U petak ujutru ceo Toronto oblači farmerke. Casual day, ili dan opuštenog oblačenja dozvoljava kancelarijskom radnom narodu kanadskom se obuče... pa samo malo drugačije.
O kanadskom (ne)ukusu u oblačenju sigurno je već mnogo pisano – ako sam i ja pristalica blage ekscentričnosti u oblačenju, ali samo do mere interesantnog i ukusnog, onda o ukusima ovdašnjeg naroda stvarno ne vredi raspravljati. Neko bi sada pomislio da se Kanadjani u preostala četiri radna dana u nedelji utežu u neudobnu poslovnu eleganciju, pantalone na ivicu, gradske cipele, da se takmiče u vezivanju čvora na kravati, što nežnijoj boji košulje, ili da žene blistaju neboderima u veselijoj varijanti strogog poslovnog outfita, nečujno obigravajući kancelarije, gazeći po debelim itisonima u elegantnim cipelama na visoku potpeticu. U ovoj zemlji se jos uvek rado nose bele čarape na crne cipele, svakakve čarape na grube sandale, ružicasti streč ispod kojeg kipi salo, šarene kosulje ili polo-majice ispod sakoa i patike za džoging u kombinaciji sa odelom. Demokratiju, ljudska prava, borbu protiv stresa i slobodu izražavanja ovde ljudi tumače i slobodom svog izgleda, naročito sto se u kanadskim reklamama u medijima ne pojavljuju nestvarni savršeno retuširani manekeni, vec“real people”, stvarni ljudi sa svim manama, viškovima i manjkovima. Pa ako na reklami nacionalne banke za kreditnu karticu vidite ženu od 95 kg u tesnoj roze majici i sa ciklama trakom u crveno farbanoj kosi, to je da bi ste rekli sebi da nisu samo lepi i vitki dvometraši srećnici oni kojima je namenjena ta bankarska opcija.
Farmerice ili traperice, pogrešno nazvane tim imenima jer ih je originalno, sredinom 19. veka, patentirao bavarski imigrant za rudare zlatne groznice (ali nema veze, ko bi sada znao o čemu se radi da kažem “rudarke”) postale su uniforma celog čovecanstva, kao što rekoh, naročito petkom. Vozeći se sa narodom svakog dana u metrou – a rekoše mi da sam opet u zabludi, jer se metroom ne vozi kanadski narod, već imigranti dok ne dodju do auta – svejedno – primetih da petkom podzemna železnica počinje da liči na slike Pekinga koje sam pre dvadesetak godina vidjala u Politikinom zabavniku – ogromna nabujala reka jednojajčanih blizanaca obučenih u potpuno ista plava platnena odela. OK, ovde ta neverovatna sličnost vazi uglavnom za pantalone, pošto ne nose baš svi teksas-jakne, ali sigurno devet od deset ljudi, ma koje boje kože, godina ili pola bili, nepogrešivo nosi farmerice.
Setih se stare ideje iz svojih školskih dana, priče o plavim školskim keceljama. U toku mog školovanja je nekoliko puta donošena i suspendovana odluka o keceljama, da bi se one na kraju potpuno ukinule. A svi smo, listom po dnevniku po azbučnom redu i natraške (osim Andreja Savina koga je različitost od svih nas srećom odvela do doktorata na Kembridžu), imali i pantalone i jakne od teksasa, te nije bilo mnogo mesta pokazivanju različitosti u materijalnom stanju, što je u originalu i bila ideja nošenja školskih kecelja. Iza poslednjeg reda klupa imali smo čiviluk koji se, naročito u proleće, kada su se skidale šarene perjane i oblačile tanje jakne, plavio od naših spontano izabranih uniformi. Nemalo puta sam obukla tudju teksas-jaknu kada izadjem na odmor, pa tek po stvarima u džepovima shvatim da neko drugi nosi moju (kasnije smo svi na unutrasnjem džepu upisivali svoje inicijale).
U doba adolescencije, kada dobro paziš da si isti kao i ostali, odnosno različit samo onoliko koliko ti niko drugi neće zameriti, teksas nikako ne predstavlja statusni simbol, vec pripadnost čoporu van koga ti za opstanak treba ili ekscentričnost ravna ludilu, ili natprosečna inteligencija i dalekovidost Andreja Savina. Pregaoci ideje školskih uniformi su se možda prećutno i pomirili sa činjenicom da se omladina uniformiše po ideji koja nije došla od njih, već iz civilizacije severno-američkog kontinenta; opet smo svi bili obučeni isto, a da nas na to niko nije terao i dobro je što nije, jer bi verovatno i farmerice postale istorija ili doživele neku nakaradnu mutaciju da je jednog dana kroz učionice prošao poslužitelj sa Naredbom direktora i sekretara škole da se od tada kao uniforma nose farmerice i teksas-jakne.
Marketinška agresivnost i globalizacija uglavnom i dalje vrlo lako razoružavaju milione ljudi koji nesvesno dokazaju da su žrtve brendomanije kada im postane imperativ da imaju baš Nike (zar njihov znak nije najupečatljiviji dokaz da si “štikliran”?), ili Lacoste za malo imućnije (krokodil koji pokazuje zube na sve koji ga nemaju). Koka-kola je osvojila svet davno pre Kineza i paradoksalno sponzoriše Olimpijade (a zdrava je isto koliko paradajz gajen u stiroporu), ovde je jeftinija od flaširane vode, a pored širokih narodnih masa piju je čak i deda-Mraz i patuljci.
Postoji u Torontu veliki broj privatnih škola u kojima su uniforme obavezne. Njihovi učenici se statusno razlikuju od ostalih pošto se pomenute škole debelo plaćaju, ali je tuga videti te uniforme koje se toliko maltretiraju na svojim vlasnicima samo da ne bi vršile svoju originalnu funkciju. Tartan-suknjice na devojčicama su maksimalno skraćene, izbodene raznim bedževima, kombinovane sa gornjim delovima trenerki, rasparenim dokolenicama, rašniranim patikama ili kućnim papučama (moda kanadskih tinejdžerki – sobne papuče na ulici). Dečaci sive ili teget pantalone nose polu-uvučene u žute HTZ čizme, a ispod sakoa sa amblemom škole oblače prljave (štiklirane) dukserice sa kapuljačom (pretpostavljam da služe za valjanje po travi na ragbiju).
Pa tako svako u svojoj uniformi ide na posao ili u školu. Ne znam da li na radnim mestima ne postoje garderobe, ali molera ćete sigurno prepoznati jer do posla putuje u treger-pantalonama sa 12 slojeva farbe na njima, a zidara sa šlemom na glavi, mistrijom u džepu, u grubim čizmama i prašnjavoj jakni.
Videvši kako izgleda starije stanovništvo, jasno je da deca nemaju na koga da se ugledaju. Ume da bude simpatično kada vidimo da Emir Kusturica ili Goran Bregović od nemarnosti stvore stil; Kusturica se kao dobitnik dve zlatne palme u Kanu jedne godine na konferenciji za štampu pojavi neoprane kose, sa kubanskim tompusom medju zubima i mornarskoj majci preko pantalona i niko mu zbog toga ne zamera jer je već pokazao da ume da nosi i Armani frak i leptir-mašnu, da se na toj istoj Kroazeti veseli sa Ciganima, a da mu je u poslednje vreme glavna garderoba izvidjačka uniforma sa amblemom zaštite prirode. Ali šta sebi dozvoli jedan ekscentrični umetnik-filmadžija, mogu li u tome da ga slede milioni anonimusa i pritom budu simpatični?
A petkom dakle u Torontu farmerice nosi i onaj kome stoji i kome ne stoji. Viđam i modele sa šljokicama na bakicama, i XXXXL veličine na nilskom konjima, i one ukrašene čipkom i sličicama, i one preko kojih vise stomaci, i one koje nisu skraćene, već su se nogavice iskrzale i pocepale, i one koje stoje toliko nisko na kukovima da ispod njih viri donji veš, i one koje landaraju po 30 cm izmedju nogu, i kineske kopije sa šarenim umecima. Ako su jadne farmerice bile i ostale jeftina, ležerna i neozbiljna garderoba (na stranu modeli blue jeans-a koje potpisuju Pjer Karden i Karl Lagerfeld i čije se cene mere četvorocifrenim evrima), po čemu su toliko neozbiljnije od strahotnih neukusnih kombinacija kojima Toronćani paradiraju po svom gradu? Daleko od toga da imam nešto protiv elegantnog i klasičnog oblačenja, pogotovo u kancelariji, ali mislim da se u ovom slučaju prema farmericama, neizostavnom komadu garderobe moje generacije, postupa krajnje licemerno. Ako su apostolke u kombinaciji sa kravatom bolje rešenje za kancelariju od košulje i farmerki, onda je sve moje čudjenje izgledu ovdašnjeg sveta potpuno uzaludno.
Farmerice petkom su izgleda ovde simulacija nekog dogadjaja – za Dan zaljubljenih se nosi roze, za Svetog Patrika – zeleno, za njihov Božić - crveno, a petkom – farmerice. Pamučne su, udobne, ne gužvaju se, dugo traju i lako se peru. Kao institucija, trajaće verovatno duže i od kineskog zida.
Da li je onaj Bavarac Štraus bio svestan sta je izumeo?
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Rat u Ukrajini – 788. dan. Ukrajinska vojska je tokom prethodnog dana gađala ciljeve u ruskim oblastima Belgorod i Smolensk pri čemu su poginule dve osobe, povređeno je nekoliko ljudi i uništeno je skladište goriva.
Filipinske i američke trupe počele su danas vojne vežbe "Balikatan" u Filipinima, koje će trajati do 10. maja, a uključivaće i pomorske vežbe u Južnom kineskom moru, na čije teritorije polažu pravo i Kina i Filipini.
Severnoatlantska meridijanska struja (AMOC) usporava brže nego što se mislilo i približava se tački bez povratka, a posledice za ceo svet biće teške, upozprava okeanograf.
Na osnovu prikazanom tokom regularnog dela sezone, plej-of Evrolige obećava uzbudljive susrete i napetu borbu za četiri karte koje vode u Berlin na Fajnal for.
Saveznik predsednika Vladimira Putina upozorio je Evropu danas da je Rusija već napravila nacrt zakona za odmazdu ako Zapad zapleni skoro 300 milijardi dolara ruske imovine i iskoristi ih za pomoć Ukrajini.
Australijski savezni sud naložio je platformi X, čiji je vlasnik Ilon Mask, da ukloni video snimke napada u asirskoj crkvi u Sidneju, kada su nožem ranjeni sveštenik i troje vernika.
Tokom protekle godine nije bilo značajnijih promena u stanju ljudskih prava na KiM, konstatuje se u redovnom godišnjem izveštaju Stejt departmenta o ljudskim pravima.
Na društvenim mrežama objavljena je slika koja navodno prikazuje kinesku varijantu bombardera H-6 koji ispod svog centralnog trupa nosi nešto što izgleda kao velika letelica veoma tamne boje.
Đankarlo Esposito, glumac iz serije Breaking Bad, danas je poznato ime, ali nekad je bio u toliko lošoj financijskoj situaciji da je razmišljao o tome da unajmi nekoga da ga ubije kako bi njegova porodica dobila novac od životnog osiguranja.
Jedan građanin Belgije danas je na sudu u Brižu oslobođen optužbi za vožnju u pijanom stanju jer boluje od retkog poremećaja poznatog kao ABS sindrom koji čini da telo obolelog samostalno proizvodi alkohol.
Ujedinjene nacije kažu da ima više ruševina u Gazi nego u Ukrajini dok traže načine da sakupe sredstva za uklanjanje neeksplodirane borbene tehnike posle više od šest meseci rata.
Pad koncentracije, rasuta pažnja, kratko pamćenje glavni su simptomi problema koji je 2012. Manfred Špicer, nemački psiholog, nazvao digitalnom demencijom.
Komentari 56
Pogledaj komentare