Utorak, 30.10.2007.

11:34

Roditeljska (ne) akcija

Roditeljska (ne) akcija IMAGE SOURCE
IMAGE DESCRIPTION

14 Komentari

Sortiraj po:

Jelena Zivotic

pre 16 godina

Ja sam za reagovanje.Nalazim se u situaciji kada vaspitacica u vrticu moje 5-godisnje dete sikanira zato sto ne ume da crta i zasto sto sam mu ja pomogla oko prvog domaceg zadatka u njegovom zivotu.Posto smo imale zucnu raspravu oko toga, na moje pitanje "Zar sam trebala da ostavim dete da nista ne nacrta?" ona mi odgovorila "Pa,naravno!pa kad dodje u vrtic bez domaceg zadatka da vidi sta ce da mu se desi!"Kako da ne reagujem na ovakvo ponasanje osobe koja treba da ucestvuje u vaspitanju zajedno sa roditeljima?

marija

pre 17 godina

сматрам ово питање изузетно интересантним:бити активан и предузети нешто или бити пасиван и ћутати.Имам дечака и девојчицу од 5 и 4 године у вртићу.Дакле, мајка сам већ пет година а још увек нисам изградила став по томм важном питању. Не само да ја немам став,па ризикујем да испаднем глуп у друштву,него ризикујем да ће ми и деца исто проћи.У тим својим многобројним дилемама и превирањима која трају годинама, искристалисао се један назови став:не зна се шта је боље, некад треба рећи, а некад сам сама схватила истинитост народне изреке да је ћутање злато.Значи:у свом искуству имам као позитивне примере свог нечињења ситуације у којима сам одлично прошла јер се нпр. проблем решио сам од себе односно стицајем многобројних околности, затим нисам се никоме замерила, имајући у виду колико су људи лични и колико им је тешко да апстрахују своју сујету у име вишег циља итд...На крају, није тајна да људи који нису упадљиви, који су послушни,који су способни да трпе,да ћуте и тихо спроводе оно што се спровести може- одлично пролазе у животу.Ја се још увек питам да ли је мана бити послушан и да ли треба своју децу да учим да гласно и јасно изражавају своје ставове, да ништа не трпе и да једног дана буду скршени, јер нема сумње да ће са тим својим особинама бити и сами и усамљени.И заиста је реално питање, а не малодушност:шта активно и луцидно понашање појединца може да промени у лошем систему у коме живимо?

doktor

pre 18 godina

@Mišo,
ne mogu da se složim sa vama da je danas detetu teško objasniti da je učenje i školovanje potrebno, jer u okruženju "vladaju" fudbaleri i pevaljke :).

Vidite, današnja deca su veoma pametna, i "računaju" odlično. 'Oću reći, tinejdžeri znaju jako dobro koja je razlika u plati i statusu jedne učiteljice, i jednog radnika komunalnog, i sa malo zdrave pameti i usmeravanja od strane roditelja vrlo lako će videti u koju "fijoku" će sebe udenuti.

Ono što je po mom mišljenju bitno detetu "utuviti" je - da mu ne gine učenje za ceo život, za koju god profesiju da se odluči - jer neće, zaboga, baš svako biti fudbaler, i fudbalerova devojka :).

Dakle, i ako će biti devojka u butiku, mora da ima malko veze sa računarom, nekim jezikom, sa fiskalnom kasom, ne može biti totalno (funkcionalno) nepismena.

Polako prolaze vremena u kojima je neko mogao završiti ma kakvu školu, na ma kom nivou, pa baciti knjige i sedeti "takav" na tom istom radnom mestu do kraja staža, i to tako detetu treba i postaviti.
Svaki obućar, fotograf, trgovac, električar, roletar, je stalno izložen novim tehnologijama, novim zahtevima tržišta, mora da uči i douči što-šta dok ne dođe do penzije. A da ne govorim o situaciji u kojoj je eventualno vlasnik radnje: moj komšija obućar skida sa sajta Ministarstva zdravlja nove propise, zna prilično solidno prosto knjigovodstvo (ima 47 godina), da ne pričam dalje, dakle - bez učenja nema šta...

O nekim tzv. ozbiljnijim profesijama da ne govorim: većina fakultetski obrazovanih profesija danas podleže licenci, i izložena je VEOMA brzom kretanju nauke i tehnike/tehnologije; kako mislite da jedan inženjer elektrotehnike recimo zna nešto o današnjim procesorima i programima, pa da tu OSTANE?! :) Njegovo znanje zastareva za godinu dana, moje za oko 4.5 (neka istraživanja WHO), kod nekih drugih profesija takođe nije drugačije.
Da se razumemo, imam jednog prijatelja koji vozi kamion, i sada je sa novim MAN-om (koji ima između ostalog i centralni board racunar i nekoliko pomoćnih) dobio i manual od 5.000 strana (na nemačkom i engleskom) - mislite da ga neće naučiti? A ima 50 godina.

E, to hoću da vam kažem: tvrdo sam uverena da je jako značajno detetu uliti stav da je učenje BITNO. Učenje, čitanje, napredovanje, ima svrhu, uvek i svuda, i to je nešto što mu niko ne može uzeti, ni u jednom društvu.
Džip može....:).

P.S. Zaista najbolje, i "prave" "ribe", nisu one koje idu za parama..... Na to ne treba biti ljubomoran. Za "devojke na kilo", kako reče jedan kolega, uvek može da se pojavi neko sa još više para....

doktor

pre 18 godina

Kada sam pošla u školu, moji (inače obrazovani i uspešni) roditelji, su me posadili i rekli: sine, nemamo ni vremena niti znanja da te učimo ma čemu. Dobićeš knjige, sveske, sve što treba, može i poneki čas ako nešto ne razumeš, uvek ćemo te podržati, ali - gledaj sama kako ćeš i šta ćeš. Ponekad su me kontrolisali, mnogo razgovarali sa mnom, neutralno i sa podrškom, nikad nisu išli u školu ili na roditeljski, sve se "rešavalo" kod kuće. Samo sam periodično stavljala indeks na sto da vide "gde sam" :).
Uvek sam bila samostalna, i sjajna, možda nisam baš mogla da kupim uvek nove cipele, ali (preskupe) potrebne udžbenike u svako doba, kao i sve ostalo.

Uprkos tome što jesam jedino, i teškom mukom dobijeno dete, nikad me nisu posebno štitili, i uvek su se uzdali u moju zdravu pamet; kada sam sa 14 godina predložena za put u UK, moj otac je ne trepnuvši samo pitao za kad je potreban pasoš, i koliko treba para. Kako je uspeo da bez suza gleda za avionom, tada na Surčinu, shvatila sam tek kada je moje tada 14-godišnje dete odletelo sa British Airways...
I hvala im.

Danas sam ja roditelj, koji je svom detetu nekad davno rekao isto što i moji meni: nemam vremena ni znanja, učiš za sebe, gledaj šta ćeš. Kad je sa 5.5 godina stala na gimnastici na veliku gredu, srce mi je preskočilo, a ja lepo - stisla zube, i - izašla napolje.

Tako je počelo moje odrastanje :).
Danas, kad pogledam unazad, mislim da je izuzetno značajno da roditelj uspe da odvoji sebe od deteta, da odvoji svoje ambicije, svoj loš brak, svoj (ne)uspešan život od deteta. Veća hrabrost je potrebna da se dete "pusti", nego da se štiti....time samo roditelj "štiti sebe", a detetu čini medveđu uslugu. Prezaštićenom detetu se šalje poruka: nisi dovoljno dobar, nesposoban si, ne možeš bez nas.... Strašno je.
Mislim, roditelji treba da odrastu :).

Svaki dan viđam roditelje u lošim brakovima koji se usredsređuju na dete na ovaj ili onaj način (čuveno "utrougljavanje", prebacivanje problema na nešto treće), što često čudo načini....Roditelji treba da nauče da gledaju svoj život, ako ga imaju :), a deca su sjajna, umeju i sama, itekako.

Za gdju Jasnu: i ja znam mnogo takvih roditelja kao što ste vi; vaša ogorčenost društvenim i školskim nepravdama, prisutna u manjoj ili većoj meri kod svih roditelja, ne treba da ima veze sa detetom. Bar ne toliko da ga "blamirate". I - nadam se da niste zakasnili, jer je meni dete negde u petom osnovne objasnilo kako treba da se "ponašam" na roditeljskom :).
Negde kad je bila na kraju gimnazije, pitala me par reči iz biologije, na čega sam, na svoje zaprepašćenje, ukopčala da ima toliko netačnosti i neistina u gradivu da Bog nije video. Verujte da sam mogla da idem da se isterujem sa prof. biologije, naravno da mi nije dorasla po pitanju humane anatomije, a - zašto? Da joj dokažem da NE ZNA? Ograničenoj, nadobudnoj gospodji sa 30 godina staže se to ne može dokazati. Da joj dokažem da JA ZNAM? Briga me - ja znam šta ja znam :). Da je JA naučim kako treba ispravno da uči decu?! Mislite da bi uspelo? :) Koješta.
Dakle, ostaje mi samo da svoje dete naučim gradivu onako kako bi to trebalo da izgleda, a u tim godinama - kod tako velikog deteta - to znači: na ti u ruke Anatomy and Physiology - Unity of the form and function na disku, pa čitaj kako TREBA da bude.
Mislim, imate li vi čime drugim da se bavite? :)

Za gospodina Shmrc: jednom davno reče jedan psiholog: posle 40-te roditelji vam više ni za šta nisu krivi. Znam mnogo ljudi kao vi, i (oprosti mo Bože) nekad imam utisak da su uspešniji, srećniji bili neki ljudi koji nisu ni imali roditelje, jednog ili oba.
Od jednog takvog, koji nije imao oba roditelja od 12-te godine, sam čula sledeći recept: 1. gledati samo NAPRED, 2. raditi MNOGO.
Počnite da zidate kuću, recimo, svi vaši problemi sa (pokojnim) roditeljima će biti kao rukom odneti :). I sve najbolje....

I, sve najbolje svim roditeljima i deci, od srca. Teška je to profesija, uči se svaki dan, i raste se svaki dan sa njima zajedno, ako je sreće i pameti :). Poz :).

Misa

pre 18 godina

Ma najveci problem danas je da obrazovanje u srbiji evidentno ne znaci vise nista u zivotu, vec jednostavno ko se kako snadje...
U takvom okruzenju, tesko je, ako ne i nemoguce vaspitavati decu kako treba.
A i kako, kada vec na primerima svojih roditelja i profesora vide kako se prolazi, ako si posten u zivotu...
I tu prestaje svaki autoritet a face su oni koji imaju najvise para i odvode najbolje ribe!

Ljilja

pre 18 godina

Nije bas lako biti roditelj. Ja sam, kako biste vi to rekli, s one druge strane barikade. Ja sam profesor. I sve dok smo MI i Vi dva suprotstavljena tabora imacemo nesrecnu i nesigurnu decu nespremnu na izazove zivota. Cinjenica je da se vecina roditelja ne slaze sa vecinom onoga sto se dogadja u skoli i oko nje. Ali pokusajte jednom, samo jednom da okupite drugove svoje dece, sto vise njiih i da organizujete to druzenje tako da svi, pa i vi, budete zadovoljni. Jednostavno nista nije bas jednostavno a jos manje je tako kako ga vi vidite.
Saradnja roditelj - nastavnik jako je vazna i jako korisna za razvoj deteta.
MIslite o tome. Zivot deci priprema razne zamke koje mi uglavnom i nemozemo prevideti, pa je isti slucaj i sa odnosima i dogadjanjima u skoli. POkusajte bar nekad umesto da bas sve kritikujete jednostavno razumete situaciju. I jos nesto. Mi u skoli imamo 30-tak djaka a vi samo jedno dete o kome vodite racuna. Vama je vase dete najvaznije, i to je u redu. Ali ne cinite mu uvek uslugu ako se za sve njegove probleme vi izborite. Mora to ponekad, sto je cesce moguce, zapravo, uraditi i samo. To je deo odrastaanja.
I izvinite na gnjavazi. Znam da vi sve ovo znate, al opet...

La Pecora Nera

pre 18 godina

Moja mama je bila jedna od onih roditelja koji nisu dozvoljavali da im torturisu decu. Tako da se ona suprotstavljala mojim profesorima kada su me kinjili u skoli (ja sam odrastala u doba "dizelasha" koji su iz nekog razloga bili miljenici profesora, a mi jadnici koji smo umesto Nike sa vazdushnim djonom nosili starke smo smatrani za olosh, iako su neki od nas bili djaci odlikashi i danas ljudi sa cak magistarskim i doktorskim diplomama). To meni ako detetu nije puno pomoglo, jer su me ovi kinjili josh vishe.
Ono sto sam naucila, medjutim, jeste da se protiv nepravde treba boriti. Ali, iskreno, ne vidim da je takav moj stav drustveno prihvatljiv. Mislim da ja i ljudi slicni meni mnogo gore prolazimo u zivotu od raznih dupeuvlaka i povrsnih ljudi koje od razmisljanja boli glava. Za vecinu drugih mi samo pishamo uz vetar (Pardon my French).

Tvrtko

pre 18 godina

Put do pakla je poplocan dobrim namerama. U deci treba gajiti individaulizam ali ih uciti da svet bas i ne mora uvek da bude pravedan. Jednostavno - deca treba da budu vesela i odvazna...nista vise.

goca

pre 18 godina

i ja sam kao ovaj "shmrc" bila jedinica, ali moji roditelji nisu bili doktori nauka nego obicni radnici - tata krojac, mama sluzbenik...tatina braca od striceva jesu bili profesori univerziteta i doktori nauka, znaci genetski smo inteligentni rekla bih...moj otac kao ratno siroce nije mogao da zavrsi velike skole nego samo zanat jer se tako najbrze dolazilo do parceta hleba...ali celog zivota je nastavio da cita i uci i bio je izuzetno upucen u mnoge stvari, odmeren i mene je iako kao jedinu kcerku, vaspitao da imam svoje ja iznad svega.nisu me terali da ucim, nego sam ja naprosto bila takva, ambiciozna do bola, vukovac u sonvonoj skoli, srednjoj, zavrsila fakultet na vreme sa visokim prosekom, sama sebe gurala kroz zivot i to dosta uspesno. roditelji mi nikada nisu sugerisali da li treba ovo ili ono. rekli bi svoje misljenje ali ja sam bila ta koja na kraju odlucuje sta ce i kako ce. otac je isao u skolu samo na kraju godine da pokupi knjizicu sa svim peticama i diplomama, a mama se kao "partijski "sekretar" gurala po nekim roditeljskim odborima i to me jako nerviralo, ali ja sam gledala sebe i pre svega nastojala da budem u svemu najbolja...i danas kad mog oca vise nema, skidam mu kapu sto je svojim nemesanjem a opet stalnim prisustvom od mene napravio coveka...ne zivim vise u srbiji ali i na trulom zapadu sam dosta uspesna i zadovoljna. poenta price je da nije lako biti roditelj i umeti zauzeti pravi stav ali imajte otvorene oci, osluskujte dete i gledajte sta se desava oko njega. Ne robujte svojim predstavama, predubedjenjima i neostvarenim ambicijama !

Vasa

pre 18 godina

@ Jasna,
pa vi ste stvarno preterali. Jako su mi dobro poznati roditelji kao vi, imam jedne takve kada odem na roditeljski sastanak kod svog deteta. Uvek su protiv svega i ne mogu da se uzdrze od mesanja u svaki problem i u svako pitanje. Stvarno jadno vase dete, ucinili ste to da ga 2 godine deca sikaniraju, a ono samo uopste nije ucestvovalo u doticnom dogadjaju. Umesto da ste izvukli neku pouku iz cele price, vi ste i u srednjoj skoli, kada se krece od nule, ponovo poceli po starom: doveli ste u opasnost sopstveno dete da mu se sve ponovi. Sreca da je vase dete odreagovalo. A sada idete u drugu krajnost i prosto uvredjeni ne idete mladjem detetu uopste na roditeljske sastanke. I to nije u redu prema mladjem detetu. Treba biti umeren u svemu, pa i po ovom pitanju.

laza

pre 18 godina

Moja dva vrla roditelja su bili poprilicno suprotstavljena po pitanju mog skolovanja. Jedan je bio veoma ambiciozan, drugi je sa nipodastavanjem gledao na "visak" skolovanja. Jedan vrlo aktivan psiholoski a pasivan fizicki, a drugi pasivan psiholoski a aktivan fizicki ( idem bre da bijem tog nastavnika itd). Oba su krajnje promasili sta se u mojoj glavi (i srcu) zbivalo. Ali kad si dete, moras da cutis. Hvala bogu (ili kome god) da sam jednom odrastao i zatvorio tu knjigu zvanu "uloga mojih roditelja u mom skolovanju". Uz sve dobro sto su mi dali, ili pokusali da daju, uglavnom su me potplitali i svojom "aktivnoscu" i svojom "pasivnoscu".

Da se izrazim politickom analogijom: jao drustvu koje misli da je resenje ako ume da izabere izmedju Demokrata i Radikala. Ni jedni ni drugi.

Shmrc

pre 18 godina

I ja sam bio jedno dete preterano briznih i preko mere zastitnicki nastrojenih roditelja, drzano pod staklenim zvonom da mi se nesto ne desi itd. Znate ono - ne pomeraj levu nogu da ne polomis desnu, ne pomeraj desnu ruku da ne iscasis levu i tome slicno ... Ista prica - roditeljski, rekla-kazala o incidentima na ekskurzijama i van njih, predlozi da se druga deca takodje drze pod kontrolom zbog traceva o navodnoj pojavi droge u skoli (sto nije imalo veze s istinom) itd. Istovremeno, sve sto ih je zanimalo je bio moj uspeh u skoli, njihove ambicije su bile bolesne, kad bih doneo od kuce cetvorku sledile su kazne i kaznice, pridike i prava drama u kuci itd. Pred nastavnicima nisu puzili, naprotiv - ucili su ih pameti non-stop. A sve zato sto su me zahvaljujuci svojim ambicijama (oboje su bili doktori nauka) dobili blizu svojih 40-ih, sto sam uz to bio i jedinac i plasili su se svega i svacega. U skoli sam upravo zbog svega toga bio izlozen ruglu, izolaciji, sprdnji, zadirkivanju, a ponekad (retko doduse) i fizickom nasilju vrsnjaka. Vojsku sam teskom mukom odsluzio, fakultet zavrsio, ali od silne ambicije, uspeha, proseka, diploma, nagrada i prica o mom talentu za ovo i ono - od svog zivota kasnije nisam uspeo da napravim nista. Cesto sam se povlacio u sebe, stalno sam bio uplasen ovoga ili onoga i to mi je na vrat navuklo samo dodatne probleme i traume, koje su na kraju rezultovale i neurotskim problemima. Na pocetku sam 40-ih bez sopstvene porodice. Nisam uspeo da ostvarim vezu duzu od godinu dana s bilo kojom devojkom (imao sam ih nekoliko tokom studija), jer je moja egocentricna priroda bila pogubna za bilo kakav zajednicki zivot. Izmedju ostalog zbog toga, a i zbog drugih problema sam obio noge i istresao novcanik posecujuci razne psihologe, psihijatre, psihoterapeute i sta vec ne. Uglavnom bez rezultata. Roditelji su mi umrli skoro, ostao sam sam samcat na ovome svetu. A sto je najgore, radim neki bezvezni trecerazredni posao (nesto poput dozivotno mladjeg referenta Pantica :)), od svih njihovih ambicija nije ostalo nista, jer sam posle zavrsenog fakulteta lupio sakom o sto i rekao svojim roditeljima jedno veliko DOSTA kada su insistirali da prvo uradim magistraturu, pa tek onda pocnem da radim. A to je mozda i jedina stvar za koju su bili u pravu. Ja sam jedva cekao tu diplomu da bih stekao kakvu-takvu samostalnost i krenuo ostro protiv njih. Odselio sam se od njih, ziveo dugo u iznajmljenom stanu, jedno vreme bio i u svadji, kasnije smo se pomirili ... Danas mi je svega pomalo zao, moglo je sve da bude drugacije, oni nisu bili losi ljudi, u nasoj porodici nikada nije bilo nasilja, povisenog tona, stalnih sukoba i nesloge. Samo da nije bilo tih njihovih strahova za mene. Ali sad je kasno. Roditelji, znam da za svoju decu radite najbolje sto umete i znate, ali imajte u vidu da dete mora da stekne sopstveno zivotno iskustvo, da shvati da je zivot ponekad slatka bombona, a cesto i gorka pilula i da nauci da se uci na svojim greskama. Drzanjem pod staklenim zvonom samo mu cinite medvedju uslugu. Toliko.

Nataša

pre 18 godina

Crno - belo ili kao u ovom tekstu: aktivan - pasivan.
Život je ipak obojen raznim bojama, iznijansiran, jer niti su svi aktivni roditelji uvek u pravu što se uključuju u rašavanje situacija u školi, niti su oni koji ćute samo pasivni luzeri. Može da se desi da ovi pasivni više pričaju sa svojom decom, i prilagođavaju svoju decu novim situacijama u životu, a možda oni aktivni pogrešno nauče svoju decu da se bune zbog svega. Dakle: moj predlog je: razgovarati sa svojim detetom (uočiti promene u ponašanju), ako postoji problem, obratiti se učiteljici/razrednoj, pa sledeći je psiholog, eventualno i roditelji druge dece, koja su uključena u problem, a medije i dizanje panike, ostaviti baš za, ne daj Bože, neke teške probleme.
Život zahteva mnogo mudrosti, pa se zbog toga, ja ne bih složila sa autorkom teksta.

Jasna

pre 18 godina

Ja imam dvoje dece. Jedno je gimnazijalac a drugo osnovac, nizi razredi. Kod prvog sam se, kao sto mi priroda nalaze opredelila za akciju.Stalno sam se bunila zbog necega.Te zbog ekskurzije, peljesenja na raznim dodatnim knjigama, fotografija i sl.Ali kad sam reagovala na jedan incident koji se dogodio na ekskurziji moje dete je dozivelo da bude ekskomunicirano skoro dve godine. Ono nije ucestvovalo u incidentu. Svi ostali roditelji su znali za to cak i roditelji cija su deca imala problem ali su cutali.Bilo je puno roditelja na pozicijama i sa titulama. Strasno sta su sve u stanju da urade za peticu. Tog uvlacenja nastavnicima, te snishodljivosti da vam se smuci.Sad kad je poslo u srednju skolu, prvi mesec prvi roditeljski a nama tema ne nova skola i novi izazovi vec opet famozna ekskurzija.I lepo na prva dva roditeljska i suprug i ja iz svih rafala protiv nacina org.istih. Sta smo dobili. Nista, nazalost. samo to da je dete reklo da je sad dosta i da ne dozvoljava da ga vise u zivotu blamiramo. Jedino pozitivno iz te price je sto je i ono pocelo da se buni na nepravde u razredu. Nek mu je bog u pomoci.
Posle ovakvog iskustva sa starijim, odlucih da kod mladjeg uopste ne idem u skolu.I verujte jako se dobro zbog toga osecam. Barem se ne nerviram.

Shmrc

pre 18 godina

I ja sam bio jedno dete preterano briznih i preko mere zastitnicki nastrojenih roditelja, drzano pod staklenim zvonom da mi se nesto ne desi itd. Znate ono - ne pomeraj levu nogu da ne polomis desnu, ne pomeraj desnu ruku da ne iscasis levu i tome slicno ... Ista prica - roditeljski, rekla-kazala o incidentima na ekskurzijama i van njih, predlozi da se druga deca takodje drze pod kontrolom zbog traceva o navodnoj pojavi droge u skoli (sto nije imalo veze s istinom) itd. Istovremeno, sve sto ih je zanimalo je bio moj uspeh u skoli, njihove ambicije su bile bolesne, kad bih doneo od kuce cetvorku sledile su kazne i kaznice, pridike i prava drama u kuci itd. Pred nastavnicima nisu puzili, naprotiv - ucili su ih pameti non-stop. A sve zato sto su me zahvaljujuci svojim ambicijama (oboje su bili doktori nauka) dobili blizu svojih 40-ih, sto sam uz to bio i jedinac i plasili su se svega i svacega. U skoli sam upravo zbog svega toga bio izlozen ruglu, izolaciji, sprdnji, zadirkivanju, a ponekad (retko doduse) i fizickom nasilju vrsnjaka. Vojsku sam teskom mukom odsluzio, fakultet zavrsio, ali od silne ambicije, uspeha, proseka, diploma, nagrada i prica o mom talentu za ovo i ono - od svog zivota kasnije nisam uspeo da napravim nista. Cesto sam se povlacio u sebe, stalno sam bio uplasen ovoga ili onoga i to mi je na vrat navuklo samo dodatne probleme i traume, koje su na kraju rezultovale i neurotskim problemima. Na pocetku sam 40-ih bez sopstvene porodice. Nisam uspeo da ostvarim vezu duzu od godinu dana s bilo kojom devojkom (imao sam ih nekoliko tokom studija), jer je moja egocentricna priroda bila pogubna za bilo kakav zajednicki zivot. Izmedju ostalog zbog toga, a i zbog drugih problema sam obio noge i istresao novcanik posecujuci razne psihologe, psihijatre, psihoterapeute i sta vec ne. Uglavnom bez rezultata. Roditelji su mi umrli skoro, ostao sam sam samcat na ovome svetu. A sto je najgore, radim neki bezvezni trecerazredni posao (nesto poput dozivotno mladjeg referenta Pantica :)), od svih njihovih ambicija nije ostalo nista, jer sam posle zavrsenog fakulteta lupio sakom o sto i rekao svojim roditeljima jedno veliko DOSTA kada su insistirali da prvo uradim magistraturu, pa tek onda pocnem da radim. A to je mozda i jedina stvar za koju su bili u pravu. Ja sam jedva cekao tu diplomu da bih stekao kakvu-takvu samostalnost i krenuo ostro protiv njih. Odselio sam se od njih, ziveo dugo u iznajmljenom stanu, jedno vreme bio i u svadji, kasnije smo se pomirili ... Danas mi je svega pomalo zao, moglo je sve da bude drugacije, oni nisu bili losi ljudi, u nasoj porodici nikada nije bilo nasilja, povisenog tona, stalnih sukoba i nesloge. Samo da nije bilo tih njihovih strahova za mene. Ali sad je kasno. Roditelji, znam da za svoju decu radite najbolje sto umete i znate, ali imajte u vidu da dete mora da stekne sopstveno zivotno iskustvo, da shvati da je zivot ponekad slatka bombona, a cesto i gorka pilula i da nauci da se uci na svojim greskama. Drzanjem pod staklenim zvonom samo mu cinite medvedju uslugu. Toliko.

doktor

pre 18 godina

Kada sam pošla u školu, moji (inače obrazovani i uspešni) roditelji, su me posadili i rekli: sine, nemamo ni vremena niti znanja da te učimo ma čemu. Dobićeš knjige, sveske, sve što treba, može i poneki čas ako nešto ne razumeš, uvek ćemo te podržati, ali - gledaj sama kako ćeš i šta ćeš. Ponekad su me kontrolisali, mnogo razgovarali sa mnom, neutralno i sa podrškom, nikad nisu išli u školu ili na roditeljski, sve se "rešavalo" kod kuće. Samo sam periodično stavljala indeks na sto da vide "gde sam" :).
Uvek sam bila samostalna, i sjajna, možda nisam baš mogla da kupim uvek nove cipele, ali (preskupe) potrebne udžbenike u svako doba, kao i sve ostalo.

Uprkos tome što jesam jedino, i teškom mukom dobijeno dete, nikad me nisu posebno štitili, i uvek su se uzdali u moju zdravu pamet; kada sam sa 14 godina predložena za put u UK, moj otac je ne trepnuvši samo pitao za kad je potreban pasoš, i koliko treba para. Kako je uspeo da bez suza gleda za avionom, tada na Surčinu, shvatila sam tek kada je moje tada 14-godišnje dete odletelo sa British Airways...
I hvala im.

Danas sam ja roditelj, koji je svom detetu nekad davno rekao isto što i moji meni: nemam vremena ni znanja, učiš za sebe, gledaj šta ćeš. Kad je sa 5.5 godina stala na gimnastici na veliku gredu, srce mi je preskočilo, a ja lepo - stisla zube, i - izašla napolje.

Tako je počelo moje odrastanje :).
Danas, kad pogledam unazad, mislim da je izuzetno značajno da roditelj uspe da odvoji sebe od deteta, da odvoji svoje ambicije, svoj loš brak, svoj (ne)uspešan život od deteta. Veća hrabrost je potrebna da se dete "pusti", nego da se štiti....time samo roditelj "štiti sebe", a detetu čini medveđu uslugu. Prezaštićenom detetu se šalje poruka: nisi dovoljno dobar, nesposoban si, ne možeš bez nas.... Strašno je.
Mislim, roditelji treba da odrastu :).

Svaki dan viđam roditelje u lošim brakovima koji se usredsređuju na dete na ovaj ili onaj način (čuveno "utrougljavanje", prebacivanje problema na nešto treće), što često čudo načini....Roditelji treba da nauče da gledaju svoj život, ako ga imaju :), a deca su sjajna, umeju i sama, itekako.

Za gdju Jasnu: i ja znam mnogo takvih roditelja kao što ste vi; vaša ogorčenost društvenim i školskim nepravdama, prisutna u manjoj ili većoj meri kod svih roditelja, ne treba da ima veze sa detetom. Bar ne toliko da ga "blamirate". I - nadam se da niste zakasnili, jer je meni dete negde u petom osnovne objasnilo kako treba da se "ponašam" na roditeljskom :).
Negde kad je bila na kraju gimnazije, pitala me par reči iz biologije, na čega sam, na svoje zaprepašćenje, ukopčala da ima toliko netačnosti i neistina u gradivu da Bog nije video. Verujte da sam mogla da idem da se isterujem sa prof. biologije, naravno da mi nije dorasla po pitanju humane anatomije, a - zašto? Da joj dokažem da NE ZNA? Ograničenoj, nadobudnoj gospodji sa 30 godina staže se to ne može dokazati. Da joj dokažem da JA ZNAM? Briga me - ja znam šta ja znam :). Da je JA naučim kako treba ispravno da uči decu?! Mislite da bi uspelo? :) Koješta.
Dakle, ostaje mi samo da svoje dete naučim gradivu onako kako bi to trebalo da izgleda, a u tim godinama - kod tako velikog deteta - to znači: na ti u ruke Anatomy and Physiology - Unity of the form and function na disku, pa čitaj kako TREBA da bude.
Mislim, imate li vi čime drugim da se bavite? :)

Za gospodina Shmrc: jednom davno reče jedan psiholog: posle 40-te roditelji vam više ni za šta nisu krivi. Znam mnogo ljudi kao vi, i (oprosti mo Bože) nekad imam utisak da su uspešniji, srećniji bili neki ljudi koji nisu ni imali roditelje, jednog ili oba.
Od jednog takvog, koji nije imao oba roditelja od 12-te godine, sam čula sledeći recept: 1. gledati samo NAPRED, 2. raditi MNOGO.
Počnite da zidate kuću, recimo, svi vaši problemi sa (pokojnim) roditeljima će biti kao rukom odneti :). I sve najbolje....

I, sve najbolje svim roditeljima i deci, od srca. Teška je to profesija, uči se svaki dan, i raste se svaki dan sa njima zajedno, ako je sreće i pameti :). Poz :).

Nataša

pre 18 godina

Crno - belo ili kao u ovom tekstu: aktivan - pasivan.
Život je ipak obojen raznim bojama, iznijansiran, jer niti su svi aktivni roditelji uvek u pravu što se uključuju u rašavanje situacija u školi, niti su oni koji ćute samo pasivni luzeri. Može da se desi da ovi pasivni više pričaju sa svojom decom, i prilagođavaju svoju decu novim situacijama u životu, a možda oni aktivni pogrešno nauče svoju decu da se bune zbog svega. Dakle: moj predlog je: razgovarati sa svojim detetom (uočiti promene u ponašanju), ako postoji problem, obratiti se učiteljici/razrednoj, pa sledeći je psiholog, eventualno i roditelji druge dece, koja su uključena u problem, a medije i dizanje panike, ostaviti baš za, ne daj Bože, neke teške probleme.
Život zahteva mnogo mudrosti, pa se zbog toga, ja ne bih složila sa autorkom teksta.

Vasa

pre 18 godina

@ Jasna,
pa vi ste stvarno preterali. Jako su mi dobro poznati roditelji kao vi, imam jedne takve kada odem na roditeljski sastanak kod svog deteta. Uvek su protiv svega i ne mogu da se uzdrze od mesanja u svaki problem i u svako pitanje. Stvarno jadno vase dete, ucinili ste to da ga 2 godine deca sikaniraju, a ono samo uopste nije ucestvovalo u doticnom dogadjaju. Umesto da ste izvukli neku pouku iz cele price, vi ste i u srednjoj skoli, kada se krece od nule, ponovo poceli po starom: doveli ste u opasnost sopstveno dete da mu se sve ponovi. Sreca da je vase dete odreagovalo. A sada idete u drugu krajnost i prosto uvredjeni ne idete mladjem detetu uopste na roditeljske sastanke. I to nije u redu prema mladjem detetu. Treba biti umeren u svemu, pa i po ovom pitanju.

goca

pre 18 godina

i ja sam kao ovaj "shmrc" bila jedinica, ali moji roditelji nisu bili doktori nauka nego obicni radnici - tata krojac, mama sluzbenik...tatina braca od striceva jesu bili profesori univerziteta i doktori nauka, znaci genetski smo inteligentni rekla bih...moj otac kao ratno siroce nije mogao da zavrsi velike skole nego samo zanat jer se tako najbrze dolazilo do parceta hleba...ali celog zivota je nastavio da cita i uci i bio je izuzetno upucen u mnoge stvari, odmeren i mene je iako kao jedinu kcerku, vaspitao da imam svoje ja iznad svega.nisu me terali da ucim, nego sam ja naprosto bila takva, ambiciozna do bola, vukovac u sonvonoj skoli, srednjoj, zavrsila fakultet na vreme sa visokim prosekom, sama sebe gurala kroz zivot i to dosta uspesno. roditelji mi nikada nisu sugerisali da li treba ovo ili ono. rekli bi svoje misljenje ali ja sam bila ta koja na kraju odlucuje sta ce i kako ce. otac je isao u skolu samo na kraju godine da pokupi knjizicu sa svim peticama i diplomama, a mama se kao "partijski "sekretar" gurala po nekim roditeljskim odborima i to me jako nerviralo, ali ja sam gledala sebe i pre svega nastojala da budem u svemu najbolja...i danas kad mog oca vise nema, skidam mu kapu sto je svojim nemesanjem a opet stalnim prisustvom od mene napravio coveka...ne zivim vise u srbiji ali i na trulom zapadu sam dosta uspesna i zadovoljna. poenta price je da nije lako biti roditelj i umeti zauzeti pravi stav ali imajte otvorene oci, osluskujte dete i gledajte sta se desava oko njega. Ne robujte svojim predstavama, predubedjenjima i neostvarenim ambicijama !

Ljilja

pre 18 godina

Nije bas lako biti roditelj. Ja sam, kako biste vi to rekli, s one druge strane barikade. Ja sam profesor. I sve dok smo MI i Vi dva suprotstavljena tabora imacemo nesrecnu i nesigurnu decu nespremnu na izazove zivota. Cinjenica je da se vecina roditelja ne slaze sa vecinom onoga sto se dogadja u skoli i oko nje. Ali pokusajte jednom, samo jednom da okupite drugove svoje dece, sto vise njiih i da organizujete to druzenje tako da svi, pa i vi, budete zadovoljni. Jednostavno nista nije bas jednostavno a jos manje je tako kako ga vi vidite.
Saradnja roditelj - nastavnik jako je vazna i jako korisna za razvoj deteta.
MIslite o tome. Zivot deci priprema razne zamke koje mi uglavnom i nemozemo prevideti, pa je isti slucaj i sa odnosima i dogadjanjima u skoli. POkusajte bar nekad umesto da bas sve kritikujete jednostavno razumete situaciju. I jos nesto. Mi u skoli imamo 30-tak djaka a vi samo jedno dete o kome vodite racuna. Vama je vase dete najvaznije, i to je u redu. Ali ne cinite mu uvek uslugu ako se za sve njegove probleme vi izborite. Mora to ponekad, sto je cesce moguce, zapravo, uraditi i samo. To je deo odrastaanja.
I izvinite na gnjavazi. Znam da vi sve ovo znate, al opet...

Jasna

pre 18 godina

Ja imam dvoje dece. Jedno je gimnazijalac a drugo osnovac, nizi razredi. Kod prvog sam se, kao sto mi priroda nalaze opredelila za akciju.Stalno sam se bunila zbog necega.Te zbog ekskurzije, peljesenja na raznim dodatnim knjigama, fotografija i sl.Ali kad sam reagovala na jedan incident koji se dogodio na ekskurziji moje dete je dozivelo da bude ekskomunicirano skoro dve godine. Ono nije ucestvovalo u incidentu. Svi ostali roditelji su znali za to cak i roditelji cija su deca imala problem ali su cutali.Bilo je puno roditelja na pozicijama i sa titulama. Strasno sta su sve u stanju da urade za peticu. Tog uvlacenja nastavnicima, te snishodljivosti da vam se smuci.Sad kad je poslo u srednju skolu, prvi mesec prvi roditeljski a nama tema ne nova skola i novi izazovi vec opet famozna ekskurzija.I lepo na prva dva roditeljska i suprug i ja iz svih rafala protiv nacina org.istih. Sta smo dobili. Nista, nazalost. samo to da je dete reklo da je sad dosta i da ne dozvoljava da ga vise u zivotu blamiramo. Jedino pozitivno iz te price je sto je i ono pocelo da se buni na nepravde u razredu. Nek mu je bog u pomoci.
Posle ovakvog iskustva sa starijim, odlucih da kod mladjeg uopste ne idem u skolu.I verujte jako se dobro zbog toga osecam. Barem se ne nerviram.

Tvrtko

pre 18 godina

Put do pakla je poplocan dobrim namerama. U deci treba gajiti individaulizam ali ih uciti da svet bas i ne mora uvek da bude pravedan. Jednostavno - deca treba da budu vesela i odvazna...nista vise.

La Pecora Nera

pre 18 godina

Moja mama je bila jedna od onih roditelja koji nisu dozvoljavali da im torturisu decu. Tako da se ona suprotstavljala mojim profesorima kada su me kinjili u skoli (ja sam odrastala u doba "dizelasha" koji su iz nekog razloga bili miljenici profesora, a mi jadnici koji smo umesto Nike sa vazdushnim djonom nosili starke smo smatrani za olosh, iako su neki od nas bili djaci odlikashi i danas ljudi sa cak magistarskim i doktorskim diplomama). To meni ako detetu nije puno pomoglo, jer su me ovi kinjili josh vishe.
Ono sto sam naucila, medjutim, jeste da se protiv nepravde treba boriti. Ali, iskreno, ne vidim da je takav moj stav drustveno prihvatljiv. Mislim da ja i ljudi slicni meni mnogo gore prolazimo u zivotu od raznih dupeuvlaka i povrsnih ljudi koje od razmisljanja boli glava. Za vecinu drugih mi samo pishamo uz vetar (Pardon my French).

laza

pre 18 godina

Moja dva vrla roditelja su bili poprilicno suprotstavljena po pitanju mog skolovanja. Jedan je bio veoma ambiciozan, drugi je sa nipodastavanjem gledao na "visak" skolovanja. Jedan vrlo aktivan psiholoski a pasivan fizicki, a drugi pasivan psiholoski a aktivan fizicki ( idem bre da bijem tog nastavnika itd). Oba su krajnje promasili sta se u mojoj glavi (i srcu) zbivalo. Ali kad si dete, moras da cutis. Hvala bogu (ili kome god) da sam jednom odrastao i zatvorio tu knjigu zvanu "uloga mojih roditelja u mom skolovanju". Uz sve dobro sto su mi dali, ili pokusali da daju, uglavnom su me potplitali i svojom "aktivnoscu" i svojom "pasivnoscu".

Da se izrazim politickom analogijom: jao drustvu koje misli da je resenje ako ume da izabere izmedju Demokrata i Radikala. Ni jedni ni drugi.

doktor

pre 18 godina

@Mišo,
ne mogu da se složim sa vama da je danas detetu teško objasniti da je učenje i školovanje potrebno, jer u okruženju "vladaju" fudbaleri i pevaljke :).

Vidite, današnja deca su veoma pametna, i "računaju" odlično. 'Oću reći, tinejdžeri znaju jako dobro koja je razlika u plati i statusu jedne učiteljice, i jednog radnika komunalnog, i sa malo zdrave pameti i usmeravanja od strane roditelja vrlo lako će videti u koju "fijoku" će sebe udenuti.

Ono što je po mom mišljenju bitno detetu "utuviti" je - da mu ne gine učenje za ceo život, za koju god profesiju da se odluči - jer neće, zaboga, baš svako biti fudbaler, i fudbalerova devojka :).

Dakle, i ako će biti devojka u butiku, mora da ima malko veze sa računarom, nekim jezikom, sa fiskalnom kasom, ne može biti totalno (funkcionalno) nepismena.

Polako prolaze vremena u kojima je neko mogao završiti ma kakvu školu, na ma kom nivou, pa baciti knjige i sedeti "takav" na tom istom radnom mestu do kraja staža, i to tako detetu treba i postaviti.
Svaki obućar, fotograf, trgovac, električar, roletar, je stalno izložen novim tehnologijama, novim zahtevima tržišta, mora da uči i douči što-šta dok ne dođe do penzije. A da ne govorim o situaciji u kojoj je eventualno vlasnik radnje: moj komšija obućar skida sa sajta Ministarstva zdravlja nove propise, zna prilično solidno prosto knjigovodstvo (ima 47 godina), da ne pričam dalje, dakle - bez učenja nema šta...

O nekim tzv. ozbiljnijim profesijama da ne govorim: većina fakultetski obrazovanih profesija danas podleže licenci, i izložena je VEOMA brzom kretanju nauke i tehnike/tehnologije; kako mislite da jedan inženjer elektrotehnike recimo zna nešto o današnjim procesorima i programima, pa da tu OSTANE?! :) Njegovo znanje zastareva za godinu dana, moje za oko 4.5 (neka istraživanja WHO), kod nekih drugih profesija takođe nije drugačije.
Da se razumemo, imam jednog prijatelja koji vozi kamion, i sada je sa novim MAN-om (koji ima između ostalog i centralni board racunar i nekoliko pomoćnih) dobio i manual od 5.000 strana (na nemačkom i engleskom) - mislite da ga neće naučiti? A ima 50 godina.

E, to hoću da vam kažem: tvrdo sam uverena da je jako značajno detetu uliti stav da je učenje BITNO. Učenje, čitanje, napredovanje, ima svrhu, uvek i svuda, i to je nešto što mu niko ne može uzeti, ni u jednom društvu.
Džip može....:).

P.S. Zaista najbolje, i "prave" "ribe", nisu one koje idu za parama..... Na to ne treba biti ljubomoran. Za "devojke na kilo", kako reče jedan kolega, uvek može da se pojavi neko sa još više para....

Misa

pre 18 godina

Ma najveci problem danas je da obrazovanje u srbiji evidentno ne znaci vise nista u zivotu, vec jednostavno ko se kako snadje...
U takvom okruzenju, tesko je, ako ne i nemoguce vaspitavati decu kako treba.
A i kako, kada vec na primerima svojih roditelja i profesora vide kako se prolazi, ako si posten u zivotu...
I tu prestaje svaki autoritet a face su oni koji imaju najvise para i odvode najbolje ribe!

marija

pre 17 godina

сматрам ово питање изузетно интересантним:бити активан и предузети нешто или бити пасиван и ћутати.Имам дечака и девојчицу од 5 и 4 године у вртићу.Дакле, мајка сам већ пет година а још увек нисам изградила став по томм важном питању. Не само да ја немам став,па ризикујем да испаднем глуп у друштву,него ризикујем да ће ми и деца исто проћи.У тим својим многобројним дилемама и превирањима која трају годинама, искристалисао се један назови став:не зна се шта је боље, некад треба рећи, а некад сам сама схватила истинитост народне изреке да је ћутање злато.Значи:у свом искуству имам као позитивне примере свог нечињења ситуације у којима сам одлично прошла јер се нпр. проблем решио сам од себе односно стицајем многобројних околности, затим нисам се никоме замерила, имајући у виду колико су људи лични и колико им је тешко да апстрахују своју сујету у име вишег циља итд...На крају, није тајна да људи који нису упадљиви, који су послушни,који су способни да трпе,да ћуте и тихо спроводе оно што се спровести може- одлично пролазе у животу.Ја се још увек питам да ли је мана бити послушан и да ли треба своју децу да учим да гласно и јасно изражавају своје ставове, да ништа не трпе и да једног дана буду скршени, јер нема сумње да ће са тим својим особинама бити и сами и усамљени.И заиста је реално питање, а не малодушност:шта активно и луцидно понашање појединца може да промени у лошем систему у коме живимо?

Jelena Zivotic

pre 16 godina

Ja sam za reagovanje.Nalazim se u situaciji kada vaspitacica u vrticu moje 5-godisnje dete sikanira zato sto ne ume da crta i zasto sto sam mu ja pomogla oko prvog domaceg zadatka u njegovom zivotu.Posto smo imale zucnu raspravu oko toga, na moje pitanje "Zar sam trebala da ostavim dete da nista ne nacrta?" ona mi odgovorila "Pa,naravno!pa kad dodje u vrtic bez domaceg zadatka da vidi sta ce da mu se desi!"Kako da ne reagujem na ovakvo ponasanje osobe koja treba da ucestvuje u vaspitanju zajedno sa roditeljima?

Jasna

pre 18 godina

Ja imam dvoje dece. Jedno je gimnazijalac a drugo osnovac, nizi razredi. Kod prvog sam se, kao sto mi priroda nalaze opredelila za akciju.Stalno sam se bunila zbog necega.Te zbog ekskurzije, peljesenja na raznim dodatnim knjigama, fotografija i sl.Ali kad sam reagovala na jedan incident koji se dogodio na ekskurziji moje dete je dozivelo da bude ekskomunicirano skoro dve godine. Ono nije ucestvovalo u incidentu. Svi ostali roditelji su znali za to cak i roditelji cija su deca imala problem ali su cutali.Bilo je puno roditelja na pozicijama i sa titulama. Strasno sta su sve u stanju da urade za peticu. Tog uvlacenja nastavnicima, te snishodljivosti da vam se smuci.Sad kad je poslo u srednju skolu, prvi mesec prvi roditeljski a nama tema ne nova skola i novi izazovi vec opet famozna ekskurzija.I lepo na prva dva roditeljska i suprug i ja iz svih rafala protiv nacina org.istih. Sta smo dobili. Nista, nazalost. samo to da je dete reklo da je sad dosta i da ne dozvoljava da ga vise u zivotu blamiramo. Jedino pozitivno iz te price je sto je i ono pocelo da se buni na nepravde u razredu. Nek mu je bog u pomoci.
Posle ovakvog iskustva sa starijim, odlucih da kod mladjeg uopste ne idem u skolu.I verujte jako se dobro zbog toga osecam. Barem se ne nerviram.

Vasa

pre 18 godina

@ Jasna,
pa vi ste stvarno preterali. Jako su mi dobro poznati roditelji kao vi, imam jedne takve kada odem na roditeljski sastanak kod svog deteta. Uvek su protiv svega i ne mogu da se uzdrze od mesanja u svaki problem i u svako pitanje. Stvarno jadno vase dete, ucinili ste to da ga 2 godine deca sikaniraju, a ono samo uopste nije ucestvovalo u doticnom dogadjaju. Umesto da ste izvukli neku pouku iz cele price, vi ste i u srednjoj skoli, kada se krece od nule, ponovo poceli po starom: doveli ste u opasnost sopstveno dete da mu se sve ponovi. Sreca da je vase dete odreagovalo. A sada idete u drugu krajnost i prosto uvredjeni ne idete mladjem detetu uopste na roditeljske sastanke. I to nije u redu prema mladjem detetu. Treba biti umeren u svemu, pa i po ovom pitanju.

Tvrtko

pre 18 godina

Put do pakla je poplocan dobrim namerama. U deci treba gajiti individaulizam ali ih uciti da svet bas i ne mora uvek da bude pravedan. Jednostavno - deca treba da budu vesela i odvazna...nista vise.

Misa

pre 18 godina

Ma najveci problem danas je da obrazovanje u srbiji evidentno ne znaci vise nista u zivotu, vec jednostavno ko se kako snadje...
U takvom okruzenju, tesko je, ako ne i nemoguce vaspitavati decu kako treba.
A i kako, kada vec na primerima svojih roditelja i profesora vide kako se prolazi, ako si posten u zivotu...
I tu prestaje svaki autoritet a face su oni koji imaju najvise para i odvode najbolje ribe!

Nataša

pre 18 godina

Crno - belo ili kao u ovom tekstu: aktivan - pasivan.
Život je ipak obojen raznim bojama, iznijansiran, jer niti su svi aktivni roditelji uvek u pravu što se uključuju u rašavanje situacija u školi, niti su oni koji ćute samo pasivni luzeri. Može da se desi da ovi pasivni više pričaju sa svojom decom, i prilagođavaju svoju decu novim situacijama u životu, a možda oni aktivni pogrešno nauče svoju decu da se bune zbog svega. Dakle: moj predlog je: razgovarati sa svojim detetom (uočiti promene u ponašanju), ako postoji problem, obratiti se učiteljici/razrednoj, pa sledeći je psiholog, eventualno i roditelji druge dece, koja su uključena u problem, a medije i dizanje panike, ostaviti baš za, ne daj Bože, neke teške probleme.
Život zahteva mnogo mudrosti, pa se zbog toga, ja ne bih složila sa autorkom teksta.

Shmrc

pre 18 godina

I ja sam bio jedno dete preterano briznih i preko mere zastitnicki nastrojenih roditelja, drzano pod staklenim zvonom da mi se nesto ne desi itd. Znate ono - ne pomeraj levu nogu da ne polomis desnu, ne pomeraj desnu ruku da ne iscasis levu i tome slicno ... Ista prica - roditeljski, rekla-kazala o incidentima na ekskurzijama i van njih, predlozi da se druga deca takodje drze pod kontrolom zbog traceva o navodnoj pojavi droge u skoli (sto nije imalo veze s istinom) itd. Istovremeno, sve sto ih je zanimalo je bio moj uspeh u skoli, njihove ambicije su bile bolesne, kad bih doneo od kuce cetvorku sledile su kazne i kaznice, pridike i prava drama u kuci itd. Pred nastavnicima nisu puzili, naprotiv - ucili su ih pameti non-stop. A sve zato sto su me zahvaljujuci svojim ambicijama (oboje su bili doktori nauka) dobili blizu svojih 40-ih, sto sam uz to bio i jedinac i plasili su se svega i svacega. U skoli sam upravo zbog svega toga bio izlozen ruglu, izolaciji, sprdnji, zadirkivanju, a ponekad (retko doduse) i fizickom nasilju vrsnjaka. Vojsku sam teskom mukom odsluzio, fakultet zavrsio, ali od silne ambicije, uspeha, proseka, diploma, nagrada i prica o mom talentu za ovo i ono - od svog zivota kasnije nisam uspeo da napravim nista. Cesto sam se povlacio u sebe, stalno sam bio uplasen ovoga ili onoga i to mi je na vrat navuklo samo dodatne probleme i traume, koje su na kraju rezultovale i neurotskim problemima. Na pocetku sam 40-ih bez sopstvene porodice. Nisam uspeo da ostvarim vezu duzu od godinu dana s bilo kojom devojkom (imao sam ih nekoliko tokom studija), jer je moja egocentricna priroda bila pogubna za bilo kakav zajednicki zivot. Izmedju ostalog zbog toga, a i zbog drugih problema sam obio noge i istresao novcanik posecujuci razne psihologe, psihijatre, psihoterapeute i sta vec ne. Uglavnom bez rezultata. Roditelji su mi umrli skoro, ostao sam sam samcat na ovome svetu. A sto je najgore, radim neki bezvezni trecerazredni posao (nesto poput dozivotno mladjeg referenta Pantica :)), od svih njihovih ambicija nije ostalo nista, jer sam posle zavrsenog fakulteta lupio sakom o sto i rekao svojim roditeljima jedno veliko DOSTA kada su insistirali da prvo uradim magistraturu, pa tek onda pocnem da radim. A to je mozda i jedina stvar za koju su bili u pravu. Ja sam jedva cekao tu diplomu da bih stekao kakvu-takvu samostalnost i krenuo ostro protiv njih. Odselio sam se od njih, ziveo dugo u iznajmljenom stanu, jedno vreme bio i u svadji, kasnije smo se pomirili ... Danas mi je svega pomalo zao, moglo je sve da bude drugacije, oni nisu bili losi ljudi, u nasoj porodici nikada nije bilo nasilja, povisenog tona, stalnih sukoba i nesloge. Samo da nije bilo tih njihovih strahova za mene. Ali sad je kasno. Roditelji, znam da za svoju decu radite najbolje sto umete i znate, ali imajte u vidu da dete mora da stekne sopstveno zivotno iskustvo, da shvati da je zivot ponekad slatka bombona, a cesto i gorka pilula i da nauci da se uci na svojim greskama. Drzanjem pod staklenim zvonom samo mu cinite medvedju uslugu. Toliko.

laza

pre 18 godina

Moja dva vrla roditelja su bili poprilicno suprotstavljena po pitanju mog skolovanja. Jedan je bio veoma ambiciozan, drugi je sa nipodastavanjem gledao na "visak" skolovanja. Jedan vrlo aktivan psiholoski a pasivan fizicki, a drugi pasivan psiholoski a aktivan fizicki ( idem bre da bijem tog nastavnika itd). Oba su krajnje promasili sta se u mojoj glavi (i srcu) zbivalo. Ali kad si dete, moras da cutis. Hvala bogu (ili kome god) da sam jednom odrastao i zatvorio tu knjigu zvanu "uloga mojih roditelja u mom skolovanju". Uz sve dobro sto su mi dali, ili pokusali da daju, uglavnom su me potplitali i svojom "aktivnoscu" i svojom "pasivnoscu".

Da se izrazim politickom analogijom: jao drustvu koje misli da je resenje ako ume da izabere izmedju Demokrata i Radikala. Ni jedni ni drugi.

goca

pre 18 godina

i ja sam kao ovaj "shmrc" bila jedinica, ali moji roditelji nisu bili doktori nauka nego obicni radnici - tata krojac, mama sluzbenik...tatina braca od striceva jesu bili profesori univerziteta i doktori nauka, znaci genetski smo inteligentni rekla bih...moj otac kao ratno siroce nije mogao da zavrsi velike skole nego samo zanat jer se tako najbrze dolazilo do parceta hleba...ali celog zivota je nastavio da cita i uci i bio je izuzetno upucen u mnoge stvari, odmeren i mene je iako kao jedinu kcerku, vaspitao da imam svoje ja iznad svega.nisu me terali da ucim, nego sam ja naprosto bila takva, ambiciozna do bola, vukovac u sonvonoj skoli, srednjoj, zavrsila fakultet na vreme sa visokim prosekom, sama sebe gurala kroz zivot i to dosta uspesno. roditelji mi nikada nisu sugerisali da li treba ovo ili ono. rekli bi svoje misljenje ali ja sam bila ta koja na kraju odlucuje sta ce i kako ce. otac je isao u skolu samo na kraju godine da pokupi knjizicu sa svim peticama i diplomama, a mama se kao "partijski "sekretar" gurala po nekim roditeljskim odborima i to me jako nerviralo, ali ja sam gledala sebe i pre svega nastojala da budem u svemu najbolja...i danas kad mog oca vise nema, skidam mu kapu sto je svojim nemesanjem a opet stalnim prisustvom od mene napravio coveka...ne zivim vise u srbiji ali i na trulom zapadu sam dosta uspesna i zadovoljna. poenta price je da nije lako biti roditelj i umeti zauzeti pravi stav ali imajte otvorene oci, osluskujte dete i gledajte sta se desava oko njega. Ne robujte svojim predstavama, predubedjenjima i neostvarenim ambicijama !

La Pecora Nera

pre 18 godina

Moja mama je bila jedna od onih roditelja koji nisu dozvoljavali da im torturisu decu. Tako da se ona suprotstavljala mojim profesorima kada su me kinjili u skoli (ja sam odrastala u doba "dizelasha" koji su iz nekog razloga bili miljenici profesora, a mi jadnici koji smo umesto Nike sa vazdushnim djonom nosili starke smo smatrani za olosh, iako su neki od nas bili djaci odlikashi i danas ljudi sa cak magistarskim i doktorskim diplomama). To meni ako detetu nije puno pomoglo, jer su me ovi kinjili josh vishe.
Ono sto sam naucila, medjutim, jeste da se protiv nepravde treba boriti. Ali, iskreno, ne vidim da je takav moj stav drustveno prihvatljiv. Mislim da ja i ljudi slicni meni mnogo gore prolazimo u zivotu od raznih dupeuvlaka i povrsnih ljudi koje od razmisljanja boli glava. Za vecinu drugih mi samo pishamo uz vetar (Pardon my French).

Ljilja

pre 18 godina

Nije bas lako biti roditelj. Ja sam, kako biste vi to rekli, s one druge strane barikade. Ja sam profesor. I sve dok smo MI i Vi dva suprotstavljena tabora imacemo nesrecnu i nesigurnu decu nespremnu na izazove zivota. Cinjenica je da se vecina roditelja ne slaze sa vecinom onoga sto se dogadja u skoli i oko nje. Ali pokusajte jednom, samo jednom da okupite drugove svoje dece, sto vise njiih i da organizujete to druzenje tako da svi, pa i vi, budete zadovoljni. Jednostavno nista nije bas jednostavno a jos manje je tako kako ga vi vidite.
Saradnja roditelj - nastavnik jako je vazna i jako korisna za razvoj deteta.
MIslite o tome. Zivot deci priprema razne zamke koje mi uglavnom i nemozemo prevideti, pa je isti slucaj i sa odnosima i dogadjanjima u skoli. POkusajte bar nekad umesto da bas sve kritikujete jednostavno razumete situaciju. I jos nesto. Mi u skoli imamo 30-tak djaka a vi samo jedno dete o kome vodite racuna. Vama je vase dete najvaznije, i to je u redu. Ali ne cinite mu uvek uslugu ako se za sve njegove probleme vi izborite. Mora to ponekad, sto je cesce moguce, zapravo, uraditi i samo. To je deo odrastaanja.
I izvinite na gnjavazi. Znam da vi sve ovo znate, al opet...

doktor

pre 18 godina

Kada sam pošla u školu, moji (inače obrazovani i uspešni) roditelji, su me posadili i rekli: sine, nemamo ni vremena niti znanja da te učimo ma čemu. Dobićeš knjige, sveske, sve što treba, može i poneki čas ako nešto ne razumeš, uvek ćemo te podržati, ali - gledaj sama kako ćeš i šta ćeš. Ponekad su me kontrolisali, mnogo razgovarali sa mnom, neutralno i sa podrškom, nikad nisu išli u školu ili na roditeljski, sve se "rešavalo" kod kuće. Samo sam periodično stavljala indeks na sto da vide "gde sam" :).
Uvek sam bila samostalna, i sjajna, možda nisam baš mogla da kupim uvek nove cipele, ali (preskupe) potrebne udžbenike u svako doba, kao i sve ostalo.

Uprkos tome što jesam jedino, i teškom mukom dobijeno dete, nikad me nisu posebno štitili, i uvek su se uzdali u moju zdravu pamet; kada sam sa 14 godina predložena za put u UK, moj otac je ne trepnuvši samo pitao za kad je potreban pasoš, i koliko treba para. Kako je uspeo da bez suza gleda za avionom, tada na Surčinu, shvatila sam tek kada je moje tada 14-godišnje dete odletelo sa British Airways...
I hvala im.

Danas sam ja roditelj, koji je svom detetu nekad davno rekao isto što i moji meni: nemam vremena ni znanja, učiš za sebe, gledaj šta ćeš. Kad je sa 5.5 godina stala na gimnastici na veliku gredu, srce mi je preskočilo, a ja lepo - stisla zube, i - izašla napolje.

Tako je počelo moje odrastanje :).
Danas, kad pogledam unazad, mislim da je izuzetno značajno da roditelj uspe da odvoji sebe od deteta, da odvoji svoje ambicije, svoj loš brak, svoj (ne)uspešan život od deteta. Veća hrabrost je potrebna da se dete "pusti", nego da se štiti....time samo roditelj "štiti sebe", a detetu čini medveđu uslugu. Prezaštićenom detetu se šalje poruka: nisi dovoljno dobar, nesposoban si, ne možeš bez nas.... Strašno je.
Mislim, roditelji treba da odrastu :).

Svaki dan viđam roditelje u lošim brakovima koji se usredsređuju na dete na ovaj ili onaj način (čuveno "utrougljavanje", prebacivanje problema na nešto treće), što često čudo načini....Roditelji treba da nauče da gledaju svoj život, ako ga imaju :), a deca su sjajna, umeju i sama, itekako.

Za gdju Jasnu: i ja znam mnogo takvih roditelja kao što ste vi; vaša ogorčenost društvenim i školskim nepravdama, prisutna u manjoj ili većoj meri kod svih roditelja, ne treba da ima veze sa detetom. Bar ne toliko da ga "blamirate". I - nadam se da niste zakasnili, jer je meni dete negde u petom osnovne objasnilo kako treba da se "ponašam" na roditeljskom :).
Negde kad je bila na kraju gimnazije, pitala me par reči iz biologije, na čega sam, na svoje zaprepašćenje, ukopčala da ima toliko netačnosti i neistina u gradivu da Bog nije video. Verujte da sam mogla da idem da se isterujem sa prof. biologije, naravno da mi nije dorasla po pitanju humane anatomije, a - zašto? Da joj dokažem da NE ZNA? Ograničenoj, nadobudnoj gospodji sa 30 godina staže se to ne može dokazati. Da joj dokažem da JA ZNAM? Briga me - ja znam šta ja znam :). Da je JA naučim kako treba ispravno da uči decu?! Mislite da bi uspelo? :) Koješta.
Dakle, ostaje mi samo da svoje dete naučim gradivu onako kako bi to trebalo da izgleda, a u tim godinama - kod tako velikog deteta - to znači: na ti u ruke Anatomy and Physiology - Unity of the form and function na disku, pa čitaj kako TREBA da bude.
Mislim, imate li vi čime drugim da se bavite? :)

Za gospodina Shmrc: jednom davno reče jedan psiholog: posle 40-te roditelji vam više ni za šta nisu krivi. Znam mnogo ljudi kao vi, i (oprosti mo Bože) nekad imam utisak da su uspešniji, srećniji bili neki ljudi koji nisu ni imali roditelje, jednog ili oba.
Od jednog takvog, koji nije imao oba roditelja od 12-te godine, sam čula sledeći recept: 1. gledati samo NAPRED, 2. raditi MNOGO.
Počnite da zidate kuću, recimo, svi vaši problemi sa (pokojnim) roditeljima će biti kao rukom odneti :). I sve najbolje....

I, sve najbolje svim roditeljima i deci, od srca. Teška je to profesija, uči se svaki dan, i raste se svaki dan sa njima zajedno, ako je sreće i pameti :). Poz :).

doktor

pre 18 godina

@Mišo,
ne mogu da se složim sa vama da je danas detetu teško objasniti da je učenje i školovanje potrebno, jer u okruženju "vladaju" fudbaleri i pevaljke :).

Vidite, današnja deca su veoma pametna, i "računaju" odlično. 'Oću reći, tinejdžeri znaju jako dobro koja je razlika u plati i statusu jedne učiteljice, i jednog radnika komunalnog, i sa malo zdrave pameti i usmeravanja od strane roditelja vrlo lako će videti u koju "fijoku" će sebe udenuti.

Ono što je po mom mišljenju bitno detetu "utuviti" je - da mu ne gine učenje za ceo život, za koju god profesiju da se odluči - jer neće, zaboga, baš svako biti fudbaler, i fudbalerova devojka :).

Dakle, i ako će biti devojka u butiku, mora da ima malko veze sa računarom, nekim jezikom, sa fiskalnom kasom, ne može biti totalno (funkcionalno) nepismena.

Polako prolaze vremena u kojima je neko mogao završiti ma kakvu školu, na ma kom nivou, pa baciti knjige i sedeti "takav" na tom istom radnom mestu do kraja staža, i to tako detetu treba i postaviti.
Svaki obućar, fotograf, trgovac, električar, roletar, je stalno izložen novim tehnologijama, novim zahtevima tržišta, mora da uči i douči što-šta dok ne dođe do penzije. A da ne govorim o situaciji u kojoj je eventualno vlasnik radnje: moj komšija obućar skida sa sajta Ministarstva zdravlja nove propise, zna prilično solidno prosto knjigovodstvo (ima 47 godina), da ne pričam dalje, dakle - bez učenja nema šta...

O nekim tzv. ozbiljnijim profesijama da ne govorim: većina fakultetski obrazovanih profesija danas podleže licenci, i izložena je VEOMA brzom kretanju nauke i tehnike/tehnologije; kako mislite da jedan inženjer elektrotehnike recimo zna nešto o današnjim procesorima i programima, pa da tu OSTANE?! :) Njegovo znanje zastareva za godinu dana, moje za oko 4.5 (neka istraživanja WHO), kod nekih drugih profesija takođe nije drugačije.
Da se razumemo, imam jednog prijatelja koji vozi kamion, i sada je sa novim MAN-om (koji ima između ostalog i centralni board racunar i nekoliko pomoćnih) dobio i manual od 5.000 strana (na nemačkom i engleskom) - mislite da ga neće naučiti? A ima 50 godina.

E, to hoću da vam kažem: tvrdo sam uverena da je jako značajno detetu uliti stav da je učenje BITNO. Učenje, čitanje, napredovanje, ima svrhu, uvek i svuda, i to je nešto što mu niko ne može uzeti, ni u jednom društvu.
Džip može....:).

P.S. Zaista najbolje, i "prave" "ribe", nisu one koje idu za parama..... Na to ne treba biti ljubomoran. Za "devojke na kilo", kako reče jedan kolega, uvek može da se pojavi neko sa još više para....

marija

pre 17 godina

сматрам ово питање изузетно интересантним:бити активан и предузети нешто или бити пасиван и ћутати.Имам дечака и девојчицу од 5 и 4 године у вртићу.Дакле, мајка сам већ пет година а још увек нисам изградила став по томм важном питању. Не само да ја немам став,па ризикујем да испаднем глуп у друштву,него ризикујем да ће ми и деца исто проћи.У тим својим многобројним дилемама и превирањима која трају годинама, искристалисао се један назови став:не зна се шта је боље, некад треба рећи, а некад сам сама схватила истинитост народне изреке да је ћутање злато.Значи:у свом искуству имам као позитивне примере свог нечињења ситуације у којима сам одлично прошла јер се нпр. проблем решио сам од себе односно стицајем многобројних околности, затим нисам се никоме замерила, имајући у виду колико су људи лични и колико им је тешко да апстрахују своју сујету у име вишег циља итд...На крају, није тајна да људи који нису упадљиви, који су послушни,који су способни да трпе,да ћуте и тихо спроводе оно што се спровести може- одлично пролазе у животу.Ја се још увек питам да ли је мана бити послушан и да ли треба своју децу да учим да гласно и јасно изражавају своје ставове, да ништа не трпе и да једног дана буду скршени, јер нема сумње да ће са тим својим особинама бити и сами и усамљени.И заиста је реално питање, а не малодушност:шта активно и луцидно понашање појединца може да промени у лошем систему у коме живимо?

Jelena Zivotic

pre 16 godina

Ja sam za reagovanje.Nalazim se u situaciji kada vaspitacica u vrticu moje 5-godisnje dete sikanira zato sto ne ume da crta i zasto sto sam mu ja pomogla oko prvog domaceg zadatka u njegovom zivotu.Posto smo imale zucnu raspravu oko toga, na moje pitanje "Zar sam trebala da ostavim dete da nista ne nacrta?" ona mi odgovorila "Pa,naravno!pa kad dodje u vrtic bez domaceg zadatka da vidi sta ce da mu se desi!"Kako da ne reagujem na ovakvo ponasanje osobe koja treba da ucestvuje u vaspitanju zajedno sa roditeljima?