Blog: Vetrenjače, Prag, Kapor i Molina

Beograd. Budimpešta. Bratislava. Prag. Don Kihot, Momo Kapor, Enrik Molina i lord Bajron. FED kup.

Izvor: B92

Subota, 03.11.2012.

01:23

Default images

Većina nas spavala je četiri sata ili manje kada smo se dvadesetak minuta pre sedam ujutru okupili ispred „Sava centra“. S obzirom da grupu od pedesetak ljudi čine isključivo novinari, retko ko je verovao da ćemo put Praga poći na vreme. Čudo se ipak dogodilo – krenuli smo skoro na vreme, uz akademskih 15 minuta zakašnjenja, to nam se mora oprostiti.

Po ulasku u autobus, koji će nam biti dom celoga dana, dočekalo nas je neprijatno iznenađenje – iz zvučnika je dolazio „hit“ Ane Nikolić. Molim vas, ne pitajte me kako znam da je u pitanju Ana Nikolić. Kolega Luka Bajrović iz „Presa“ i ja razmenili smo skamenjene poglede – bili smo uplašeni za svoju budućnost ukoliko se sa sličnim numerama nastavi.

Srećom, još samo nekoliko sličnih izvođača, zatim se prešlo na komparativno prihvatljivog Hajrudina Varešanovića (vokal grupe Hari Mata Hari), a mogli smo u potpunosti da odahnemo kada je na red došao Zdravko Čolić.

Tokom dana čuli smo i neizbežnu Selin Dion (temu iz „Titanika“), a bogami bilo je i Bon Džovija, Džordža Majkla, Gansa i još finih izvođača. Bravo za našeg šofera!

Autobus je bio sasvim komforan, meni je odavno ključni element u autobusu da ne udaram glavom u plafon (ima li išta gore od autobusa sa niskim plafonom?!). Između kolege Luke i mene vodila se ozbiljna bitka za prostor za noge između dva sedišta, ali probleme smo rešavali konstruktivno i u hodu. Kao naši političari.

Iako je naš šofer dobio 'bambija' za muziku, to se ne bi moglo reći za brzinu kojom smo se kretali, čak i po autoputu. Da nisam strpao u sebe onolike sendviče i „Mančmelou“, garantujem da bih na kratke staze bio brži od autobusa.

„Realno bi ga pokidao“, podržale su me kolege kao što to novinarska solidarnost i nalaže. Autobus je odmah okarakterisan kao izdanak „firme Krstić“, a neretko smo putem „jurili 30“. Ipak, preživeli smo, došli smo do Praga. Posle 13 sati putovanja doduše, ali došli smo.

Kao što to obično na takvim putovanjima biva, raspoloženje je brzo i neprimetno prelazilo iz euforije u očaj – od entuzijastičnog „hajde nešto da radimo“ do apatičnog „pusti me da spavam“. Euforični intervali iznedrili su nekoliko briljantnih viceva, većinu politički nekorektnih, te ih neću deliti sa vama. Ipak, moj favorit je bio onaj u kojem je „Čak Noris izuo Cipeliće“. Genijalno.
Bratislava, nadasve šarena (Photo: Daveness_98 / Flickr)
Prolazeći kroz Bratislavu video sam ogromnu viseću kocku „Lidl“. Posle smo u Pragu videli i „H&M“, „Tally Weill“, „New Yorker“ i još nekoliko dobro poznatih firmi, marki, kako god. Globalizacija – kuda god se deneš, nailaziš na iste brendove.

Još kada sam kod hotela „Jugoslavija“ naišao na kiosk sa „vurst“ kobasicama. Aman! Na skoro svakom putovanju rastuži me te pojava – kao da se gubi autentičnost, sve je manje mogućnosti da se radujemo drugačijem. Retko se prijateljima kući može odneti nešto što je karakteristično za određeni grad, a da ga nema drugde. No, to je sasvim druga priča.

Glavni grad Slovačke u prolazu je zadobio naše simpatije zbog šarenih zgrada, Bratislava se i kroz prozor nekako doimala ljupkom.

Dalje uz put naišli smo na vetrenjače. Bile su glomazne i preteće. Iz daljine se čini da je nemoguće da se sve okreću u istom smeru, naprotiv. Kakva optička varka – kada smo se približili, jasno se videlo da zapravo idu u istom smeru. Setio sam se sirotog Dona Kihota od Manče, njega su baš namučile ove vetrenjače. I meni su se u nekom trenutku učinile kao divovi.

Išli smo kroz Srbiju, prošunjali se kroz Mađarsku, prošli kroz Slovačku i završili u Češkoj. Nikada nećete pogoditi šta im je zajedničko. I ne samo njima. Benzinske pumpe. Kada putujete, da li imate osećaj da je apsolutno svaka benzinska pumpa ista? Tražite ve-ce (hvala Bogu, na pumpama je besplatan), kupujete kafu i vodu, eventualno neki sendvič, nađe se tu i pokoji kamion. Bilo da ste krenuli na letovanje u Grčku, ka Nemačkoj, Britaniji ili ka Češkoj, kao u ovom slučaju, imate li osećaj da ste baš na toj benzinskoj pumpi već bili? Mene taj osećaj neizostavno prati.

Evro vredi 24 ili 25 kruna, ozlojeđeno nam je objašnjavao naš vodič. „Česi su veliki prevaranti“, tvrdio je i dobronamerno nas upozorio da se pazimo kada menjamo evre. Tokom govora glas mu je skliznuo iz ozlojeđenosti u besnu ogorčenost, a tek na kraju smo shvatili zašto je to tako emotivno shvatao. Nedavno je i sam bio žrtva prevare. „Istočni blok“, prokomentarisali bi cinici. Ja ne, prevaranata ima svugde.

Hvala mu, mi smo upozoreni i evre ćemo menjati isključivo u „O2 Areni“, gde je kurs 'u normali'.
Kupujmo domaæe (Foto: Sue Manus/Flickr)
U nedostatku smislenijih ideja, odlučeno je da nam se pusti film. Izbor je pao na „Mali svet“. Kažu da se o ukusima (i bojama) ne raspravlja, ali nikako nemojte gledati taj film. Ne znam da li ga je iko u autobusu i pratio kako treba posle petog minuta, a u nekom trenutku svoj protest jasno je iskazao i DVD plejer – zablokirao je i prekinuo emitovanje. Niko se nije bunio.

Retko šta pričinjava takvo zadovoljstvo i diže raspoloženje kao kraj dugačkog puta. Posle 13 sati, napokon smo došli u Prag i... Otišli u hotel i zaspali? Ne, prijatelji, ne. U skladu sa principom „što je džabe, i Bogu je drago“, direktno iz autobusa otišli smo na žurku za predstavnike medija koju je priredio ITF:

Ispred filijale Rajfajzen banke dočekani smo crvenim tepihom, a zatim se liftom popesmo do 27. sprata. Pod nogama nam je bilo nešto nalik na tepih, ali bilo je znatno nežnije – kao da je milovalo stopala iznurena putovanjem.

Celo mesto odisalo je prefinjenošću i uglađenošću, a ve-ce je „govorio deset jezika“. Pokretna vrata kao da su imala sopstvenu volju i morao bi dobrano da se potrudiš ne bi li ušao. Cela prostorija bila je u ogledalima koja su pravila iluziju prostora i bila je prava umetnost ne udariti u jedno od njih. I naravno, česma za koju ti je potrebno nekoliko sekundi da provališ na koji način funkcioniše.

Hrana koju su konobari posluživali u prolazu savršeno je odgovarala klišeiziranoj predstavi o hrani na Zapadu (znam, nije Češka baš Zapad, ali ipak). Sećate li se Kaporove „Magije Beograda“? U jednoj od priča opisuje Srbina koji u stranom restoranu hvali sve – ambijent, osvetljenje, ljubaznost konobara, a onda mu dolazi zelena salata na oko bogatija i sočnija od one naše sa pijace. Ali kada je proba – 'plastika'.
Džordž Gordon Bajron - slika Rièarda Vestala (Foto: Dcoetzee / Wikimedia Commons)
Slično je bilo i ovde, a kasnije je na 'švedskom stolu' stvar izvadilo nekoliko jela iz kineske i indijske kuhinje. Jedan tip je lepo svirao na električnoj gitari (veliko hvala mojoj devojci Mini što uopšte znam da je u pitanju električna gitara), a lagani džez sasvim je odgovarao prilici.

Još pri ulasku u prostoriju jedan čovek učinio mi se jako poznatim i momentalno sam, ne pitajte kako, znao da je Španac. Moja drugarica ima momka Španca i upoznao sam ih mnogo u Beogradu, u „Kasa Garsiji“, pa sam logično pretpostavio da mi je odatle poznat.

Nisam mogao da izdržim i rekao sam mu da mi je jako poznat i upitao da li smo se nekada upoznali. Jesi li bio u Srbiji? Jesam. Je l' ti se dopalo? Jeste, sve je fenomenalno. Jesi izlazio u Kasa Garsiju? Ne. U tom trenutku pružio mi je ruku i rekao: „Ja sam Enrik, kako se ti zoveš?“. E moj Saša, šta umor učini od čoveka? Enrik Molina, poznati teniski sudija stajao je preda mnom. Popričali smo još pet minuta, ostavio mi je vizit-kartu i dogovorili smo se da napravimo intervju ako on bude imao vremena.

Dozvoljeno nam je i da se slikamo sa peharom namenjenom pobedniku FED kupa – bar neka privilegija novinarskog posla, nedavno su mi na Stamford Bridžu naplatili desetak funti fotorgafiju sa 'ušatim'.

Oko pola 11 spakovali smo se u autobus i konačno otišli u hotel,

Umalo da zaboravim! Pre izlaska iz autobusa na žurku drug Bajrović i ja imali smo kraću diskusiju o lordu Bajronu (asocijacija je dosta jasna) – engleskom pesniku iz 19. veka koji je poginuo u 36. godini boreći se na strani grčkih ustanika protiv Turaka.

U Pragu je 00.55h, „rodna zemljo, laku noć“.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 7

Pogledaj komentare

7 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: