Milivoje Tomašević
pre 12 godina
Novak je, u ranom detinjstvu poslušao Isusovu poruku: „Idi, pa i ti čini tako.“ Dok je, kao dete, od četiri - pet godina „visio je na mreži i posmatrao teniske treninge“, dok je „jeo palačinke i netremice gledao teniske turnire...“ kako svedoče njegovi bližnji, Novak je gledao, učio... a njegov duh se kalio. U 14-oj godini postao je prvak Evrope, a u 19-oj godini najmlađi među 20 najboljih igrača sveta. Novakov duh i njegova misao su kreirali sopstveni život. Ali, prema Isusovoj poruci: „Idi (gledaj i treniraj) pa i ti čini isto (uči i pobeđuju). Tada je Novak usvojio mudrost da, u odlučujućim bitkama pobeđuje duh, a ne mač. Novakov duh pobeđuje i na terenu i van njega.
Razvijanje sopstvenog talenta je „oboženje“. A oboženje je, kako ističe episkop Atanasije (Jevtić), priznanje velikih dinamičkih potencijala (ličnog talenta) koje je Bog stavio u čoveka i podsticanje da se ti darovi koriste. Ko ne razvija ono što je dobio od Boga, čini neoprostiv greh. Šta je, drugo, bila Novakova igra u Melburnu nego „neprekidno samoraspeće“ sa ciljem da do kraja prikaže i iskoristi ono što je dobio od Boga - veliki talenat i ogromnu volju.
Novak pripada novom tipu uspešnog čoveka, modelu koji se tek pomalja iz košmara u koji je čovečanstvo utonulo poslednjih decenija.
Pripadnost hrišćanskoj, pravoslavnoj veri je taj most koji je Novaka izdigao iznad rođenjem datih karakternih osobina i omogućio mu bliskost sa najboljim duhovnim osobinama čoveka danas. Zato je Novak ostao otvorena ličnost koja pleni svojim stavom i iskrenošću i dovitljivošću i na teniskom terenu, i u TV duelima, i na društvenim zabavama, i u humanitarnim akcijama.
Novakov Bog nije novac, on se ne takmiči zbog novca. On voli da se nadmeće i da pobeđuje, da unapređuje ono što mu je od Boga dato, a ne da „zgrće milione“. Novak u svakoj prilici čini dobročinstva, posećuje stare prijatelje, ide na skijanje, ide i na navijačku klupu odakle bodri svoje drugove, zna da oprosti. U tome je veličina Novakove nepobedivosti. On se ne skriva pred čovečanstvom koje tek počinje da gradi svoje nove zakonitosti. Novak postavlja nove standarde i za lični život i za profesionalne obaveze.
„ Život hrišćanina, zaista, nije ništa drugo nego neprekidno samoraspeće u dugom procesu pretvaranja ljudske prirode u božansku“, napisao je Vladeta Jerotić. „Asketsko odricanje od života u ime budućeg boljeg života“ u stvari je samo jedna strana Isusovih zapovedi.
To je „samoraspeće“, to je žrtvovanje svog komoditeta i komfora, radi ostvarenja svojih, od Boga datih mogućnosti. Oboženje nije moguće bez rada – da se lični darovi koriste što bolje, za lično dobro i za dobro celog sveta. To je moguće samo velikim radom i samožrtvovanjem.
Njegovo viteško držanje na turnirima i magična snaga u duelima učinili su da nesporno bude idol mladim ljudima širom sveta. Novak je u rodnoj Srbiji i više od toga – nacionalni heroj. Dobio je i najveće priznanje koje se daje u Srbiji – prvu Zlatnu Karađorđevu zvezdu prvog stepena. Novak ima vrlo izražena nacionalna osećanja i pokazuje to u svim prilikama, kad je moguće.
U košmaru kroz koji, već dugo, prolazi Srbija i Srbi, Novak pali svetiljku koja ljudima svih generacije šalje jasnu poruku: podigni se, možeš i ti, bori se, dokaži da si dobar, da si najbolji... Novakov primer je kao neka dobra epidemija. Čitam na jednoj „društvenoj mreži“: Novaku piše stariji čovek: „... Svaka čast majstore, učinio si da se osećam ponosnim sa 200 EUR penzije, na minus 20 ... Ne može mi niko ništa...“ Ponet Novakovim pobedama taj čovek je, iako očigledo star i nemoćan, i sam dobio snagu, ulepšao sopstveni život, pa i sam traga za šansom da živi bolje. Predsednik Teniskog saveza Rusije Šamil Tarpiščev kaže: „Malo ko je očekivao da će Đoković posle petočasovne borbe s Marejom u polufinalu moći da igra još šest sati u finalu sa Nadalom. Takvom heroju treba podići spomenik.“ Opština Jagodina je realizovala ovu poruku. Palma je napravio Novakovu voštanu figuru, na otvaranje je došlo 6.000 ljudi, Novakovih obožavalaca. Na taj način oni su primili i deo njegovih duhovnih poruka.
Novak sa sobom, u svom liku, nosi magiju. Možda on toga i nije svestan, možda i ne treba da bude svestan, ali - magija postoji. Nije je čak teško ni prepoznati. Teško je toj sili odoleti, pogotovo onome ko se nalazi s druge strane mreže. Iskustvo borbe je ojačalo Novaka. Kalio se njegov duh kroz borbe sa najboljim teniserima sveta. Očeličio je do mere da ih sada s lakoćom pobeđuje.
Nije lako zaključiti: ko je Novak i kakvu magiju nosi! Je li to hrišćanski vitez ili istočnjački samuraj, ili je njegova igra, u stvari, „samoraspeće“… ili je njegova magija vesnik drukčijeg vremena i drukčijih standarda koji dolaze i u Srbiju i u svetu, na početku 21. veka.
Možda je Novak zaista vesnik novog doba; onoga što, prema starim legendama, dolazi 12.12.2012, što su neki pogrešno protumačili kao – kataklizmu. To što neumitno dolazi, po drugoj teoriji, nije propast čovečanstva; to će, kažu zastupnici pozitivističke teorije, biti kataklizma civilizacije lažnih vrednosti: prevara, manipulacija, licemerja…
Novak bi, onda, mogao biti vesnik budućeg vremena u kome će Ljubav i Vera – a ne novac i prevara – biti pokretači ljudske civilizacije.
116 Komentari
Sortiraj po: