Kad covjek prenoci u Mostaru, nije zvuk ono sto ga probudi ujutro, nego SJVETLOST. To znam iz iskustva. Svjetlost me je docekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do veceri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjecanja na Mostar. Uvijek mi se cinilo da je to sto sija nad ovim od prirode povlastenim gradom, i sto se prozima sve u njemu, neka narocita svjetlost, IZUZETNA PO JACINI I KAKVOCI. Uvijek sam mislio da sa njom mora da ulaze u covjeka ljubav za zivot, hrabrost i vedrina, smisao za mjeru i stvaralacki rad.
Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svjetlosti, iako sam je sretao svuda. Nje ima u smijehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladica i djevojaka u predvecernjoj setnji. Ona se prelama kao zlatan, nemiran odbljesak u casi mostarske zilavke, zivi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i tresnjama. Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi Radobolje. Po njoj je Neretva najsvijetlija nasa rijeka, po njoj i sam goli krs okolnih brda ima neku stihijnu velicinu.
Kad covjek prenoci u Mostaru, nije zvuk ono sto ga probudi ujutro, nego SJVETLOST. To znam iz iskustva. Svjetlost me je docekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do veceri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjecanja na Mostar. Uvijek mi se cinilo da je to sto sija nad ovim od prirode povlastenim gradom, i sto se prozima sve u njemu, neka narocita svjetlost, IZUZETNA PO JACINI I KAKVOCI. Uvijek sam mislio da sa njom mora da ulaze u covjeka ljubav za zivot, hrabrost i vedrina, smisao za mjeru i stvaralacki rad.
Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svjetlosti, iako sam je sretao svuda. Nje ima u smijehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladica i djevojaka u predvecernjoj setnji. Ona se prelama kao zlatan, nemiran odbljesak u casi mostarske zilavke, zivi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i tresnjama. Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi Radobolje. Po njoj je Neretva najsvijetlija nasa rijeka, po njoj i sam goli krs okolnih brda ima neku stihijnu velicinu.
Kad covjek prenoci u Mostaru, nije zvuk ono sto ga probudi ujutro, nego SJVETLOST. To znam iz iskustva. Svjetlost me je docekala pri dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do veceri, a docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga sjecanja na Mostar. Uvijek mi se cinilo da je to sto sija nad ovim od prirode povlastenim gradom, i sto se prozima sve u njemu, neka narocita svjetlost, IZUZETNA PO JACINI I KAKVOCI. Uvijek sam mislio da sa njom mora da ulaze u covjeka ljubav za zivot, hrabrost i vedrina, smisao za mjeru i stvaralacki rad.
Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svjetlosti, iako sam je sretao svuda. Nje ima u smijehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima njihovog govora, na licima mladica i djevojaka u predvecernjoj setnji. Ona se prelama kao zlatan, nemiran odbljesak u casi mostarske zilavke, zivi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i tresnjama. Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi Radobolje. Po njoj je Neretva najsvijetlija nasa rijeka, po njoj i sam goli krs okolnih brda ima neku stihijnu velicinu.
IMAGE SOURCE
22 Komentari
Sortiraj po: