Grobari i Šešeljivdžije

Kultura prizemnog šegačenja Bore Đorđevića ili Riste Đoge nikad, međutim, nije shvatila suptilni Nikolićev humor, i dogodilo mu se ono najgore što se jednom komičaru može dogoditi: da mora objašnjavati svoje šale.

"Šalio sam se za guberniju, to je bila moja doskočica u Skupštini Srbije", objasnit će tako mrkoj naciji amputiranog smisla za humor. "To je izvučeno iz konteksta", objasnit će i svoju pošalicu o pravim ubojicama Zorana Đinđića. "To je krivo protumačeno", objasnit će svoju neshvaćenu šalu o premijeru Šešelju, ili onu svojedobnu urnebesnu dosjetku o Đinđiću, Titu i lijevoj nozi. Nije, jasno, on kriv što je Legija cijepljen od svakog smisla za humor, pa je desetak dana nakon te šale Đinđić ubijen. Baš kao što su Koštunica i Tadić nakon njegove šale o guberniji poklonili Putinu NIS. I kao što su bukvalno shvaćali njegove šale u devedesetima.

"Sve se menja u životu, devedesetih sam mogao da skočim šest metara u dalj", tumači grobar Toma kako zastarijeva gloria mundi, podsjećajući na stare dane ponosa, slave, vlasti i šaljive represije, kad su šešeljivdžije kao od šale mogli skočiti sto kilometara u dalj, pa još u Dalju otvoriti logor. Tako da ja kao Višanin bogu zahvaljujem što Nikolić nikad nije skakao u vis.

"Zalaganje za granicu velike Srbije linijom Karlobag-Karlovac-Virovitica ostaće moj večni san i nadam se da ću ga jednog dana konačno dosanjati", rekao je nedavno ovaj veliki šaljivdžija, pa možda ne bi bilo loše da i tu šalu objasni prije nego netko opet ne umre od smijeha. Jer, kako kažu grobari, tko pod drugim jamu kopa, najslađe se smije. Danas Karlobag-Karlovac-Doskočica, već - sutra nož-žica-pošalica.