Referendum: Revolucija ili devolucija?

Info

Izvor: Vladimir Novakoviæ, B92

Četvrtak, 18.09.2014.

10:53

Default images

Skoro punih sedam decenija 18 velikih i malih država zapadne polovine našeg kontinenta stoji nepromenjenog oblika. Medijska pažnja koju je izazvao referendum u Škotskoj već je probudila zahteve za preispitivanjem granica i statusa u mnogim zapadnoevropskim državama, a Katalonija nešto slično najavljuje već za ovu jesen.

Kao i u svakoj sličnoj situaciji u pozadini škotskog referenduma stoji novac. Ekonomski razvijena Škotska svesna je da bi prilikom podele verovatno dobila veliku većinu sadašnjih britanskih naftnih nalazišta u Severnom moru, a šta to znači najbolje se vidi u susedstvu, sa druge strane Severnog mora. Norveška, koja ima sličan broj stanovnika, vrlo brzo je tokom sedamdesetih ušla u red najbogatijih država sveta i od tada apsolutno ni u čemu ne oskudeva.

Da nije bilo svetske ekonomske krize sa kraja prošle decenije, veliko je pitanje da li bi Škoti uopšte raspisali referndum u dogledno vreme, a posebno da li bi skupili dovoljno glasova za bar neizvesnu trku. Primer Kanade, gde političari iz Kvebeka decenijama raspisuju, pa lako gube referendume potvrđuje da građani bez jasnog ekonomskog podsticaja nerado napuštaju uređeno društvo.

Primer Škotske mogli bi da slede drugi narodi zapadne Evrope. Neki kao Flandrija ili Katalonija iz sličnog razloga, jer ne žele da svoje bogatstvo dele u širokoj zajednici, u kojoj su ostali upadljivo siromašniji, skolniji potrošnji i slabiji sa radnim navikama. Drugi, kao Bretanja ili Južni Tirol, jer žele da se izdvoje iz zemlje kojoj ne pripadaju po kulturi.

U tekstu koji sledi osvrnućemo se na pozadinu referenduma u Škotskoj, analizirati ono što očekuje Španiju već ove jeseni i pogledati iskustva koja razni delovi Evrope imaju u sličnim situacijama.

Škotska u Uniji

Istorija odnosa dve najveće nacije Ujedinjenog kraljevstva je duga i dramatična, prošarana žestokim sukobima, ali se do početka XVII veka sve uglavnom smirilo. Tokom celog tog stoleća zemlje su se spajale i razdvajale, pa Dogovor o Uniji sklopljen 22. jula 1706. nije nužno morao da ima tako dalekosežne posledice. Kada je prvog maja naredne godine sporazum stupio na snagu počela je istorija Velike Britanije, a Škotska je trajno ostala u senci južnog suseda ne mnogo većeg po površini, ali desetostruko naseljenijeg.

Dogovoru nisu direktno prethodili ratovi, masovni zločini, pritisak, iako je svega toga bilo u istoriji dva naroda. Njega su svojom voljom prihvatili bogati plemići iz ravnih delova centralne Škotske (Lowlands), iako većina stanovništva, pogotovo onog u brdima (Highlands) nije podržavala trajnu zajednicu sa Englezima. Kasnije će u nekoliko navrata pobune u brdima izazvati masovno raseljavanje i čak detaljne promene kompletnog životnog stila stanovnika Hajlendsa, ali su odnosi mirni i bazirani na poštovanju još od XVIII veka.

Tokom cele istorije zajedničke države Škotska je imala priličnu autonomiju, potpuno odvojen sudski sistem i očuvane specifičnosti, a posebnost je u poslednjih 150 godina najčešće pokazivala na sportskom planu, kao i ostali delovi Ujedinjenog kraljevstva. Vremenom je rasla potreba da se odluke o Škotskoj donose u samoj zemlji, a velika pobeda Tonija Blera i „novih Laburista“ na izborima 1997. godine (kada su posle 18 godina zbacili konzrvativce sa vlasti) otvorila je put ka povratku škotskog suvereniteta.

Dve godine kasnije, 12. maja 1999. u Edinburgu je prvi put posle 292 godine, 1 meseca i 17 dana zasedao Škotski parlament. Istovremeno stvorena je vlada Škotske, doduše sve do pre dve godine pod imenom Škotska izvršna vlast (Scotland Executive).

Borbu za samostalnost Škotske predvodi SNP (Škotska nacionalna partija), osnovana još 1934. Sve do kasnih šezdesetih ta stranka nije imala značajnu ulogu, ali je nafta pronađena u Severnom moru promenila sve. Kampanja „Nafta je škotska“ donela im je 1974. trideset posto škotskih glasova (granica je postavljena tako da 90 posto naftnih nalazišta potpada pod škotski pravni sistem), posle čega su ozbiljan politički činilac, ali su tek u ovom veku stigli na vlast.

Čelnici Škotske nacionalne partije odavno su najavili referendum, a posle izbornog uspeha iz 2007, kada su formirali manjinsku vladu, pitanje više nije bilo „da li“ nego „kada“ će on biti zakazan. Ipak, niko nije očekivao ono što se desilo 2011, kada je SNP kao oluja počistio laburiste i liberalne demokrate iz brojnih tradicionalnih uporišta, osvojio 45 posto glasova i apsolutnu većinu u Škotskom parlamentu.

Još pre tih izbora lider SNP Alek Salmon najavio je da će u drugom delu ovog mandata raspisati referendum i to je i ispunio. Početkom nedelje Salmon je najavio da u slučaju da pobedi „Ne“, novog refernduma neće biti u ovoj generaciji. Prethodna dva održana su 1979. i 1997, pa bi pristalice nezavisnosti verovatno morale da čekaju četvrtu deceniju ovog veka za novu priliku.

Sa druge strane, Salmon je rekao da, iako zakon kaže da je jedan glas razlike dovoljan za pobedu na referendumu, on želi da iza odluke o nezavisnosti stane velika većina, što bar u ovom trenutku nije realno. Dejvid Kameron, koji po službenoj dužnosti predvodi suprotnu kampanju, upozorio je pristalice otcepljenja da pažljivo biraju želje, jer bi posledice pobede „Da“ u četvrtak za sobom povukle radikalne promene.

Od Evrope regiona do Evrope u komadićima

Prag, 1992. godina (Beta, AP)
Škotski primer pažljivo prati ostatak kontinenta, na kojem veće ili manje ambicije za nezavisnošću imaju desetine regiona. Kada je Evropska unija regionalizaciju postavila kao jedan od osnovnih principa, želja je bila da se time umanji nacionalizam i antagonizmi koji su tokom prethodnih 200 godina dovodili do stalnih ratova, zastrašujućih žrtava i materijalnih razaranja.

Malo kome je u tom trenutku padalo na pamet da se time otvara sasvim druga kutija, ali pitanje je i da li bi to otvaranje donelo ovakve posledice, da nije bilo nepromišljenog pristupa raspadu Jugoslavije, kada je većina vodećih članica EU pohitala da prizna svaku secesionističku republiku. Ako je Badenterova komisija to bar formalno pravno mogla da opravda, proglašavajući unutrašnje (dakle: regionalne) granice za državne, kosovska kriza otvorila je neograničene opcije. Tvrdnje vodećih diplomata da je to pojedinačni slučaj za kratko vreme ispostavile su se neodrživim.

Separatizam, nacionalizam i tradicionalizam prepliću se kroz novu evropsku istoriju, povremeno menjajući strane i smenjujući se po popularnosti. Tokom celog XIX veka velika multinacionalna carstva pokušavala su da uguše nacionalne pokrete svojih manjina. Posle tragedije Velikog rata priliku za emancipaciju dobile su mnoge evropske nacije, da bi posle Drugog svetskog rata integracija ponovo postala poželjna, u formi vojnih, zatim političkih saveza, sve dok oni nisu izrasli u EU. Međutim, dok je nastajala Unija, raspadale su se tri slovenske države, stvarajući mnoge nestabilne države, a taj proces doneo je podsticaj regionalistima širom kontinenta.

Mali broj evropskih država u ovom trenutku nema problema sa delovima teritorije koji bi da se otcepe, bilo da bi se pripojili susedu ili načinili zasebnu državu. Teško je i pretpostaviti koliko bi država u Evropi moglo da nastane kada bi svaki separatizam bio završen nezavisnošću, dovoljno je videti mapu kontinenta iz 1800, sa 1500 država samo na tlu Nemačke.

Pomenuti kosovski slučaj i reakcije pojedinih članica EU nisu pokazali „ko nas voli“, kako je često predstavljano u javnosti, nego kome slične tegobe stoje nad glavom. Kiparski problem je krajnje očigledan, trećina teritorije te zemlje je već 4 decenije pod okupacijom. Grci se solidarišu sa svojom braćom na Afroditinom ostrvu, istovremeno gledajući ka svojim severnim granicama, znajući da među Albancima već dugo kruže karte na kojima je Epir deo njihove zemlje. Rumunija i Slovačka imaju delove teritorije sa mađarskom većinom (Rumuni uz to misle i na Moldaviju, koja od nezavisnosti ne kontroliše Pridnjestrovlje), a španskim problemima ćemo se baviti malo kasnije prilično detaljno.

No, nisu ovo jedine zemlje Evrope koje se suočavaju sa separatizmom, pretenzijama i podelama. U srcu EU nalazi se Brisel, a na njegovim obodima besni verbalni rat Flamanaca i Valonaca, koji trese temelje Belgije. Francuska i Italija su postavljene kao unitarne države, ali obe imaju pokrajine se manjinskim stanovništvom, bilo sasvim posebnim, kao Bretanja, ili produžetkom iz susedstva, kao Južni Tirol. Da paradoks bude veći, mnogi na Korzici bi u Italiju, a dobar deo Val d'Aoste u Francusku.

I regionalne posebnosti predstavljaju problem – Lega Nord već dugo želi da otcepi severni deo Italije (i konstantno ima pristojnu podršku birača za to), stare pokajine u srcu Evrope kao Moravska, Bavarska ili Šlezija bi autonomiju, države nastale raspadom SSSR, kao Estonija i Letonija, imaju velike ruske manjine prema kojima se ne ponašaju uvek ravnopravno.

Tenzija je manje na severu Evrope, a u istočno-centralnoj su manje izražene one etničke, kasnije u tekstu objasnićemo kao je do toga došlo. Sada je vreme da pogledamo ono što nas čeka već za sedam nedelja na Pirinejima.

Katalonija i Baskija: Ne naročito realne nade

Foto: Beta, AP
Zgradu parlamenta Škotske projektovao je Katalonac Enrik Miraljes. Njegovi zemljaci planiraju da krenu stopama Škota i već u novembru na referendumu će pokušati da takođe izglasaju nezavisnost od Španije. Sličnosti dva slučaja su brojne. Katalonci su pod kontrolu španskog kralja došli 1714, samo sedam godina posle englesko-škotske unije, mada ne pod jednako mirnim i dobrovoljnim okolnostima. Katalonci su po jeziku slični većinskom narodu u svojoj zemlji, baš kao i Škoti, istorija im je samo donekle različita, baš kao i poreklo (i u škotskoj je keltski element značajno manji od germanskog), pa su veze ovih za sada još uvek samo regiona vrlo jasne.

Interesantno je da i drugi španski region sa separatističkim potencijalom – Baskija – ima bliskost sa jednom od ostrvskih nacija. Veze Baska i Iraca postoje dugo, a ponovo je lako izvući paralele: dva mala naroda čiji je jezik potisnula većinska vladajuća nacija, od koje su različiti i po poreklu (za razliku od Škota, kod Iraca keltski element preovlađuje) i po istoriji. Ta istorijska sličnost je od kraja šezdesetih dobila i zloslutnu notu, paralelnim razvojem terorizma kroz IRA i ETA, i još uvek ta opasnost tinja i u Alsteru i u Zemlji Baska, iako se situacija u velikoj meri smirila.

Baski inače podržavaju bez diskriminacije svaki separatistički pokret, a u poslednjih desetak dana imali su prilike da na dve sportske priredbe na najvišem nivou podrže Donjecku narodnu republiku – zastave i transparenti podrške proruskoj strani dočekali su najpre reprezentaciju Ukrajine tokom Svetskog kupa u košarci, a nedugo zatim i fudbalere izbeglog Šahtjora iz Donjecka, koji ove godine ne igra u svom gradu, jer se gazda kluba priklonio Kijevu.

Španska država smatra moguće otcepljenje svojih ekonomski razvijenih severnih pokrajina kao neprihvatljiv scenario i svakako ne bi bila tako tolerantna kao vlast u Londonu. Katalonski novembarski referndum ne bi bio obavezujuć, kao ovaj u Škotskoj, a stručnjaci najavljuju da bi ga u slučaju izglasavanja otcepljenja Ustavni sud Španije verovatno proglasio nevažećim. U svakom slučaju, sve osim pobede španske opcije dovelo bi do krize na Pirinejskom poluostrvu iz mnogo razloga.

Slučaj Katalonije izuzetno je interesantan iz mnogo razloga. Rana industrijalizacija učinila je Kataloniju izuzetno atraktivnom za doseljenike iz drugih delova Španije, posebno siromašnih južnih pokrajina Andalusije i Estremadure. Prosečno naseljena na početku XX veka (2 miliona, 63 čoveka po kvadratnom kilometru) Katalonija se utrostručila do 1980. godine, a procena je da bi bez masovne imigracije stanovništvo poraslo za samo 20 posto. Doseljavanje je, logično, bilo neravnomerno, pretežno u Barselonu i niz obalu ka jugu – prema Taragoni i Valensiji. Zbog toga u tim delovima danas većina stanovništva danas ima špansko poreklo.

Prošle godine Vlada Katalonije napravila je opsežno istraživanje, koje je pokazalo da više ljudi koristi isključivo španski (45 posto) nego isključivo katalonski jezik (35 posto), da četvrtina od skoro 8 miliona današnjih stanovnika pokrajine ne može da govori, a polovina da piše katalonski (španski govori 96.5, a piše 88 posto stanovnika). Međutim, isto istraživanje pokazalo je zanimljivu tendenciju, koja može imati ozbiljne političke implikacije u ovoj ili već u sledećoj generaciji – dok se španski unutar porodice češće koristi u razgovoru sa roditeljima, katalonski je češće izbor u razgovoru sa decom.

Španski i katalonski su relativno slični jezici (lingvistički gledano katalonski pripada Galo-romanskoj grupi, pa je bliži francuskom, čak i severnim dijalektima italijanskog ili friulanskom, koji se govori na italijansko-slovenačkoj granici; za ovu raspravu bliskost sa španskim je ipak sasvim dovoljna), dovoljno slični da govorniku jednog nije preterano teško da nauči drugi. Doseljvanjem u Kataloniju mnogi govornici španskog su naučili i tamošnji jezik, pa pripadnici druge ili treće generacije već koriste katalonski kao primarni jezik.

Ta jezička promena dovodi i do postepene promene identiteta, a kako to obično biva, oni koji su novi u nekom identitetu moraju da se dokazuju radikalnije. Zato se neretko u anketama deca doseljenika sa juga izjašnjavaju za nezavisnost Katalonije. Nastavak takvog trenda u dogledno vreme sigurno će omogućiti većinu za nezavisnost, ukoliko se neverovatno brza imigracija iz Latinske Amerike, Maroka i sa Balkana ne umeša (broj imigranata u Španiji je za tri decenije 1980-2010 porastao sa 200 hiljada na najmanje 6 miliona – nova Barselonina zvezda Munir El Hadadi je jedan od pola miliona Marokanaca doseljenih u poslednjih 20 godina).

Istorijska perspektiva takođe zavređuje pažnju: katalonski je imao sekundarni status u odnosu na zvanični španski sve do građanskog rata (1936-39), posle čega je Frankov režim zabranio njegovu upotrebu sve do sedamdesetih. Smrt kaudilja i uspostavljanje demokratije ukinuli su zabranu, a od kraja osamdesetih katalonski je serijom reformi i zakona stekao potpunu dominaciju u zvaničnoj komunikaciji. Pre osam godina Kataloniju je njen parlament definisao kao naciju.

Problem Katalonije dodatno komplikuju istorijske, lingvističke i političke veze sa susednim pokrajinama – stanovnici pokrajine Valensija i Balearskih ostrva takođe govore katalonski (u nešto manjim procentima nego u samoj Kataloniji) i mnogi ih ubrajaju u „Katalonske zemlje“, ali ne deluje verovatno da bi oni mogli da se otcepe, bar u prvoj fazi. Takođe, taj jezik se u velikoj meri govori i severno od granice sa Francuskom, u oblasti Rusiljo (oko grada Perpinjana), mada je francuski pristup manjinskom pitanju (i jezički i lingvistički) znatno rigidniji od španskog.

Upravo taj detalj komplikuje spoljno-politički položaj Katalonije. Ako nezavisnost Škotske ne bi imala direktan uticaj ni na jednu državu osim UK, uplitanje Francuske u katalonski slučaj bi već dovelo stvar na sasvim novi nivo. Katalonski se govori i na italijanskom tlu, u gradiću Algero na Sardiniji. Iako je nerealno očekivati da stanovnici jednog grada traže otcepljenje od Italije, ta zemlja ima dovoljno potencijalnih problema na drugim delovima teritorije i sigurno neće ravnodušno gledati proces koji se odvija tako blizu.

No, vratimo se u Španiju i prebacimo se na drugi kraj Pirineja, u Baskiju. Teritorijalno Zemlja Baska (kakvo joj je zvanično ime, Euskadi na baskijskom) obuhvata tri pokrajine – Biskaju (Bilbao), Gipuskou (San Sebastijan) i Alavu (Vitorija), a u širem smislu pripadaju joj i Navara, kao i krajnji jugozapadni deo Francuske (Iparalde), oko Bajona i Bijarica. Mnogo manja od Katalonije (tri i po puta manje stanovnika) ona ima i mnogo manje izglede da se odvoji.

Ako u istorijskom smislu od Srednjeg veka do moderne autonomije postoji mnogo paralela sa Katalonijom, lingvistička situacija potpuno je drugačije postavila problem. Baskijski jezik je jedan od retkih na našem kontinentu oko čijeg porekla lingvisti ne mogu da se usaglase, ali je za nas sasvim dovoljno da znamo da je veoma različit od španskog. To i činjenica da se ne govori nigde osim na tom malom prostoru čini ga prilično neprivlačnim za savladavanje ljudima koji govore španski.

Kao i Katalonija, Baskija je rano industrijalizovana, što im je takođe donelo veliku ekonomsku prednost, ali i dovelo brojne doseljenike iz drugih delova Španije (Bilbao se skoro učetvorostručio 1900-1980). Tako je i baskijski postao manjinski jezik na domaćem terenu, do te mere da su i mnogi Baski odustali od njegovog korišćenja tokom XX veka. U ovom trenutku samo oko 30 posto stanovnika govori, a još petnaestak posto razume baskijski.

Iako se na tom planu stanje znatno popravilo (procenat mlađih od 25 godina koji ga govore je duplo veći nego procenat starijih od 65 godina, što je potpuno suprotno od uobičajenog odnosa govornika malih jezika), malo je verovatno da će trend prihvatiti doseljenici iz ostatka Španije ili imigranti iz ostatka sveta – s obzirom da polovina njih dolazi iz Latinske Amerike ili Rumunije, logično je da će im izbor biti španski.

Baskijski ima vrlo jaka uporišta u brdskim krajevima, u centru Zemlje Baska, ali na obali, u južnom delu autonomne teritorije i velikim gradovima španski apsolutno dominira. Pošto sâm Bilbao sa širim područjem povlači preko polovine od 2.2 miliona stanovnika Zemlje Baska, jasno je da stvari ne idu na ruku baskijskim nacionalistima.

Takođe, za razliku od Katalonaca, koji su borbu vodili sasvim mirno, a kao glavnog eksponenta koristili fudbalski klub Barselona, ozbiljan brend na svetskom nivou, Baskija ima problema sa imidžom zbog višedecenijskih terorističkih akcija koje je sprovodila ETA. Zato je i očekivana podrška svetske javnosti njihovoj nezavisnosti znatno manja.

Cena mira između Baltika i Mediterana

Foto: Beta, AP
Kada je Prvi svetski rat okončan, sa njim su u istoriju otišla tri velika carstva, koja su dotle delila centralnu i istočnu Evropu. Izdvajanje Sovjetskog saveza iz redovnih aktivnosti ostatka kontinenta, koje će potrajati do sledećeg svetskog rata, zamrzlo je situaciju na njegovoj teritoriji, ali je zato od Narve do Lihtenštajna nastao tektonski poremećaj.

Pariska mirovna konferencija i ugovori potpisani posle nje sa poraženim Centralnim silama (ili njihovim naslednicama) bili su siguran garant nove katastrofe, koja će kontinent zadesiti samo 20 godina kasnije. Možda se sve ne bi završilo tako da je Vudro Vilson bolje proučio materiju pre donošenja 14 tačaka, da su Englezi odigrali dotadašnju standardnu ulogu smirivača strasti, da su Francuzi bili manje obuzeti revanšizmom i da su ostale pobednice manje insistirale na profitu iz rata. No, kako nijedan od pomenutih uslova nije ispunjen, prostor između Baltika i Mediterana ušao je u treću deceniju XX veka bez ijedne zadovoljne države.

Neke od njih bile su ozlojeđene zbog teritorijalnih gubitaka, ostavljanja brojnih sunarodnika na tuđim teritorijama, kao i reparacija. Takve zemlje, kao Nemačka, Austrija, Mađarska i Bugarska, provele su dvadesete i tridesete u revanšističkim planovima i podsticale probleme u susedstvu. Druge su, kao novonastale Kraljevina SHS i Čehoslovačka pokušavale da pomire etnički i jezički srodne, ali istorijski i kulturno veoma različite narode u državu kojom će svi biti zadovoljni, što nije imalo nikakve šanse da uspe. Treće su, kao Poljska i Rumunija, dobile teritorije koje nikada ili veoma dugo nisu kontrolisale, sa ogromnim procentom nezadovoljnih manjina, koje su samo čekale svoju priliku za osvetu.

Na sve to, gotovo svaka od pomenutih država imala je popriličnu nemačku i jevrejsku manjinu, doseljene vekovima ranije i naseljenu pretežno po gradovima. Etnička mapa centralno-istočne Evrope ličila je između dva svetska rata na platno Roja Lihtenštajna, gotovo bez kompaktnih jednonacionalnih celina, sa blokovima koji se prepliću i raznobojnim tačkama rasprostrtim na sve strane.

Ekstremni su bili primeri Vojvodine i Besarabije, močvarnih i vrlo retko naseljenih zemalja u vreme kada ih je Austrija preotela Turcima. Monarhija je u tim pokrajinama sprovela mere za pretvaranje močvare u plodnu zemlju i naselila stanovništvo sa raznih strana, pa se dešavalo da u gradovima od 20 hiljada stanovnika žive predstavnici 30 naroda. U državi koja se oslanjala na ujediniteljsku moć neprikosnovene krune, kakva je bila Habzburška monarhija, to je bilo moguće, ali je nestanak K-und-K doneo velike probleme.

Ceo međuratni period protekao je u gušenju manjinskih prava, konstantnim sukobima i pripremama za ono što će se dogoditi kada se ponovo zapuca. Nemački pohod na istok doneo je kratke okršaje u ovom delu Evrope, jer su te države ili prišle Trojnom paktu ili su ekspresno pregažene (Čehoslovačka bez metka, Poljska za pet, Jugoslavija za manje od 2 nedelje). Napad Nemaca na SSSR otvorio je Pandorinu kutiju i širom ovog područja počeli su žestoki sukobi komšija sa komšijama, masovni zločini, etnička čišćenja. U nekim krajevima, posebno u istočnoj Poljskoj, gde je živelo nekoliko brojnih i međusobno netrpeljivih nacija, bilo je teško i pratiti ko sa kim ratuje u nekom trenutku.

Nalet Crvene armije tokom 1944. i sve do samog kraja rata biće uvod u potpuno promenu etničke slike i teritorijalnog rasporeda u ovom delu Evrope. Preko deset miliona Nemaca proterano je iz drugih država, organizovane su velike razmene stanovništva između manjih naroda, kojima je potvrđeno stanje sa kraja Prvog svetskog rata. Čitava Poljska bukvalno je premeštena 200 kilometara ka zapadu, a Jevreji koji su preživeli holokaust masovno su se iseljavali u Izrael ili Ameriku.

Tako je stvorena sadašnja slika prostora između Baltika i Mediterana, na kojem se separatističke težnje sada vrlo retko javljaju, jer gotovo da i nema ko da ih realno iskaže. Poljska je od države u kojoj je većinski narod činio svega oko 60 posto populacije postala kompaktna država, Rumuni su od tri četvrtine stigli do osam devetina stanovništva u svojoj zemlji.

Kada je osnivana Čehoslovačka, dva vodeća naroda u toj zemlji zajedno su činila manje od dve trećine stanovništva, a Nemci i Mađari preko jedne četvrtine. Danas je Češka gotovo sasvim kompaktna, dok Slovačka sada ima 10 posto Mađara, u poređenju sa 30 posto pre jednog veka. Čak je i Vojvodina, koja je dvadesetih imala tri naroda sa 20-30 posto sada stigla do dvotrećinske srpske većine.

Takve promene donele su stabilnost državama koje su ranije imale brojne manjine, a istovremeno obeshrabrile pokušaje novog prekrajanja granica, koji nisu delovali sasvim nerealno odmah po padu komunizma. Da bi to bilo moguće raseljeno je gotovo 20 miliona ljudi iz ovog pojasa, uz više od 10 miliona stradalih u ratnim dejstvima, što su nezamislivo velike žrtve. Tamo gde proces nije završen odmah posle rata, sukobi su se ponovili tokom devedesetih ili u poslednjih nekoliko godina.

Sever Evrope: Autonomija i saradnja

Foto: Beta, AP
Pomen severne Evrope u naše doba asocira na bogatstvo, ali nije uvek bilo tako. Naprotiv, sve do početka XX veka nordijski narodi često su bukvalno gladovali (Knut Hamsun je „Glad“ napisao 1890. dobrim delom na osnovu ličnog iskustva)

Ipak, svest o tome da rat ne donosi mnogo dobroga stigla je tamo ranije nego do ostatka kontinenta, dobrim delom i zbog niza teških poraza u XIX veku (Šveđani od Rusa, Danci od Nemaca) i svesti da su u novom odnosu snaga njihove države povelike po površini, ali male po broju stanovnika i nemoćne prema spoljnom svetu.

Svest o zajedničkom poreklu, ali i sličnim uslovima sa kojima se suočavaju takođe je pomogla da vrlo rano ti narodi počnu da sarađuju, pokazujući veliku solidarnost u mnogim primerima. Istovremeno se razvila tolerancija za različitost kakva se u ostatku Evrope retko sreće i danas. Istorijske lekcije su naučene i ostavljene u istoriji (Danci i Šveđani vodili su desetine ratova, a obe nacije vladale su vekovima ostalim nordijskim državama).

Danas na prostoru severno od Nemačke zapadno od Rusije i istočno od Kanade, na kome su do pre 200 godina bile dve države (Danska i Švedska), postoji pet nezavisnih država, uz još tri autonomna politička subjekta. Norveška je početkom 19. veka iz sastava Danske prebačena u personalnu uniju sa Švedskom, ali je već od Ejdsvolskog ustava iz 1814. krenula postepeno ka samostalnosti, koju je konačno mirnim putem dobila 1905. godine, posle 508 godina neprekidne danske ili švedske vlasti.

Šveđani su pravo na Norvešku dobili potšo su Rusiji morali da predaju Finsku 1809, posle izgubljenog rata. Finska je postala Veliko vojvodstvo, najpre autonomno na papiru, a od 1863. i u praksi. U poslednje dve decenije ruske vlasti, u skladu sa običajima tog vremena, pokušana je rusifikacija zemlje, ali je odmah po izbijanju Oktobarske revolucije Finska proglasila nezavisnost i prvi put u istoriji postala zasebna država 1918.

Specifičnost Finske oduvek je bilo brojno švedsko stanovništvo, čiji je udeo tokom XIX veka sa oko 20 pao na 11 posto u doba sticanja nezavisnosti. Iako su Šveđani činili samo devetinu stanovništva, koncentrisanu u nekoliko oblasti države, Finci su odmah usvojili koncept dvojezičnosti na nacionalnom nivou, uz spuštanje do lokalnog gde god postoji više od 5 posto predstavnika manjinskog naroda. To je dovelo dotle da skoro polovina Finaca govori švedski dva veka posle povlačenja švedske vlasti iz tih krajeva.

Olandska ostrva, smeštena između teritorije Finske i Švedske (između Turkua i Stokholma) imaju poseban status, koji u današnje vreme služi kao jedan od najboljih primera autonomije. Preko 90 posto njihovog stanovništva čine Šveđani, ali im je Finska još 20-ih godina prošlog veka dala autonomiju, koja je povećavana do tog nivoa da imaju posebne sisteme u raznim oblastima, od politike do pošte, a švedski je zvanični jezik na svim nivoima.

Island je u Kalmarsku uniju, zajedniččku nordijsku državu stvorenu krajem XIV veka, ušao kao deo Norveške, što je i logično, jer je stanovništvo na njemu gotovo isključivo iz fjordova zapadne Norveške. Međutim, kada je Norveška četiri veka kasnije izdvojena iz Danske, Island je ostao još gotovo vek i po. Danci su još 1874. dali Islandu ustav i autonomiju, a 1918. I de facto nezavisnost, zamenivši upravu personalnom unijom. Pred kraj Drugog svetskog rata Island, zemlja koja je još 1000. imala parlament na Tingveliru, proglasio se parlamentarnom republikom.

Farska ostrva imala su sličnu istoriju kao Island sve do XX veka. Mali arhipelag sa samo 50 hiljada stanovnika autonomiju od Danske dobio je 1948. godine, ali i dalje je deo kraljevine, kojoj daje dva člana parlamenta. Ipak, ima pravo samostalnog prisustva u mnogim međunarodnim telima, uključujući sportska. Dve godine pre dobijanja autonomije i neposredno posle rata, tokom kojeg je Danska bila okupirana, a vlast na ostrvima su sprovodili Britanci, održan je referendum. Na njemu je glasalo 11.640 ljudi, nezavisnost je pobedila sa 160 glasova razlike, ali je rezultat poništen i više nikad nije zatražen referendum.

Grenland geografski spada u Severnu Ameriku, ali je samo nastavak nordijskog pojasa, kao sastavni deo Danske. To ogromno ostrvo takođe ima tek nešto preko 50 hiljada stanovnika, autonomiju je dobilo 1978. godine, a ona je proširena trideset godina kasnije. Takođe daje dva poslanika za danski Folketing.

Opcija B – puna kontrola gradovima

Vratimo se na kraju u Ujedinjeno kraljevstvo, gde je škotski referendum iskorišćen kao najava kompletne rekonstrukcije britanskog društva.

Shvativši u poslednjem trenutku da Škoti ovogo puta ozbiljno razmišljaju da se posle 307 godina razdvoje, čelnici sve tri velike engleske stranke složili su se na maksimalnu ponudu. Devo-plus plan na kojem se radi još od početka veka sastoji se na veoma jednostavnom konceptu: svim novcem sakupljenim od poreza u Škotskoj raspolagao bi Škotski parlament. Njihova jedina dužnost prema centralnim vlastima bila bi da uplati škotski deo troškova za stvari od nacionalnog značaja.

Kada je postalo jasno da referendum sledi, pojavila se mogućnost da se u referendum ubace tri moguća odgovora: status quo, nezavisnost i Devo-plus aranžman, ali je ona odbačena, da bi se dobio jednostavan i jasan odgovor – da li stanovništvo Škotske želi da ostane u zajedničkoj državi ili bi da dalje ide samostalno.

Koncept Devo-plus je samo nastavak procesa kojim se smanjuju ovlašćenja institucija Unije, a povećavaju ovlašćenja škotskih institucija. Ono što je istinski iskorak u ovom trenutku je predlog koji je pokrenula konzervativcima bliska grupa ResPublica, i po kojem bi u bliskoj budućnosti sve opcije koje su pre referenduma ponuđene Škotskoj bile ponuđene gradovima u Engleskoj.

Lider te grupe Filip Blond, inače poznat kao jedan od ključnih savetnika Dejvida Kamerona, predložio je pre nekoliko dana da se što pre krene u realizaciju tog plana, sa idejom da se ostalim gradovima omogući da se bar približe daleko odmaklom Londonu. Blond je identifikovao Mančester kao jedini grad koji bi odmah mogao da dobije priliku da upravlja svojim prihodima i rashodima u velikoj meri.

Šokantno zvuči podatak da u Britaniji nacionalna vlada odlučuje o kompletnom novcu izuzev lokalni taksi i biznis tarifa, koje pokrivaju samo 3 posto nacionalnog dohotka, dok je u većini država EU regionalnim i lokalnim organima na upravljanje predato oko 10 posto BDP.

Iako titulu „drugog grada“ drži Birmingem, Mančester je tradicionalno prvi iza Londona na ekonomskom, kulturnom i društvenom planu. „Severna prestonica“ ima 2.7 miliona stanovnika, a njen bruto društveni proizvod na godišnjem nivou iznosi 64 milijarde evra (nešto više od Velsa i duplo više od Srbije), uz stopu rasta od 3 posto godišnje.

Srž problema je u trenutnoj situaciji koja dovodi dotle da grad troši 6 milijardi evra više nego zarađuje, što se po pravilu popunjava iz bogatih delova Engleske – Londona i jugoistoka. Gradski čelnici spremni su da preuzmu na sebe obavezu da obezbede nedostajući novac, ukoliko im se daju odrešene ruke u određivanju poreskih stopa i toga na šta će se trošiti novac. Poruka koju upućuju Londonu je vrlo slična onoj koju im upućuju i Škoti – ako ne želite da plaćate naše dugove, pustite nas da sami vodimo svoju ekonomiju.

Referendum je zapravo izbor ko će vam biti tamničar. U sadašnjem sistemu i Mančester, kao i Glazgov i Edinburg, pati zbog previše centralizovane vlasti, u našem slučaju je ona u Vestminsteru, a u njihovom u Holurudu (Škotski parlament u Edinburgu). Oni tamo ne znaju kako se novac može najbolje uložiti, što je neophodno da bi se ekonomija izbalansirala“, kaže jedan od laburističkih većnika iz Mančestera. „Ekonomija ovog grada je veća od ekonomije celog Velsa i neprihvatljivo je da imamo manju moć odlučivanja od njih.

Ovo je dobar trenutak da se setimo priče o Evropskoj uniji, koja je posredno, razvijajući regionalizam, doprinela novom talasu separatističkih težnji. Na sličan način bi ovakvo spuštanje centara moći na gradski nivo za nekoliko decenija moglo da dovede do povratka na gradove-države, kao u antičko doba ili u Srednjem veku. Dokle god su granice i mogućnosti saradnje otvorene možda to i ne bi bila loša ideja.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

12 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: