Boske
pre 6 godina
Startovah ga posle jedne predstave u Becu, sa prilicno supljom pricom da smo zemljaci i da smo obojica kao klinci provodili ljeta u nevesinjskim selima, ja u mom, on u njegovom. Nije mu zasmetalo, naprotiv, ispricasmo se kao stari drugari, pored sanka, uz rakijicu, ja jednu, on, pa nekoliko, sve pod budnim i, ucini mi se, zabrinutim pogledom njegovog kuma Cetkovica, koji je stajao u cosku, opkoljen nekim djevojkama. Srce mi je bilo kao planina, bio sam beskrajno ponosan na njega, kao glumca, antologijsku pojavu na nasem umjetnickom nebu, a jos vise kao covjeka, jednostavnog i dragog, s kojim ja, eto, ovdje cumuram o nasim djetinjstvima u hercegovackom krsu. Ali, tada sam shvatio i da nije naslijedio samo ulogu vodeceg glumackog barda od nasih nekad najvecih, poput recimo Pavla Vujisica, nego i njihovu boemstinu i ne bas, sto se zdravlja tice, besprekoran nacin zivota. Pomislih tada: kad tako nesebicno otvaras i prosipas dusu na tim daskama, to se posle valjda mora nekako kompenzovati i zacepiti necim da ne otekne sve bestraga...
Eto, sad se ta velika, prekrasna dusa pretocila medju zvijezde, ukrasila bozije vrtove i duboko se naklonila armiji andjela, koji mu, dakako, u transu aplaudiraju. Zbogom, zemljace moj!
35 Komentari
Sortiraj po: