beholder
pre 3 godine
Veoma talentovan gitarista koji je ostavio nekoliko vrlo dobrih albuma, a posebno u prvom periodu karijere sa "Ten Years After". Međutim, smatram ga jednim od začetnika "shredding" prakse sviranja, u kojoj je važnija brzina i broj odsviranih nota u minuti nego njihov emotivni sadržaj. Alvin Lee je to često dovodio do granice iracionalnog, a onda je taj pristup mnogima (a posebno u hard rock i heavy metal žanru) poslužilo kao model sviranja koji je vremenom prešao granicu totalne apsurdnosti. Toliko da to prestaje da bude muzika kao ekspresija duševnosti, već hermetička "fretboard gimnastika" lišena emocija i svakog dubljeg smisla. Ne verujem da je Lee to imao kao svesni koncept kada je započinjao karijeru - ali i tada i sada su svakome kome je stalo do MUZIKE kao takve, a ne do tehničke bravuroznosti kao cilja za sebe, uzori bili Peter Green, David Gilmour, Ronnie Earl, Roy Buchanan i slični majstori "Less Is More" pristupa, koji u nekoliko izabranih nota izraze više emocija nego "šreding" puvatori za godinu dana svirke. .
8 Komentari
Sortiraj po: