CATAPA
pre 2 godine
U hrišćanstvu nema ničeg originalnog, ali hrišćanstvo zatre tragove svega originalnog; sebe proglasi originalom, a sve pre toga bezvrednim kopijama. Najveća moć hrišćanstva je baš u antidatiranju svega što pretekne brutalnom brisanju. Hrišćane je u tome naročito krenulo nakon što je spaljena Aleksandrijska biblioteka; istoričari kažu "neposredno nakon što je hrišćanstvo postalo zvanična religija rimskog carstva", ali zapravo je brisanje memorije čovečanstva bilo deo i cilj istog plana. "Mračni" srednji vek (milenijum zapravo) je bio više fokusiran na gušenju novih ideja (gušenjem, davljenjem, spaljivanjem, klanjem, vešanjem... jeretika) nego na brisanju starih. To je, uostalom, već bilo obavljenom pa se hrišćanstvo uglavnom bavilo "tekućim održavanjem" i manjim korekcijama. Za jedan milenijum i više može se uraditi jako puno takvih manjih korekcija, a i jeste.
Tako da danas čak i oni kojima um nije nepopravljivo zatrovan hrišćanskim kopijama i kičom (a malo je takvih, ako uopšte ima), ne mogu da dekodoraju drevne simbole jer ih opet gledaju kroz hrišćanstvom deformisanu lupu. Značenje nekih simbola je možda i banalno ili trivijalno, a tumači se kao bitno samo zato što su ih hrišćani kopirali: "Ne bi to hrišćani kopirali da nije bilo važno". To je pogrešan metod. Kompletno hrišćanstvo je kič; ne može se na osnovu kiča utvrditi kakvo je bilo originalno umetničko delo, pa čak ni da li je uopšte postojalo takvo. Kič ima svoja pravila i nastanka i opstanka.
4 Komentari
Sortiraj po: