Nije bitno.
pre 15 godina
Nisam plakao sedam godina, od kad mi je otac umro ali od jutros plačem i ne mogu da prestanem. Očajan sam, ne znam više šta da radim osim da se ovako izjadam možda će mi biti lakše.
Kada mi je tata preminuo bio sam student. Ostao sam sam s bolesnom majkom i mlađom sestrom i tada su počeli da mi se gomilaju dugovi za stanarine. Nisam odustao od fakulteta i radio sam uporedo da preživimo a dugovi su se gomilali.
Početkom prošle godine sam se zaposlio i ni za šta nisam trošio samo sam vraćao te stanarine, koje su se vukle od 2005. godine. Nisam izlazio, nisam išao na letovanje ni prošle godine kao ni prethodnih šest i isplatio sam sve, barem sam ja tako mislio.
Jutros mi je stigla ova uplatnica, iznos je 132 000 dinara, 1400 evra. MIslio sam da ove godine konačno odem negde ali sada vidim da nema ništa ni od toga a ni posle toga nema više ništa ni života niti bilo čega u ovoj prokletoj zemlji. Period za koji je tobože napravljen ovaj dug nemam u uplatnicama (2004 g.) a ne može da se vidi ni na infostanovom sajtu, baš taj period.
Zapretili su mi plenidbom stvari ako do 31.3. ne platim ili sklopim onaj sporazum.
Završio sam najteži tehnički fakultet dok su svi ostali išli u izlaske, ili su ih roditelji izdržaval i sl, i sada imam ovo kao nagradu. Gde je meni mladost otišla=
Eto izvinite zbog ovog pisanja ali ne znam više šta da radim pa sam rešio barem ovde da napišem nešto.
18 Komentari
Sortiraj po: