"Vreme"
Ljubomir Zivkov
Zona sumraka
Rekvijem za sekiru
Ja vidim ne vidim
Gorana Matica nekoliko dana, a on steze obruc
oko terorista. Cetiri Holandeza do zuba naoruzana
nozevima i jednom sekirom uhvacena su, razoruzana
i raskrinkana na Mehovom krsu: ispostavilo
se da zlikovci preko nedelje izigravaju Kafku,
rade po bankama kao sluzbenici, a preko vikenda
uzimaju drugu obrazinu (ili pokazuju svoje
pravo lice?) i odlaze u inostranstvo ne bi
li oteli kakvu znacajnu licnost. Kod nas
su se, ni manje ni vise, namerili na predsednika,
odnosno predsednickog kandidata.
Prema
onome sto su rekli u istrazi, nezvani gosti
su hteli da se vinu do Kosova, tamo je trebalo
da dobiju vatreno oruzje od holandskih vojnika,
a posle bi teklo sve po loju: oteli bi predsednika
SRJ, metnuli bi ga u boks za skije i tako
sklupcanog, usinutog i gladnog predali onima
koji su za njim izdali poternicu i obecali
nagradu – skotovi bi ga odvezli do
neke ambasade, a mozda i izvan Jugoslavije.
To
je verzija koju su teroristi ponudili, mada
ja licno mislim da oni nisu ni hteli da idu
na Kosovo, njihov naum mora da je bio prostiji,
samim tim i suroviji. Zasto su poneli nozeve
odnosno kame? Da bi se bez ispaljenog metka
probili do predsednikovih odaja. Sacekaju
da predsednik zadrema (da ne bi on pruzio
otpor i u poslednji cas osujetio brizljivo
iskovan plan), usicom sekire ga onesveste
i spakuju ga u boks za skije.
Da smo usvojili
Zakon o terorizmu, sad bismo imali prve musterije.
Steta. U nekoj drugoj drzavi hapsenje terorista
bilo bi utajeno od javnosti sve do donosenja
zakona o terorizmu, kod nas je stvar odmah
iznesena pred lice javnosti: evo zlikovaca,
evo dokaznog materijala, evo oruzja, evo
priznanja. Jedna od zaplenjenih dimiskija
ukrasena je kukastim krstom, lici na nozeve
kakve je u svoje vreme imao Hitlerjugend.
Pa nemojte reci da ste taj bajonet poneli
da biste njime otvarali "Karneks" pasete!
Stvari su jednostavne, dragi gosti iz Holandije,
i nama je sve jasno, a to sto je Zakon o
terorizmu na doradi vama nece pomoci. Ima
i drugih paragrafa za vikendase kakvi ste
vi. Licno bih voleo, mada ce to sud i bolje
od mene da odreze, da sva cetvorica sto pre
budu osudjena na dozivotnu robiju, sa mogucnoscu
da po izdrzanoj kazni budu isporuceni Haskom
tribunalu, da vidimo hoce li vajni medjunarodni
sud hteti da se pozabavi zlocinom koji se
umalo dogodio na teritoriji SRJ. Presudu
bih doneo najkasnije do cetvrtka. Sta ce
nam maratonski procesi? Ako domace novine
mogu da budu kaznjene u roku od dvadeset
cetiri sata, zasto bi se zlikovcima cinculiralo?
Sto pre otpocnu dozivotnu robiju, pre ce
je i zavrsiti.
Tim pre sto je slucaj potpuno
jasan. Sto se vidi i iz dijagnoze koju je
saopstio ministar Matic: "Radi se o nekrofilnom
militarizmu kao osnovnom modelu razvoja pojedinaca
koji imaju ovakve sklonosti i koji su tokom
nedelje bankarski cinovnici i neki drugi
radnici, a preko vikenda obavljaju odredjene
poslove za obavestajne sluzbe, zavrsavaju
specijalne obuke, imaju nekoliko identiteta."
E pa, sa ovim identitetom koji su imali
kad su pali na Mehovom krsu sad su zavrsili.
Umalo da se sazalim na njih, kirija u Holandiji
visoka, osiguranje jos skuplje, deca im dobila
kasalj, pa su posli u pecalbu, na privremeni
rad, koliko da otmu naseg predsednika...
Ubedjen sam da vadjevina na nagradu samo
treba da prikrije njihove nalogodavce. Jer,
kako to, neko se nada nagradi, a radi za
obavestajnu sluzbu? Imao je, znaci, placenu
obuku, sluzba snosi njegove putne troskove,
daje mu lepe dnevnice, od sluzbe trebuje
nozeve i sekiru, verovatno i plan Beograda...
Nagrada je, gospodo holandska, raspisana
za amatere, za entuzijaste koji bi predsednika
oteli o svom vlastitom trosku, a ne za vas!
Mozda biste dobili kakvu premiju ili pola
honorara po obavljenom poslu, da ste samo
uspeli da ga obavite, ali vi ste vec placeni,
jer da niste, ne biste bili strani placenici,
a vi jeste strani placenici.
Ali poternica
i nagrada nisu vise vas problem (nas nisu
nikad ni bile).
U Jugoslaviji je stanje
redovno, predsednik se sprema za izbornu
kampanju, ministar Matic u svom redovnom
raportu nabraja ko je od terorista dolijao,
vreme je lepo, zetva zavrsena...
Jedino
mi smeta sto u dijagnozi koju je uspostavio
ministar Matic stoji nekrofilni militarizam.
Militarizam mi ne smeta. Holandjani su imali
nozeve, pa sve i da njihovi advokati dokazu
kako je rec o obicnim perorezuima (Swiss
Army?), ostaje sekira. Sto ce reci da su
u tudju zemlju usli naoruzani. Mogu biti
osudjeni i za bespravnu secu, a pravljenje
goleti na teritoriji "Srbijasuma" jeste
nasrtaj i na drzavnu svojinu, i na teritorijalni
integritet, i na drzavnu bezbednost ("Sume,
sume/Velika vam hvala/U vama se sloboda radjala...").
Dakle, da su militarizovani, militarizovani
su, da su militantni, militantni su, nema
sumnje. Ali sta je u tome nekrofilno?
Izraz
bi pasovao da su Holandjani krenuli da nam
kradu mosti, da su harali po kosturnicama
i sl. Ako su zaista hteli da otmu predsednika,
onda izraz "nekrofilni" ne ide nikako.
Predsednik i predsednicki kandidat je ziv
i zdrav, slava Bogu.
A tako treba i da
ostane.
"Glas javnosti", 8. avgust
Podrska najboljem
pise: Ljubodrag Stojadinovic
Lamentiranje nad usudom srpske opozicije
postaje vec jednolicno i bljutavo. Isteklo
je vreme za ispravljanje ranijih gresaka
i posrtanja, a evo novih uzbudjenja. Ma koliko
se lideri opozicionih stranaka trudili da
svojom okasnelom diplomatijom zataskaju stvari,
danasnje izjave Vuka Draskovica, Zarka Koraca
i Vojislava Kostunice, najavljuju erupciju
ogromne energije, koja mora biti utrosena
u razresavanju nepodnosljivih opozicionih
zapetljavanja. No, konfuzija u politickom
pokretu za promenu rezima ne moze biti razresena
bez elementarne spoznaje ko je danas zapravo,
opozicija. Nju, uglavnom ( sa izuzetkom DS
i DSS) cine male stranke, bez validne parlamentarne
provere, ili "velike", (SPO) koje su vec
bile u paktu sa vladajucom koalicijom.
Nije greh biti mali u politici. Ovde se
prostor osvaja postepeno i mucno. Nije strasno
biti opozicija, pa onda paktirati, osvajati
vlast u glavnom gradu, izgubiti "glas i
oci" (Studio B"), ponovo biti opozicija
vlasti i protivnik koncepcije koju je usvojila
demokratska opozicija. Nije vise u pitanju
sta ce ko dobiti ako se pobedi, vec sta ko
moze da izgubi ako se pretrpi poraz. Zato
je vrlo rizicno u pokusaju da se razumeju
opoziciona kretanja, koristiti kategoricne
sudove. Jos, zapravo nista nije poznato,
niti iko zna sta se moze dogoditi do 24.
septembra. Ali, da se opoziciona energija
rasipa uludo, to je istina. Ko je i u ime
cega rasipa, to je misterija, ma kako se
cinilo da se iz krkljanca izazvanog borbom
za vlast pomaljaju kristalno cisti odnosi.
Citava igra oko opozicionog stozera odvija
se na relaciji Vuk Draskovic - udruzena demokratska
opozicija. Vuk je ponovo u Budvi. Tamo je
bio kad je otet "Studio" B. Pojavio se
u Beogradu da bi okupljenom gradjanstvu porucio
da se razidje. U Budvi je pokusana neka blaza
varijanta atentata na njega, posle cega se
Vuk zatekao u nekoj vrsti "razumljive paranoje".
To ne mora da bude strah od novog nasrtaja
na njegov zivot, vec saznanje da u takvom
"divljem zapadu" nema svrhe baviti se politikom.
Mozda Vuk zna da je ovo dzungla, u kojoj
on zeli da sacuva svoju slavu, ali da se
ne pokazuje. Zato je, smatrao je on (a samim
tim i SPO), Vojislav Mihajlovic idealan kandidat.
On postoji samo dok ga podrzava Vuk. Bez
toga, samo je unuk po zanimanju, i relativno
neupadljivi, tacnije "bezbojni" gradonacelnik
Beograda. Analogija sa Zakom Sirakom (bivsim
majorom Pariza) iz bezbroj razloga ne moze
se kalemiti na Srbiju.
Mozda je u ovom trenutku prerano odapinjati
najotrovnije strele, pa Draskovica proizvesti
u otvorenog pomagaca rezima i coveka koji
je "izdao opoziciju i omogucio laku pobedu
Milosevicu". Ne znamo sta on zeli da postigne.
Mozda samo da ostalim liderima stavi do znanja
da je on centar opozicije, onaj harizmatski
lider bez koga se nista ne moze resiti. Ali,
nije bitno sta je Vuk zeleo da drugi vide,
ili da postigne, bitni su samo rezultati
rascepa. A oni su jasni: Milosevicev izborni
stab je uveren da u startu ima prednost koja,
ako se kanjon izmedju Vuka i ostalih ne premosti,
moze biti presudna. Ako Vojislav Mihailovic,
kao prototip "bledog" kandidata ostane
na listi, opozicioni kandidat (Kostunica)
moze da ostane bez presudnog broja glasova.
To bi se moglo dogoditi cak i u slucaju
da clanovi SPO, nezadovoljni, na primer,
sto Vuk nije kandidat, ne iskoriste svoje
pravo da glasaju za Drazinog unuka, a svoj
glas uskrate i Kostunici.
Preventivna istrazivanja javnog mnjenja
pokazala su da je Kostunica najbolji moguci
kandidat opozicije, i da je on jedini koji,
uz koncentraciju glasova, moze da obori Milosevica.
SPO bi morao da ima u vidu da u "listama
mogucnosti", Mihailovic nije zastupljen
ni u promilima. Otuda je zahtev Vuka Draskovica
da citava opozicija promeni tacku gledista,
i podrzi upravo Mihailovica, logican rezultat
nelogicne metodologije. Najveca stranka ne
mora neizbezno da ponudi najboljeg. Gradonacelnik
Beograda je primer kandidata koji je u takmicarskom
sudaru s Milosevicem ubedljivi autsajder.
Politicka javnost u Srbiji je opravdano
ogorcena nastavkom razornih opozicionih raskola.
Kod nekih je ljutnja vec davno ugasla i pretvorila
se u rezignaciju. Skoro da ih nije briga
zbog nemogucnosti da saznaju da li opozicija
iskreno zeli promenu sistema koji omogucuje
Milosevica, ili se ponasa kao neodgovorni
rasipnik dragocenih glasova, koje ionako
broje oni koji su uvereni da beskonacno ostaju
na prestolu.
Ima mnogo razloga da se sumnja u pobedu
zdrave pameti nad liderskim sujetama i projekcijama
o sopstvenoj velicini. Kao da neki ljudi
ponovo veruju da istorija pocinje od njih,
i da je samo potrebno pronaci dovoljno mastovite
pisce za njeno oblikovanje. Ali, ne treba
gubiti svaku nadu. Jos ima vremena da se
dokaze ono sto je definisano kao opsti cilj:
da svi lideri srpske opozicije zele smenu
Milosevica i arhiviranje njegove epohe. Jos,
dakle, ima vremena da se Mihailovic odrekne
svoje kandidature u korist Kostunice, i na
taj nacin pokaze demokratskoj javnosti da
nije sve nestalo u svadjama sujetnih ljudi.
Na taj nacin i Milosevicu bi se stavilo
do znanja da je opozicija naucila najvaznije
lekcije i da vise nema igre poznate jos iz
vremena Trojanskih konja.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 0
Pogledaj komentare