Tuđman: vojskom treba riješiti demografski problem!

“Imamo kao što vidite, usprkos svemu tome, kakve sam vas imao i kakvi smo, stvorili smo vojsku kojoj se dive. Prema tome, riješit ćemo i to.”

Ovim se antologijskim riječima Franjo Tuđman 23. kolovoza 1995. godine obratio pripadnicima svog soldatskog establishmenta što su se tog jutra okupili u Predsjedničkim dvorima na Pantovčaku: citirane Tuđmanove riječi ostale su zapisane u transkriptu što se - zajedno sa stotinama drugih zapisa koji su nastali na pantovčačkim sesijama vrhovnika i njegovih izvršitelja - odavno nalazi u posjedu Haaškoga tužilaštva, a početkom ovoga tjedna dospio je u posjed Feralove redakcije. Ono Tuđmanovo "riješit ćemo i to" odnosilo se, zapravo, na državno poticanu i prilično nasilnu hrvatizaciju teritorija što je do početka kolovoza te 1995. godine bio u sastavu tzv. Republike Srpske Krajine. "Riješit ćemo i to", bila je šifra za početak široke akcije cementiranja rezultata etničkoga čišćenja što su ga hrvatske vlasti - uz nesebičnu asistenciju krajinskih i beogradskih glavešina - realizirale u operaciji Oluja: poslije vojne akcije valjalo je, naime, radikalno izmijeniti etničku sliku oslobođenog i pustog prostora.

Okupila se, dakle, 23. kolovoza 1995. u deset sati ujutro Tuđmanova vojna vrhuška koju su činili ministar obrane Gojko Šušak, general zbora Zvonimir Červenko, general bojnik Vinko Vrbanac, kontraadmiral Davor Domazet Lošo, general pukovnik Josip Lucić, general pukovnik Imra Agotić, general pukovnik Petar Stipetić, admiral Sveto Letica i admiral Davorin Kajić, no centralna uloga na sastanku, međutim, nije bila namijenjena nijednom od pobrojanih soldata, nego civilu Juri Radiću, tadašnjem ministru obnove i razvitka, te vrhovnikovom glavnom operativcu za sofisticirana pitanja etničkoga inženjeringa. Naseljavanje opustjele Krajine i definitivno "učvršćenje hrvatstva" u dotad "nehrvatskim" krajevima bile su, naime, glavne teme sesije na Pantovčaku.

Podsjećamo, stenogram iz Predsjedničkih dvora o kojemu će ovdje biti govora nastao je osamnaest dana po okončanju Oluje. Atmosfera više nije naročito euforična, ali je primjetno svečarska i nadasve radna. Trebalo je, naime, smisliti model kako da se u djelo provede Tuđmanov naputak izrečen u kratkom dijalogu s Jurom Radićem, dijalogu koji bi mogao funkcionirati kao geslo čitavoga sastanka. "Vojnić je", veli Radić, "imao 76 Hrvata, a 7300 Srba." Tuđman mu odgovara: "Dobro, sada će to biti drugačije".

Vrhovnik je svoj plan bio naumio provesti uz pomoć nove teritorijalne organizacije hrvatskih Oružanih snaga. Na samom početku sastanka on kazuje ovako: "Kad je riječ o vojno-upravnoj ustrojbi što znači u nas o podjeli na zborna područja kako ih do sada zovemo po imenima, a i na razmještaj jedinica, nakon toga treba polaziti, razumije se, prije svega, od geopolitičkog položaja i od strateških interesa države s obzirom na predvidljive i moguće protivnike i danas i u budućnosti. Ali, isto tako treba polaziti od toga da vojna ustrojba može biti najdjelotvornije sredstvo rješavanja unutarnjih potreba države. Mi doduše nemamo potrebe, posebne potrebe za rješavanje učvršćenja postojećeg poretka kao što je to u mnogim državama, ali u nas također ima i to, recimo na području Istre, ali s obzirom na situaciju kakvu imamo oslobođenjem okupiranih područja, na demografsku situaciju, imamo potrebe da nam upravo vojna ustrojba bude jedna od najdjelotvornijih sastavnica u državnoj politici za rješavanje današnjeg našeg bitnog problema, a to je demografska situacija Hrvatske.

Zbog toga sam na ovaj sastanak pozvao potpredsjednika Vlade i ministra za razvitak i obnovu, dr. Radića, da za početak ove rasprave iznese današnju demografsku situaciju jer razmještaj zapovjedništava, područja, brigada drugih, školskih institucija itd., može biti veoma djelotvorno i učinkovito rješavanje te situacije gdje mi imamo, tj. gdje trebamo učvrstiti hrvatstvo kao što je u Istri, a s druge strane zato da što prije - danas se više ne radi toliko o promjeni sastava koliko o tome da se pojedina mjesta, pojedini krajevi napuče. Jer, to znači ako stavite pojedina mjesta, veća zapovjedništva, školske institucije itd., to znači da dolaze odmah desetine i stotine ljudi koji će morati tu osnovati i obitelji itd., i odmah imamo drugu situaciju, život itd." Nakon toga, riječ uzima Jure Radić i iznosi svoje ideje za "učvršćivanje hrvatstva".

Dr. JURE RADIĆ: Doista, u najkraćim crtama - mislim da nam je svima dobro poznato da nakon oslobođenja Hrvatske glavni problem u Hrvatskoj je hrvatski čovjek. Jednostavno svaki dan je sve manje Hrvata iz nekoliko razloga. Jedan je što su mnogi u iseljeništvu, protjerani u prošlost i političkim i gospodarskim razlozima, a drugi je što se evo, zadnjih 40 godina svake godine sve manje ljudi u Hrvatskoj vraća. Od 1953. godine do danas broj rođenih u Hrvatskoj je prepolovljen. 1953. godine je rođeno oko 100 tisuća, 98 tisuća i nešto, a prošle godine 48 tisuća, dakle, dvostruko manje. To je sasvim sigurno nešto što ćemo i u vojsci osjetiti kroz neko vrijeme kad bude puno manje onih koji su sposobni nositi pušku. Ali najgora stvar u tome je vrlo, vrlo nepovoljan raspored tog pučanstva, dakle onog stanovništva kojeg imamo. Tako da imamo na hrvatskom tlu prostora koji su gotovo crnje mrlje, u kojima gotovo da nema Hrvata. To je naravno posljedica velikosrpske smišljene politike koja je htjela, namjerno htjela pripremajući ovu agresiju isprazniti prostore i kad gledamo današnju sliku Hrvatske, računajući nešto što je možda čak i preduhitreno računati da se svi ljudi vrate u svoje kuće, što je vrlo, vrlo teško, vjerojatno se neće svi vratiti, mnogi su se snašli u prostorima svojeg progonstva. (...)

I u tom redosljedu po rangovima kritični prostor je onaj prostor koji na najužem dijelu zapravo cijepa Hrvatsku i gdje su ti koji su smišljali u Beogradu i drugdje to htjeli napraviti. Dakle, s našeg gledišta prostor prvog prioriteta za napučavanje su bivše općine Vrginmost, Vojnić i dio karlovačke općine. Dakle, područje Petrove Gore i oko te Gore. Na tom prostoru prije rata, dakle te tri općine, to je na ovoj karti - ovo što je jako crveno istaknuto, na tom područje je živjelo 4 tisuće 259 Hrvata, samo 4.259 Hrvata, a 26 tisuća 298 Srba. Dakle, gotovo potpuno prazan prostor i nacionalni prioritet broj jedan je to područje napučiti Hrvatima i napraviti koliko je god moguće da se napravi jedan balans. Mislim da se moramo orijentirati na to da ove gradiće koji tamo postoje a to su Vrginmost, Vojnić, neka malo veća sela kao što je Veljun, Krnjak itd., da se u njima razvijaju i gospodarski pogoni.

PREDSJEDNIK: Nemamo vremena za to, ti iznesi situaciju, pa će se donijeti odluke.

RADIĆ: Kritična točka je to. Jednakog ranga kritičnosti je prostor ispod toga, slunjski prostor u koji treba vratiti Hrvate. On je također prilično prazan ali nasreću tamo nije bilo Srba ili ih je bilo jako malo. Dakle, jednakog ranga danas s našeg gledišta je taj prostor ovaj crveno-plavi na tom najužem dijelu Hrvatske gdje je Hrvatska bila potpuno rasječena. Slijedeći prioritet, treći po rangu, ovisno o tome da li uključujemo u razmatranje i područja Herceg-Bosne, odnosno Bosne i Hercegovine ili ne. Može se rotirati više prema dubini Hrvatske ili manje. Dakle, ako oslobođeni prostor livanjskog dijela, glamočkog, kupreškog, grahovskog i drvarskog bude u budućnosti Hrvatima naseljen onda manji značaj dobiva područje kninskog recimo prostora.

PREDSJEDNIK: Ako kada bude.

RADIĆ: Zato je to na vama odluka da li će biti ili neće. Ako ne, onda je jednako taj treći prioritet potpuno sve od bivše općine Donji Lapac i Knin. To su dvije pogranične općine koje se protežu uz hrvatsku granicu i u kojima također nije bilo gotovo ništa. U Kninu je recimo bilo 1.660 Hrvata, u Srbu 29, u Doljanima ni jedan, u Donjem Lapcu 14.

PREDSJEDNIK: Da li znaš koliko je bilo poslije Drugog svjetskog rata otprilike?

RADIĆ: U Kninu je bilo 60 posto Hrvata poslije Drugog svjetskog rata, imam podatke ali nemam ih sada kod sebe.

PREDSJEDNIK: Šta, 60 posto?

RADIĆ: Da, 60 posto Hrvata u samom gradu Kninu, samo Knin je tada bio mali. Dakle, čitavo ovo područje dviju općina Donji Lapac i Knin, to je pogranično ključno područje potpuno ispražnjeno Hrvatima. Ne znam, mislim da je zanimljiv podatak, nacionalno najčišća općina u Hrvatskoj je bila općina Donji Lapac sa 99 i nešto posto Srba. Nema ni jedna općina u Hrvatskoj preko 98 posto Hrvata, prije rata po popisu od 1991. godine, ni jedna nigdje. Ima u Hercegovini. U Hercegovini imaju četiri općine...

PREDSJEDNIK: Ni u Zagorju nema.

Na ovome ćemo se mjestu nakratko zaustaviti samo kako bismo konstatirali Radićevu sreću zbog činjenice da u slunjskoj općini "nije bilo Srba", potom da bismo utvrdili kako se Tuđman i njegova družba hladnokrvno bave razmještanjem ljudi u drugoj državi (Livno, Glamoč, Kupres, Grahovo i Drvar), te kako bismo primijetili da se područja koja treba naseliti Hrvatima prilično precizno poklapaju s područjima koja su dehumanizirana tokom Oluje. Dehumanizacija je pritom uključivala stotine likvidacija srpskih civila, odlazak dvjestotinjak tisuća ljudi koji su HDZ-ovu režimu bili nepoželjni zbog pogrešnih imena i prezimena, pljačku i spaljivanje između petnaest i dvadeset tisuća srpskih kuća... Cilj nabrojanih aktivnosti bio je jasan i jasno izrečen: da Krajina, naime, nikad više ne bude većinski srpska. Sad opet dajemo riječ Franji Tuđmanu...

PREDSJEDNIK: Što se sjedišta tiče zbornih područja, slušajte, u normalnim, operativno-strategijski gledano nije normalno da petica bude u Osijeku, Đakovu ili Požegi. Ovo prvo po operativnom, Karlovac, Petrinja. Ovdje bi iz političkih razloga na pet išao rađe u Pazin negoli... Razumijete. Ovdje mislim da je neprijeporan Knin, iako ću vam sada reći nešto - s obzirom na to da u Kninu imamo školske zgrade, sustav, itd. tako razvijen koji za škole civilne nećemo 50 godina još trebati. Prema tome, da li to iskoristiti sada za što, za zapovjedništvo zbornog područja, oni su imali korpus tamo. Da li onda znači neku visoku školu imati tamo.

GOJKO ŠUŠAK: Tamo ima dovoljno prostora za smjestiti gardijsku brigadu, zapovjedništvo i školu. Ništa uložiti ne trebamo Predsjedniče, sve to troje tu stane.

PREDSJEDNIK: Slažem se da znači trebamo to iskoristiti i da zapravo na taj način taj Knin učinimo veoma brzo hrvatskim. Ali bi kod toga da vidimo šta ćemo u Gospiću. Gospiću isto tako moramo neke vojne institucije dati koje će dovesti...

GENERAL ZBORA ZVONIMIR ČERVENKO: Evo gospodine Predsjedniče, imamo prijedlog operativnog razmještaja postrojbi, to je 2. točka, pa da to gospodin general iznese, šta smatramo...

PREDSJEDNIK: Nisam na čisto da li bi Ploče, Metković, najbolje bi bilo Neum, ali za sada ne možemo.

ŠUŠAK: Ne, ne, s druge strane mora biti. S druge strane Neuma mora biti zapovjedništvo, ako nije u Neumu.

RADIĆ: Tako da, sigurno s druge.

PREDSJEDNIK: Gdje?

ŠUŠAK: Južno od Neuma.

PREDSJEDNIK: Možda Ston.

I bi, naravno, Ston, ali važnija od toga jest spoznaja da je Tuđman intenzivno razmišljao o tome kako da Knin "učinimo veoma brzo hrvatskim" i da je u kolovozu 1995. godine još uvijek mislio kako se - pazite ovo - "zasad", eto, u Neumu ne može instalirati vojno zapovjedništvo za krajnji hrvatski jug. Komande zbornih područja na koncu su smještene u Pazin, Knin, Karlovac, Varaždin, Đakovo i Ston, s tim da su Knin, Karlovac i Pazin izabrani radi stabiliziranja desetljećima nestabilnog hrvatstva na tim područjima; Knin i Karlovac su, osim toga, izabrani i kako bi se odnekud (ponajprije iz Bosne) dovelo što više katoličkog mesa koje bi bilo jamac da će Srbi tamo vazda biti građani drugog reda i kako bi se aktivno opstruirao njihov povratak. O tome dobro svjedoče i slijedeća dva dijaloga iz stenograma...

GENERAL BOJNIK VINKO VRBANAC: Oslobađanjem gospodine Predsjedniče ovog trećeg dijela okupiranog prostora Republike Hrvatske stvorili su se uvjeti znači da se, i ovo što ste vi u uvodu rekli, da se na vojni način u stvari dođe do promjene populacije.

PREDSJEDNIK: Imamo sretnu okolnost da nam oslobađanje i s obzirom na strategijski položaj zapravo i zahtjeva takav razmještaj vojnih postrojbi koji nam rješava i većim dijelom demografski to. (...)

RADIĆ: Najkritičnije su općine Vojnić i Vrginmost. U jednu od te dvije općine bi trebalo barem nekakvu...

PREDSJEDNIK: Ne u jednu, nego i u jednu i u drugu. Ako ne čitavu bojnu, satnija da se stavi tamo, i to bez kompromisa molim vas. Idemo dalje.

I zatim slijedi veliki finale pantovčačkog sijela. Pri samom kraju Franjo se Tuđman, naime, vraća svojoj omiljenoj temi, Bosni i Hercegovini, i svojim se doglavnicima žali na bjelosvjetske budale koje nisu shvatile svu genijalnost njegovih bosanskih avantura. "Možda je netko gledao kada sam na zadnjem predizbornom govoru 90-te malo nediplomatski rekao da su granice hrvatskog pereca neodržive", veli poglavar, "ali znači i nismo slučajno stvarali Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu i HVO i sada bili, proveli one operacije tamo. Ali znači točno je da nikada u hrvatskoj povijesti hrvatski vojnik nije kontrolirao veću teritoriju nego do sada, ali jasno da još u formalno-upravnom smislu ne možemo drugačiju organizaciju napraviti, nego što smo je predložili. Znate, u ovom sastavu nakon toga što smo stvorili takvu vojsku i politički uspjeli isto tako dovesti do demoralizacije srpstva i njegove vojske, da je bilo međunarodnih okolnosti i pameti, da su nam dali, da su mi rekli, nećemo dopustiti da jugoslavensko zrakoplovstvo, rakete potpomognuto ruskim itd., da se angažiraju protiv Hrvatske. Mi bismo danas mogli reći, danas poslije "Ljeta" i "Oluje" mogli bismo imati granice koje bi odgovarale, ne samo Hrvatskoj, negoli i svijetu. Ali budući da nema te pameti, onda moramo razgovarati u ovim okolnostima, ne dovodeći u pitanje ono što smo sa stanovišta hrvatskih interesa i Hrvatske države ostvarili.

Tako je, eto, u kolovozu 1995. zborio Franjo Tuđman.

Ovaj transkript - zajedno sa stotinama drugih što se nalaze u Haagu - govori, pak, da je bivša hrvatska vlast pažljivo planirala, pripremala i provodila etničko čišćenje krajinskih Srba: od krivotvorenih letaka što su prije Oluje bacani po Krajini i što su Srbe pozivali na bijeg, preko postolujnih dana, kad se od Knina do Dvora na Uni masovno ubijalo i palilo, do kasnijih tjedana i mjeseci kad se ispražnjene krajeve pokušavalo - i dijelom uspijevalo - naseliti hrvatskim nesretnicima skupljenim od nemila do nedraga. Dodjeljivane su im srpske kuće koje su ostale pošteđene plamena i dinamita, e kako bi se onemogućio povratak nepoželjnih. I pritom to nije bio jedini način sprječavanja povratka.

Nejasno je, na kraju, samo to zašto pojedini ljudi iz aktualne hrvatske vlasti, koji su u Haag slali kilograme i kilograme Tuđmanovih transkripata, danas fanatično - braneći Antu Gotovinu - tvrde da u Krajini nije bilo etničkoga čišćenja. Bilo bi im bolje da o tome ponešto upitaju, recimo, Juru Radića.