Baki
pre 9 godina
Meni je uginuo petoipogodišnji retriver, u jednoj teškoj noći, dok sam bio sam u stanu sa njim, okružen novinama po podu, njegovim izmetom, infuzijom koja mu je bila priključena na šapu, krpama, znojem. Bio je to kraj jednomesečne borbe da se on spasi nakon što je ko zna kad progutao neku lopticu koja mu je izazvala nekrozu creva, trčanja kod veterinara koji je i sam dao sve od sebe, ali nam i preporučio svoj prijatelja da kod njega uradimo rendgen sliku stomaka, što smo nažalost i uradili. Nažalost, jer je tip imao loš aparat koji nije dao preciznu sliku stanja u stomaku, te smo izgubili dragoceno vreme. Na kraju smo konsultovali mnogo poznatijeg veterinara u Beogradu. Nakon njihovog snimka, odmah je bilo jasno šta je problem, operacija je urađena, ali je pas uginuo sutradan. Nije izdržao. E to je bilo pre 10 godina. Nema priče, čovek se veže za kuče, pa oseća i odgovornost za njegovu sudbinu. Već sutradan sam iskusio "tešenja" i ostale pokušaje onih koji nemaju veze sa kućnim ljubimcima. Ou boj, to je bio drugi dan pakla, ali se i to preživi. Neki od tih ljudi koji su imali lakonski odnos prema mom tugovanju, iskusili su gubitak deteta nekada ranije. Zato mislim da ne treba pričati na sve strane o svom stanju i očekivati svuda puno razumevanje. Ljudi generalno nisu zlonamerni, ali manjim delom imaju površan odnos prema kučićima, a većim delom se retko kome tuguje sa vama, a svi su vam braća u radosti, a tek kad ima da se popije i pojede ne možeš da prođeš od ljudi...
62 Komentari
Sortiraj po: