Teorija zavere – naš saputnik

Nakon nedavne smrti Slobodana Miloševića, novinari zapadnih televizijskih stanica koji su izveštavali iz Beograda često su, upitani da opišu kako se smrt bivšeg predsednika komentariše u Srbiji, odgovor započinjali konstatacijom da je Srbija “plodno tle za teorije zavere”. U jednom trenutku, izveštač BBC, Gavin Esler je, mašući naslovnim stranama Glasa Javnosti i Press-a, na kojima je pisalo da je Miloševića “ubio Hag”, za Beograd rekao je conspiracy theory central, dakle - centrala za teorije zavere.

piše: Jovan Byford

Izvor: B92

Utorak, 21.03.2006.

20:42

Default images

Spekulacije o uzrocima Miloševićeve smrti koje su kolale u javnosti ukazivale su da u Srbiji, zaista, postoji već razrađen okvir razmišljanja u kome iza dramatičnih političkih događaja - pogotovo onih koji se tiču odnosa izmedu Srbije i međunarodne zajednice - stoje mračne sile koje Srbiji rade o glavi. Sam Milošević je u svom “testamentu”,  pismu koje je pred smrt uputio ruskom Ministarstvu spoljnih poslova, javnosti zaveštao teoriju zavere. U pismu stoji da ga truju “oni od kojih sam branio zemlju u ratu i koji imaju interes da me ućutkaju”. Milošević sasvim sigurno nije imao na umu ni NATO pakt od koga je 1999. “branio zemlju”, niti Karlu del Ponte s kojom je četiri godine “ratovao” u Hagu, čak ni Ujedinjene nacije pod čijim okriljem deluje Haški sud. “Oni” su u ovom slučaju “Zapad”, “svetski moćnici”, i sve one misteriozne tajne i polutajne strukture i organizacije koje potpadaju pod termin “novi svetski poredak”.

Miloševićev rat protiv “novog svetskog poretka” trajao je više od deceniju i po. Već u predizbornoj kampanji za prve višestranačke izbore u decembru 1990. godine Milošević je u svojim govorima ukazivao na postojanje “smišljene politike” razbijanja Srbije i na “interese moćnih” koji Srbiji nastoje da stave “omču oko vrata”. Pre tačno petnaest godina, dok su se na ulicama Beograda odvijale devetomartovske demonstracije, Milošević je na sastanku s grupom lokalnih funkcionera sagovornicima otkrio da ima “informacije, i to veoma ozbiljne informacije” o “obnavljanju Austrougarske monarhije”,  o “kalkulacijama”  da “Kosovo treba pripojiti Albaniji” a Srbiju svesti “na nekadašnji Beogradski pašaluk”. Tako je Milošević - inspirisan tonovima koji su dopirali iz SANU i jos ponekih institucija - na samom početku svoje vladavine “zadao temu” koju su režimski mediji i “patriotski” orijentisani pojedinci, sledećih desetak godina zdušno razrađivali, u skladu s sopstvenim ideološkim sklonostima i mentalnim stanjem. Vrlo brzo, vrag je odneo šalu! U Srbiji na kraju XX veka, čak i u ozbiljnim medijima štampani su tekstovi koji ne samo da su otkrivali mahinacije grupe Bilderberg,  nego su ukazivali i na parapsihološke aspekte NATO agresije kao i na postojanje tajne jevrejske zavere protiv svih slobodoljubivih nacija.

Miloševićevu smrt srpski teoretičari zavere dočekali su spremno. Ona ih, uostalom, nije ni mogla iznenaditi jer je poznata činjenica da “pomračeni umovi” novog svetskog poretka ubijaju svoje protivnike. Pre sedam godina Goran Matić, tadasnji ministar za informisanje iz redova JUL-a upozorio je srpsku javnost da, pošto “istina, pravda i pravo” ne mogu biti ubijeni, na udaru će uvek biti oni koji “dižu glas protiv novog totalitarizma”. U leto 2001. godine, neposredno nakon Miloševićevog odlaska u Hag, imao sam prilike da u okviru istraživanja teorija zavere razgovaram s uvaženom profesorkom Smiljom Avramov. Nepokolebljiva u svom uverenju, još tada mi je “otkrila” da u Ševeningenu svetski moćnici njenom bivšem studentu kroz ventilacioni sistem puštaju misteriozne gasove kojim remete njegove mentalne funkcije. Uspeh s kojim se naredne četiri godine nadmudrivao s Karlom del Ponte očigledno je pokazao da je Milošević imun na ovakve hemijsko-parapsihološke manipulacije (neokortikalni rat?) i da je “trustu bolesnih mozgova iz Brisela i Vašingtona” jedino preostalo da “poslednji bastion otpora novom svetskom poretku” uklone misteroznim lekovima za lepru za koje ni najiskreniji srpski patriotizam ne može poslužiti kao protivotrov.

Ako naša razmišljanja idu u tom pravcu, ne treba isključiti ni mogućnost da je u Haškom sudu zadnjih godina vladao iskreni strah od Miloševića. Prema tvrdnji pukovnika Svetozara Radišića, Srbija je “podneblje genetski idealno za paranormalne enegije i vančulna ponašanja”, što su on i njegovi saborci iz grupe 69 dokazali kada su sredinom devedesetih misaonom energijom usmrtili tadašnjeg generalnog sekretara NATO Manfreda Vernera i turskog predsednika Turguta Ozala. Kada je pre dve godine preminuo haški sudija Ričard Mej verovatno je svima u Tribunalu a i šire postalo jasno da se s optuženikom-ekstrasensom ne sme šaliti.

Bilo kako bilo, u narednom izdanju knjige Trilateralna komisija Smilje Avramov, Miloševiću će zasigurno pripasti počasno mesto na postojećoj listi državnika-žrtava novog svetskog poretka, na kojoj se već nalaze Džon Kenedi, Olof Palme i Aldo Moro.

Pobornici teorije zavere neće očajavati zbog Miloševićeve smrti. U ovom događaju oni će, naprotiv, tražiti inspiraciju i podstrek. Zaverenička objašnjenja često imaju potencijalno deprimirajući apokalipticni ton jer polaze od pretpostavke da zle namere moćnih zaverenika samo što se nisu ostvarile (Miloševićeva Srbija je uvek bila poslednje ostrvo samostalnosti). Uprkos tome, teorije zavere nisu beznadežno pesimističke. Pomalo paradoksalno, što se neprijatelj čini jači i bezobzirniji, to se smatra da je bliži njegov konačni poraz. Postupci koji ukazuju na nečoveštvo i bezumlje “kreatora novog svetskog poretka” tumače se kao “kapitulantski potezi” koji dokazuju da je neprijatelj uzdrman i da se borba mora nastaviti jer je pobeda dobra nad zlom na dohvat ruke.

Prema tome, kada se jednom poveruje da su Miloševića ubili zato sto je “govorio istinu” i previše uspešno raskrinkavao i remetio anti-srpske planove pomahnitalih svetskih moćnika, njegova smrt postaje ne samo neoborivi dokaz njegove nevinosti nego i potvrda da su teoretičari zavere sve vreme bili na dobrom tragu. Sada samo treba da prilegnu na posao, rečju i delom do kraja ogole anti-srpske motive vladara iz senke. Time će preduprediti da, uz pomoc mondijalistickih (nevladinih) organizacija i ostalih domacih izdajnika, oni ostvare svoje planove, da Srbiju svedu na “bivši Beogradski pašaluk”.

Teorije zavere koje su obeležile vladavinu Slobodana Miloševića sasvim sigurno neće otići s njim pod požarevačku lipu. Zavereničko antizapadnjaštvo je u Srbiji bilo i ostaće trajno obeležje konzervativne
političke ideologije i populističke političke kulture čiji koreni sežu dublje od dvanaest godina Miloševićevog režima. Konflikt s međunarodnom zajednicom devedesetih godina prošlog veka je teoriju zavere samo postavio u prvi plan i promovisao u ključno obeležje srpske nacionalističke retorike gde se ona, na neki način, jos uvek nalazi. Zaverenička tumačenja stvarnosti danas nisu ograničena samo na stranice Velike Srbije ili teoretisanja Koste Čavoškog, mada su tu možda najizraženija. I među političkim snagama koje tvrde da će Srbiju uskoro uvesti u Evropu ima onih koji su ubeđeni da na relaciji Srbija-Zapad nije baš sve onako kako na prvi pogled izgleda i da neko tamo ipak smišljeno radi na podrivanju teritorijalnog i duhovnog integriteta Srbije i pravoslavnog srpskog naroda.

Demokratska stranka Srbije je o Evropi pre sedam godina govorila kao o “satelitu Vilijema Džefersona Klintona” koji od Srbije želi da stvori “polukoloniju nesposobnu za svaku aktivniju ulogu u međunarodnom životu”, a o Briselu kao o mestu gde se “izmišljaju progoni, egzekucije i masovne grobnice” kosovskih Albanaca, da bi dve godine kasnije u dokumentarcu BBC o “takozvanom zločinu” u Srebrenici prepoznala još jednu neprihvaljivu anti-srpsku laž, propagandu i manipulaciju. Baš kao i Milošević pre njih, deo sadašnjeg poličkog establišmenta u Džordžu Sorošu vidi div-dušmanina a u nevladinim organizacijama špijune i izdajnike, dovoljno moćne da svojim subverzivnim delovanjem za račun Zapada ugroze Srbiju. Klima košmarne ambivalencije prema Evropi i Zapadu, koja podrazumeva simultano osećanje straha i nade, podozrenja i iščekivanja, predstavlja značajnu simboličku vezu između današnje Srbije i ideološkog miljea devedesetih i stvara “plodno tle za teorije zavere” u kome za zaverenička objasnjenja uvek postoji zahvalna publika.

*****

Knjiga Teorija zavere – Srbija protiv “novog svetskog poretka” Jovana Bajforda, objavljena je ove nedelje, izdavač Beogradski centar za ljudska prava.
U Miloševićevo vreme, srpski zaverenički diskurs nije imao subverzivni i pobunjenički duh karakterističan za današnje zavereništvo u zapadnom svetu. Ovo je bilo stoga što se, za razliku od svojih kolega na zapadu, srpski teoretičari zavere nisu osećali ugroženi u svojoj sredini. Miloševićeva Srbija se sama proglasila za poslednji bastion otpora svetskoj zaveri i novom svetskom poretku, pa je zato bila idealno stanište teoretičara zavere svih vrsta. Sve dok je Milošević bio na vlasti i gromoglasno govorio „ne“ novom svetskom poretku, teoretičari zavere bili su u samoj matici. Zato je njihova pažnja mogla da se usredsredi na mahinacije spoljnog neprijatelja: na Bilderberšku grupu, „Judejce“ ili prosto naprosto „Zapad“. Premda su se politički protivnici srpskog režima smatrali „petom kolonom“ i potencijalnom pretnjom, ovaj vid teorije zavere ostao je u zasenku preovlađujuće opsesije „spoljnom pretnjom“.

Stalno prisustvo nepoverenja prema Zapadu među konzervativnim političarima i njihovo naglašavanje vrednosti tradicionalizma i nacionalizma – koje su još uvek prirodno podneblje teorije zavere – predstavljaju simboličku vezu današnje Srbije i ideološkog miljea kasnih devedesetih. Štaviše, predstavnici konzervativnog političkog opredeljenja u matici srbijanske politike svakako prepoznaju potencijal teorije zavere u borbi protiv svojih liberalnih protivnika. Iz tog razloga ih ne uznemiravaju njihove veze s onima koji šire ovakva shvatanja niti se zbog njih osećaju neugodno.
Konačno, ako treba predvideti budućnost teorije zavere, „pametan izbor“ bio bi opklada da će zavereničko mišljenje opstati u Srbiji. Nije verovatno da će se zaverenička noćna mora Miloševićevih godina ikada ponoviti, ali teorije zavere ostaće sastavni deo konzervativne politike i oružje za borbu protiv liberalnih vrednosti i zapadnih uticaja.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

40 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: