji je rekreirao. To je sve aktivno trajalo tri godine, ali nisam uspeo da pronađem nikoga ko bi preuzeo palicu organizatora.

Kakav je onda bio efekat tih izložbi, kao i radionica koje su im prethodile?

Marko: Posledica svega toga je sve veći broj tih, khm, hipstera koji prave neke zanimljive fotografije i kače ih na društvene mreže. Koliko god to sad smešno zvučalo, ti praviš fotografije na filmu pa ih kačiš u digitalnom svetu, ali nešto se tu desilo. Neki novi klinci su počeli da eksperimentišu. To ne može da bude loše.

Ivan – Analogna fotografija je u svetu postajala sve popularnija, i mi smo na tom talasu aktivirali ovde ljude, pokazujući im da nije uvek neophodno da imaju veliku i skupu opremu da bi zabeležili neki trenutak ili ideju. Sve te izložbe nisu ništa koštale ljude koji su učestvovali na njima. Bile su besplatne, kao i radionice. Ali desile su se izložbe gde su uz profesonalce i novajlije u svetu fotografije dobile priliku da nešto izlože, posle selekcije i obuke. Svi su imali priliku da izlože svoj rad, da to neko vidi. To je kod nas veoma teško. Čini mi se da je teže učiniti neku takvu stvar učiniti vidljivom nego je sprovesti od početne ideje u delo.
Kišobranov Delikatesni ponedeljak u KC Grad (Foto: Predrag Todoroviæ)
Kako ste se onda finansirali? Kako se finansirana jedna takva kulturna organizacija kao što je Kišobran? Isključivo od žurki?

Marko: Žurka je bila glavni izvor finansiranja. Međutim, možda smo tek 2014. godine počeli da primećujemo da imamo neki izvor prihoda. Cena naših karata je uvek bila pristupačn, bila je 150 dinara sve do novembra 2013. A za žurku smo se uvek trudili da napravimo drugačije iskustvo, naročito kada smo ušli u vidžejing vode, jer smo za svaku žurku pripremali različitu scenografiju, opremu, projektore…

Ivan: Nismo ušli u tu priču da nešto zaradimo.

Marko: Čak i kada su pare uslovno rečeno počele da kaplju, mi smo to ostavljali u zajednički budžet za druge akcije.

Ivan: Ideja je bila da moraš da ulažeš u žurku kao takvu, da se vidi trud da ti želiš da daš nešto novo, ne samo muzički, već da ljudi osete da se trudimo da svima bude lepo. Mi vodimo računa o svemu, od izbora kluba, preko toga kako se obezbeđenje ophodi prema ljudima u tom klubu, kakve su cene pića u njemu. Imamo komunikaciju sve vreme sa ljudima i uvek gledamo šta je bilo dobro a šta ne, pa to u hodu menjamo. Sve pare koje smo dobili, uložili smo u druge projekte.

A šta bi trebalo da se desi, pa da date otkaze sa vaših redovnih poslova i potpuno se posvetite Kišobranu?

Marko: Verovatno nešto treba da klikne u našim glavama pa da se ohrabrimo. Mislim da sam i dalje optimista i verujem da ako nešto radiš i daš sebe u tome, ti možeš od toga da živiš. Svi znaju da to zvuči kao nerealna stvar, ali sam ubeđen da kada bismo se presekli, snašli bismo se nekako. Možda ne bismo imali nivo komfora kakav bismo želeli, ali...

Ivan: Možda je presudno to što danas Kišobran radimo kao nešto što volimo. I radimo to svakodnevno. Možda se bojimo da ako stvarno uđemo u to što radimo, možda izgubimo to što nas sada vozi?

Zar je problem da radiš nešto što voliš i da ujedno od toga živiš?

Marko: Nije problem, samo za to postoji malo prostora. Sad pričamo o nama, koji su šest godina uložili u sve ovo. Mi sada i možemo nešto da uradimo. Ali je pitanje da li će biti prostora za nekog ko ovo pročita i poželi da uradi to isto. Za neke nove klince. Užasno je mala publika kojoj se mi obraćamo, koliko god se to činilo masovno.
Šta je tačno mala publika, s obzirom na to da na vašim žurkama dođe nekoliko stotina ljudi? Radite li nešto na tome da proširite publiku ili vas plaši prelazak u nazovi mejnstrim?

Marko: Na poslednjih nekoliko dešavanja bilo je oko 800 ljudi. To nije mali broj čak ni za mejnstrim večernja dešavanja u gradu. Ali ne znam. Definicija tog mejnstrima je čudna malo, zar ne? Mada, ako gledaš neke druge ekipe, oni bi za nas rekli da smo mejnstrim jer puštamo muziku koju možeš da čuješ na radiju, iako je pitanje na kom radiju i u kom terminu. Nama je društvo potpuno rastureno i potreban je neko ko ima dovoljno hrabrosti da kaže za sebe da je mejnstrim, pa da se vidi da taj mejnstrim nije loš, već da je ono što se nama danas nudi kao mejnstrim samo jedna greška i loš način razmišljanja. Mislim da uopšte nije loše reći za sebe da pokušavaš da budeš mejnstrim. Jer ako je taj mejnstrim dobar, onda bi i alternativa trebalo da bude bolja. Ako se stalno stavljaš na marginu misleći da to povlačenje na margin definiše kvalitet tvog stvaranja, to je na duže staze pogrešno. Ali da bi imao zdravu mejnstrim publiku, treba i da radiš na tome. Ako Kolarac ima program namenjen deci, o tome kako se sluša koncert klasične muzike, jeste li razmišljali da nekad radite nešto tako? Ili postoji neka bolja ideja?

Marko: Razmišljali smo o edukaciji ljudi, o tome kako se sluša muzika na žurkama, kako se tamo uopšte ponaša. Naše žurke su specifične u gradu po tome što na našim žurkama ljudi skaču, viču i pevaju sa nama. Više je koncertna atmosfera nego neka klasična atmosfera sa beogradskih žurki. Što se toga tiče, hmm, možda smo mi više neka narodnjačka žurka? (smeh) Kapiram da i tamo ljudi viču uz pesme i poistovećuju se sa pesmama. Mislim da se izgubila ta opuštenost u klabingu, da se ljudi plaše da pokažu da je njima lepo uz neku stvar. Druga stvar, mi igramo na bini, i mi uživamo u pesmama. Volimo da mislimo da utičemo i na edukaciju ponašanja na koncertima. Izgubio se taj pank momenat i na koncertima uživo. Dobro, uvek će biti prvih redova u kojima su najveći fanovi benda koji svira, ali ostatak publike na koncertima bendova ne može da se opusti. Više nije prihvatljivo da ti budeš znojav na nekom javnom događaju ovog tipa. A to je pogrešno.

Ivan: Možda je to ipak blag pokušaj. Nismo još uvek na nivou Kolarca. Oni to super rade i svaka im čast.

Koliko je radijska emisija koju vodite na radiju B92 pomogla u tome? Zašto vas je privukao radio?

Marko: Imamo ružne face za televiziju. (smeh)

Ivan: Ma koliko god radio bio mediji koji nije trenutno najpopularniji, opet je to neki izazov. Taj utorak, u deset uveče... Misliš da te niko ne sluša, pa u tom terminu možeš da pustiš pesme koje voliš, bez ikakvog pritiska. Jako je teško da na žurci pustiš pesmu koju voliš, a da ne osetiš neposredan pritisak mase ispred tebe. Uvek moraš da balansiraš. A na radiju puštamo ono što volimo.

Marko: A i volimo da slušamo radio. Kada nam se ukazala prilika da radimo na radiju B92, koji inače volimo da slušamo, to nam je došlo kao malo ostvarenje sna. Bilo je glupo to da odbijemo.

Da li ste bili zadovoljni prostorom u medijima koji ste dobijali pre toga? Jesite li i koliko uspeli da se izborite za medijsku pažnju?

Marko: Koliko god smešno zvučalo, “Biljana za vas” je uvek bila tu za nas. Kad god smo imali nešto što je bilo kulturnog karaktera, Biljana Obradović je uvek slala svoju ekipu.

Ivan: Radio Studio B nas je takođe podržavao od samog početka i uvek su imali sluha za ono što radimo i muziku koju slušamo. Sa žurkom smo imali malo problema sa muzičkim blogovima i sajtovima. Govorili su kako smo samo žurka, nema potrebe to da reklamiramo. Kasnije su videli da su malo pogrešili.

Marko: Tu je važno i pitanje kvaliteta medija gde bismo mi želeli da se plasiramo. Mi nismo imali tu širinu medija na kojima bismo hteli da se pojavimo. Zato donekle nije ni u redu da pričamo da nismo dobili priliku, ako smo već birali gde ćemo da se pojavimo. Naša fokus grupa je uglavnom bila sačinjena od Studija B, B92, nekih blogova i sajtova…

Kisobran radio show #46 by Kisobran on Mixcloud

A zar ne mislite da i dolazak Biljane kod vas može da dovede neku novu publiku?

Marko: Super nam je to što se naša publika gradila sama od sebe. Čak i ta naša inertnost u promociji nam je učinila uslugu. Ljudi su sami dolazili na nešto što su čuli iz priče da je dobro. To neinsistiranje na publici nam je zapravo donelo novu publiku.

Ivan: Ljudi kod nas znaju šta mogu da očekuju, ali isto tako znaju da ako dođu drugi put kod nas, neće dobiti isto iskustvo, već će ono biti delimično izmenjeno. Trudimo se da uvek ponudimo nešto novo.

Marko: I super je što se naša publika menja. Kad dođu prvi put na žurku, neretko su to klinci koji su malo umišljeni, kao neki pokušaji lažnog hipstera. Ali nama se publika iz meseca u mesec menja. Kako odrastaju, većinu njih sve manje i manje interesuje to što radimo samo na žurkama, već počinju da se zanimaju za ostale aktivnosti. To su kao neke generacije koje uz nas odrastaju. Nije to loše. I super nam je kada nas neka ekipa, a na žurkama nam uvek dolaze ekipice, prestane da gotivi žurke i onda počne da dolazi na naše barske večeri ili na neke druge događaje. Da li smo mi tu nešto uradili ili je to samo svemir? Hm...

Imate li onda osećaj odgovornosti prema njima? Da li ste se nekada uplašili svega toga?

Marko: Da. Stalno smo uplašeni.

Ivan: Trudimo se da ne razmišljamo o tome koliko je ljudi tu. Ja na to gledam ovako - ako se ja ne provodim uz tu muziku i ako ja uz to ne mogu da skačem, ko će moći onda?

Marko: To stvarno zvuči malo nebitno, cela priča oko jedne žurke. Ali ako je tamo 500, 600 ljudi, svaka pesma koju pustimo nema životni uticaj i težinu na te ljude, najverovatnije, ali nekakav mali uticaj ima sigurno. Bar na to jedno veče. Svaka pesma je bitna.

A kada ste mislili da odustanete, dignete ruke od svega? Jeste li se nekada upitali šta će vama ovo u životu?

Marko: Nikada. Samo bi bilo dobro da možda promenimo format. Jesi li ti razmišljao o odustajanju? Priznaj…

(akward silence sa hispterskim akcentom)

Ivan: Ne. Da. Ma, samo promena nekog formata. Nekako sam gledao tu žurku kao nešto moje, i definitnivno bih to radio i dalje. Pitanje je u kom format. Nama nije ideja da imamo deset hiljada ljudi na žurci. Meni je dovoljno i da dođe sto, dvesta ljudi koji to vole. Ali onda je počelo da ih dolazi znatno više. Malo smo se pogubili na trenutke, u jednom periodu, ali smo i dalje tu.

Marko: Nemamo mi baš jasnu sliku o tome šta radimo. Nemoj ti da misliš da tu postoji nekakva kontrola… Uh, ovo se otrglo kontroli. Pauza!
Kišobran teatar
Koliko često razmišljate o tome da li ćete i kada da prerastete ovo što radite?

Marko:Već smo prerasli. Ne znam da li bismo mi sada išli na neku ovakvu žurku koju radimo. Ali ih radimo jer smo, rekao bih, vremenom postali profesionalci. To više nije žurka koju mi organizujemo samo da bismo puštali nešto što volimo. To je danas žurka na kojoj puštamo nešto za šta tvrdimo da je kvalitetno. Ali za 20 godina definitivno ne vidimo sebe kako radimo iste stvari.

Ivan – Ja sebe vidim.

Marko – Pauza!

(Ponovo?)

Ivan: Dobro, definitivno ima ljudi koji i u tim godinama, na primer u šezdestima recimo sa štapom, i dalje puštaju muziku. Što da ne.

A šta će biti ako sad stanete tu?

Marko: Dosta dugo smo razmišljali o tome da li igramo neke „velike zle ljude“ koji koče nove klince da nastave da se bave ovim što mi radimo. Ali od kada smo mi počeli da radimo, a pričamo o indi i rokenrol svetu, nije se pojavila ekipa koja bi mogla da nas nasledi ili koju bismo mi mogli da usisamo i proguramo dalje kroz neke naše kanale. Jednostavno, nismo naišli na njih. Da li smo mi bili previše ambiciozni, prisutni ili ne? Mislim da nismo, jer i da jesmo, našli bi se neki drčni, novi klinci poput nas koji bi se gurali tu da rade nešto.

Ivan: A to nas najviše plaši, to što ne postoje ti novi klinci. Mi smo godinama išli na Indie-go žurke. I kada smo dobili ideju da pravimo naše žurke, većina nam je govorila da to neće ići, da je besmisleno praviti žurke sa pesmama uz koje ljudi ne đuskaju. To se ne radi. Ali naša žurka te ne tera da ti odmah skačeš, ne udara na ritam kao neka elektro žurka, već udara na emociju, a to kasnije povlači sve ostalo. Nama je krivo što smo uspeli ove godine da uvučemo samo jednu osobu kao didžeja pod naš kišobran.

Marko: Pritom, prošle godine se desilo pet didžej radionica. One su bile dovoljne Ivanu da namiriše kvalitet koji posle može da uzme. Tu je prošlo četrdesetak ljudi, ali nije se ništa značajno desilo.

Ivan: Mi se tu razlikujemo od drugih. Ja bih bio najsrećniji da se pojave klinci koji će to da rade bolje od nas. Stvarno bih voleo to da se desi i gurao bih ih da idu dalje. Ali to se još ne dešava.
Kišobran teatar
Šta je sa onim događajima koji nisu žurke, a koji organizaciju Kišobran čine kulturnom organizacijom? Bavili ste se fotografijom, pozorištem za mlade, organizovali brojne radionice... Na čemu će biti akcenat u 2015?

Marko – Mislim da je to svakako Kišobran teatar. Već imamo dve predstave koje želimo da realzujemo. Voleli bismo da sa ovom prvom predstavom, koju ćemo sasvim sigurno realizovati, budemo prisutniji u pozorišnom svetu, da budemo malo hrabriji u svemu tome. Imamo i jedan projekat gde bismo hteli da spojimo muziku sa pozorištem. Pravili bismo tinejdžersku predstavu o bendu koji svira u svojoj garaži. Uzeli bismo klince naturščike koji bi za tu priliku naučili da sviraju instrumente, napravili autorske pesme i izvodili ih u okviru predstave. Ove godine smo pravili i besplatne uvodne radionice za didžejeve od po nekoliko dana. Tu smo hteli da viidmo da li ima potencijala da napravimo nešto ozbiljnije. Ranije smo previše vremena ulagali u nešto što se nije isplatilo. Ispalili smo previše ćoraka. Radionice su nekada trajale dva meseca, ljudi dođu i tu svašta nauče, ali kada se to završi onda se izgubi njihovo interesovanje. Da li smo mi bili loši predavači ili ne, ne znamo, ali opipavamo taj teren i u 2015. želimo da ga uzdignemo na viši nivo.

Ivan: Nama je bilo zanimljivo da, i pored tih radionica, ljudi koji se približe Kišobranu to su činili zapravo mimo radionica. Tako da je taj formalni format kod nas ispao kao pogrešan. Pogrešili smo. Ali za tri dana mogu da se nauče osnove, eventualno da se neko zagolica.

Marko: Ciljna grupa koju smo mi pokušali da privučemo bile su, kako ja volim da kažem, devojčice koje nisu bile popularne u školi.

Ivan: Ma ovo treba izbaciti iz teksta.

Marko: Pa dobro, to ne znači da sada nisu popularne.

Ivan: I kako to da su samo devojčice?

Marko: Pa dobro, tamo gde su devojčice, doći će i dečaci. Ali jeste, čini mi se da ljudi koji dolaze kod nas imaju problema sa samopouzdanje, to jesu neki autsajderi... Ma daj, neću sad, svi mi se smejete.

(Razgvor se zaustavlja zbog salvi smeha. Izvinjavamo se zbog prekida programa.)

Dakle, šta još priželjkujete u 2015. godini? Više žurki? Više ostalih kulturnih aktivnosti?

Marko: Da uspemo da izdržimo, kao prvo i poslednje. I da napravimo most između „jeftine zabave“ kakva je naša žurka i drugih programa bilo naše, bilo druge organizacije. Jednostavno, da efikasnije usmeravamo ljude sa žurke na kulturu i umetnost. Naše želje su takve, pomirili smo se sa nekom lažnom sudibinom da ne očekujemo ništa više od onoga što možemo sami da uradimo. Nemamo nerealnih želja niti svemirskih vizija. Samo gledamo da to što radimo uradimo što je bolje moguće.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 7

Pogledaj komentare

7 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: