Život

Nedelja, 11.02.2007.

22:25

Šonje

Često se zablenem u neke neobične parove, kad ih primetim, jer takvi se ne primećuju uopšte. Jedno od njih dvoje, a nekad i oboje nose naočare sa okvirima koje nikad ne bih kupila, a verovatno ih više i nema u radnjama. Oni od pre, od providne plastike – ženski sa blago mačkastim ćoskovima, a muški – metalni nedefinisanog oblika. piše: Gorica Nešović

Default images

Ušla sam u poslastičarnicu da kupim kesten pire (to vole moje drugarice uz popodnevnu kafu), a ispred mene takav par. Oboje onako niski, ne znam ni kako su obučeni…on ima drap pantalone i košulju, ona suknju do pola lista sa cvetnom šarom, ali nikad se ne zna koje je cveće, mozda takvo i ne postoji u prirodi, majica sa čamac kragnom i smotana kosa u neku pundjicu. Svako drži po jedno dete za ruku. Skladno, nenametljivo, mirno. Za decu po jednu kuglu sladoleda. “Šta ćes ti maco?” – pita on. “Pa…mogla bih krempitu”, kaže ona. Oni se dogovaraju tu unutra. Nema pauze u dogovoru, sve teče izmedju njih mirno i fino. “Ja ću srneca ledja, pa cemo da podelimo, jel važi?” – “Važi”- odgovara ona. Poslastičarka im pakuje, on plaća, ona uzima kesu, on izlazi prvi a glava mu je blago okrenuta ka njoj -“Je l možeš maco?”. Jeboteee, koji sklad u 5 minuta. A ja se izšunjam iz kuće,  utrčavam u radnju, penjem se na prste da vidim šta sve ima i razmišljam šta ko voli, da ne pobrkam a da iznenadim. Naručujem, plaćam, istrčavam i žurim... žurim.
Uletim u kuću, brzo prepakujem kupljeno, stavim na tacnu, žurim da mi neko ne bane pa da razotkrije iznenadjenje, onda upadnem u dnevnu sobu  - “Tana-na-na-naaaaaa!” I dobijem aplauz. Mene nikad ne pitaju “Je l možeš maco”, kad nosim 3 kese, a ne jednu sa kolačićima. ebiga, ja nisam htela šonju, da mi se sa maco-kuco obraća, pa šta ima da se čudim. A on, taj što se maca, ja takvog ne bih imala prilike da sretnem ikada, igde. Takve nisam ni poznavala.

Oni u školi što su sedeli u drugoj klupi sa strane, ćutali, bili dobri i vrlo dobri djaci, posle upisali neki fakultet, završili ga prilično u roku, ti vredni, štreberi ponekad, išli sa mamom i tatom na more, imali eventualno jednog druga i nijednu drugaricu…takvi su me zaobilazili. A i ja njih. Bila sam im prebučna,  suviše radoznala. Takve sam udarala po ledjima, onako iz čista mira pa su me se i bojali. A kad imam razlog, onda ceo razred misli da su im pukla ledja. Nervirali su me ti predobri, smotani, što idu mami u prodavnicu i ne svrate nigde, što ne zastajkuju kad se vraćaju iz škole, te šonje. Ni u čemu nisu bili najbolji. Išli su samo na fizičko, ali ništa nisu trenirali, nikada nisu bili u školskom timu za bilo šta. Kad su kasnije imali neke devojke što liče na njih kao da su im sestre, onda su sa njima išli na sladoled. Jebo tu zabavu. Bezveze skroz. A ja živim svoj život uzbudljiv i buran, motam se svuda, znam mnogo ljudi, provodim se. Kad, počeo višestranački život, a oni kandidati za odbornike, članovi nekih stranaka, angažovani, onako ozbiljni, sa mirnim ženicama, bez skandala, fini i odmereni. Mi dodjemo na glasanje, a oni tamo sede, dočekuju, odgovaraju na pitanja. Neki su faktor. Retko koji je bio ikakav frajer. I sad kad pogledam kroz noviju istoriju, isti djavo. A ono malo što ih ima da su frajeri van govornice, njih uglavnom ne vole. Ne daju se šonje. Šonja šonju prepoznaje i oni se drže zajedno. Oni nisu konkurencija ma kako da im se mišljenja razlikuju. Jaki su samo kad su zajedno. Oni prelaze iz jedne u drugu stranku i nikom ništa. Kod frajera je druga priča skroz. Oni su uvek konkurencija, oni se bore, oni razmišljaju samostalno, oni se ne daju. Šonje nikada neće napraviti revoluciju. Njih eventualno neko nekada izabere da se slikaju, da umire žene, majke i domaćice svojim nezanimljivim stajlingom, da ne skreću mnogo pažnju, da o njima nema šta mnogo da se kaže, da su smerni, časni, pošteni.
Uvek mi je bilo nekako žao šonja kad sam bila mladja. Sad ih gledam po čitav dan u vestima, emisijama u kojima se pametuje o krivicama i prošlosti umesto o budućnosti, i shvatam koliko su opasni. Opasni na gomili, kad se udruže i kad za sve ono što sam ih udarala po ledjima usred učionice, što se popnem na prvu klupu pored vrata, pa kad naidje nabijem kecelju na glavu a ostali ga zavrte, što zbog još hiljadu situacija u kojima nisu znali da se snadju i da reaguju – hoće da mi se osvete. Meni, mom detetu, mojim prijateljima. Zato, mrzim šonje.

Ja se izvinjavam, nešto mi došlo pa sam se raspisala, ali sve je to da bi bilo zabavnije. Valjda.
Kolači : ne volim ni da ih pravim ni da ih jedem. Kod slatkiša je problem što sve mora da bude tačno “na meru”, nema improvizacije i trenutne inspiracije, nema isprobavanja. Ali lepo je zimi kad imaš tanjirić sa kolačima kad naleti neko uz kafu ili čaj. Bolje je od onih “kupovnih” keksa. I mrzim da mesim testo. Mora da se ima to nešto u prstima, da znaš da ga osetiš kad je gotovo, a i brate sve se ubrlja. Sej ono brašno, ono leti na sve strane i u kosu i svuda, onda dok se mesi sve se ubrlja pa se zalepi za radnu površinu pa to dok se očisti…ma idi. Pravim po nekad samo ono što se varjačom umuti za 5 min. I ispeče i bude gotovo.
U Sloveniji u osnovnoj školi deca dobiju recept, pa kod kuće naprave kolače i sutra donesu taj “projekat” u školu. Evo jednog super kolača. Možda će da zvuči da je bezveze, ali nije odličan je i može danima da stoji u metalnoj kutiji, što duže stoji to je bolji.

Ovseni kolači

170 grama margarina
1 jaje
200 grama šećera
200 grama brašna
140 grama ovsenih pahuljica
50 grama krupno narendane čokolade
 75 grama kokosa
75 grama seckanih lešnika ili oraha
1 kasičica cimeta
1 vanilin šećer
1 prašak za pecivo

U brašno izdrobiti margarine pa u to dodati šećer, jaje, lešnik…i sve ostale sastojke. To umesiti a ako je potrebno dodati malo mleka i ostaviti u frižideru pola sata. Dok se to odmara na hladnom oprati ruke, sudove i sve što je zabrljano. Onda od testa kidati loptice veličine ping-pong loptice (može i manje i veće) oblikovati kao ćuftu i onda stisnuti medju dlanove da dobije oblik keksa. Sve ih lepo poredjati u pleh u koji se stavi najpre onaj Peki papir i peći na 180 stepeni. Čim rub svakog keksa počne da rumeni, to je gotovo. Onda izvaditi pleh i pokriti krpom da se hlade celu noć. Ujutro ih poredjati u plehanu kutiju da odstoje, jer kako dani prolaze oni su sve mekši. Super su uz čaj ili nes kafu.

Kuglof sa jabukama

Ovo je prosto.

3 jaja ulupati sa 3 šoljice (kafene) šećera i dodati 3 šoljice ulja. Onda još 1 prašak za pecivo, 1 vanilin šećer i 6 šoljica brašna. 4-5 manjih nakiselih jabuka izrendati i dodati šaku suvog groždja i sve sjediniti. Peci u kuglovu ili onom rebrastom uskom plehu na 200 stepeni. Na pola pečenja izbockati čačkalicom.
Kad se lepo ohladi iseći i posuti prah šećerom. Kolač je danima mokar jer jabuke ne daju da se osuši. Super uz čaj ili nes kafu.

Crni kolač (najjeftiniji na svetu, žmureći može da se pravi)

1 jaje umutiti pa dodati 2 kašike kakaoa, 2 kašike džema od kajsija, 2 vanilin šećera, po 1 šoljica šećera, ulja, mleka, 2 šoljice brašna, 1 prašak za pecivo. Izmutiti varjačom i peći na oko 180 stepeni. Kad se ohladi može da se stavi glazura od čokolade ili se pospe prah šećerom.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

207 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: