Nova vest
Fudbal

Subota, 22.03.2014.

13:43

Dejan Petković, Srbin koji je očarao fudbalski Brazil

Zamislite da ste legenda brazilskog fudbala, a uopšte niste Brazilac. Ej, brazilskog!

Takvih nema mnogo, a jedan od njih je bez dileme momak iz Majdanpeka koji je dobio nadimak po najpoznatijem holivudskom razbijaču.

Od Radničkog iz Niša 1988. pa sve do Flamenga 2011. godine Dejan Rambo Petković igrao je fudbal iz ljubavi i to se videlo. Nije on iz Crvene zvezde 1995. godine u Real Madrid prešao zbog novca, u to vreme transferi nisu bili toliko veliki kao danas.

Izvor: Aleksa Gutović

Autor:Aleksa Gutović

Default images

On je otišao u Real jer je Real najveći fudbalski klub, otišao je jer je želeo da se igra sa najboljima. Da, da se igra, jer Dejan Petković je samo tako znao da igra fudbal. Još od 1992. kada je kao 20-godišnjak zablistao u Crvenoj zvezdi videlo se da odskače. On je bio pravi i legitimni naslednik one svemirske generacije i onih majstora poput Savićevića, Stojkovića i Prosinečkog.

Po igri je najbliži bio Savićeviću, iako je izgradio sopstveni stil. Bio je na fudbalskom terenu veoma brz sa razornim udarcem i jednostavnim a opet neuhvatljivim driblinzima.

No, vratimo se na njegovu karijeru. Posle 132 utakmice i 38 golova u dresu Crvene zvezde stigla je ponuda Reala koji se, iako je kliše, zaista ne odbija. Međutim, Rambo se u 'kraljevskom klubu' nije snašao. Odigrao je samo osam utakmica i postigao jedan gol, usledile su pozajmice u Sevilju i Santander, ali ni tamo Rambo nije pokazao svoj talenat.

I tu dolazimo do ključne odluke u Petkovićevoj karijeri. 1997. godine bio je još uvek pod ugovorom sa Realom, a ponudu mu je poslala brazilska Vitorija. Rambo je bio na prekretnici razmišljajući zbog čega bi jedan evropski fudbaler iz Real Madrida išao u Brazil kada svi najbolji brazilski igrači žele da dođu u Evropu.

Međutim, predsednik Vitorije uspeo je da ubedi srpskog fudbalera da će zaigrati za jedan od najvećih brazilskih klubova i da će ukoliko odigra dobro, lako moći da se vrati u Evropu.

I tako je Rambo seo u avion i otišao u Brazil gde ga je sačekala iznenađujuće saznanje da Vitorija nije šampion zemlje, čak ni pretendent za titulu, već samo šampion države u kojoj je.



‘Šteta’ je već napravljena, ugovor je već potpisan i Rambo je ostao u crveno-crnom dresu dve sezone. Bile su to za njega sjajne dve sezone, klub je osvojio dve titule u svojoj državi, a Petković se odličnim igrama nametnuo klubovima iz Evrope.

Dve godine nakon odlaska u Brazil, 1999. vratio se u Evropu i to u Veneciju koja je u to vreme bila stabilan prvoligaš u Italiji. Iako je krenuo odlično u tada izuzetno jakoj Seriji A, brzo je ispao iz ekipe i nakon samo 13 odigranih utakmica u Veneciji odlučio je da se ponovo vrati u Brazil.

Ponovo je u Brazilu obukao crveno-crni dres, ali ovoga puta to je bio Flamengo, istinski velikan brazilskog fudbala. I tu je Rambo zaista postao legenda brazilskog fudbala.

Flemengo je već bio šampion kada je Petković stigao, a u naredne dve godine ponovio je istorijski uspeh. Felipe Melo, tada nepoznati klinac koji navija za Flamengo, rekao je da se “Petkovićev neverovatan gol iz slobodnog udarca u 89. minutu finalnog duela 2001. godine, koji je ekipi doneo titulu, nikada neće zaboraviti.”

Mesec kasnije Rambo je ponovio majsotriju iz slobodnog udarca i doneo Flamengu Kup šampiona i povratak u Kopa Libertadores i to protiv Sao Paula. Nakon toga je Rambova forma pala, pa je tako pao i Flamengo. Na kraju ipak neuspešne sezone Petković je napustio Flamengo i prešao u Vasko da Gamu.

Tamo se zadržao od 2002. do 2004. Brazilsku oduseju je na kratko prekinuo kako bi otišao u Kinu jer mu je Šangaj ponudio nerealnih pet miliona evra za godinu dana. Nakon sezone u Kini vratio se u Vasko i nastavio gde je stao.

Iako je klub imao prilično lošu sezonu u kojoj je jedva izbegao ispadanje, Petković je briljirao. Postigao je 18 golova, imao je 11 asistencija i bio je uvršten u tim sezone. Naredne sezone ponovo je napustio Južnu Ameriku i odišao na bliski istok kako bi naplatio svoje majstorije u Al Itihadu.

Brzo se međutim vratio potpisavši ovoga puta za Fluminense. Ponovo je oduševljavao maestralnim golovima, a postigao je i 1000. gol za Fluminense i istoriji kluba.

Ponovo se našao u timu sezone, ali je ipak poražen u polufinalu Kupa Brazila i bilo je vreme da nastavi svoj brazilski put. 2007. je bila godina za zaborav Petkovića. Prešao je u Gojas, a zatim i u Santos koji je trenirao Vanderlej Luksemburgo. Nije se snašaoni u Gojasu ni u Santosu, pa je 2008. potpisao za Atletiko Mineiro i tamo je predstavljen kao najveći fudbaler koji je ikada igrao za taj klub.

Međutim, zbog brojnih povreda ubrzo je izgubio mesto u startnoj postavi iako je bio jedan od retkih koji je igrao dobro kada je bio spreman. I tako, vraćamo se ponovo na početak i Petkovićevu ljubav prema ovoj igri.

Sa 36 godina i dovoljno zarađenog novca mogao je bez problema da okonča karijeru na kojoj bi mu mnogi zaviedli. Ali nije. Ostao je u Brazilu i sačekao ponudu Flamenga 20. maja 2009. godine. Mnogi su bili skeptični, mnogi su verovali da je Petković potpisao za Flamengo kako bi mu klub umanjio dug. Neki članovi uprave su podneli ostavke, čak je i trener ekipe smenjen.



Navijači su bili zabrinuti, jer Rambo nije igrao takmičarski fudbal šest meseci. Brzo ih je Petković demantovao. Srpski fudbaler pokazao je da još uvek može da igra na najvišem nivou, neki su govorili da igra i bolje nego ranije.

Inspirisan fantastičnim igrama Petkovića, Flamengo je osvojio prvu titulu posle 17 godine. Rambo je ponovo izabran u tim sezone i ponovo je dobio priliku da igra u Kopa Libertadoresu.

Dejan Petković postao je jedan od samo trojice stranaca koji su ostavili otisak svog stopala na legendarnoj brazilskoj Marakani. Zamislite da vam cela Marakana u Riju skandira ime dok napuštate teren. Takve stvari nemaju cenu.

Na kraju ove priče nekoliko reči o reprezentaciji i ljudima koji vode naš fudbal, ali samo nekoliko, više nisu zaslužili.

“Ako Srbija ima 22 igrača kvalitetnija od Dejana Ramba Petkovića, onda će prvenstvo pripasti njima”, govorili su brazilski novinari pred Svetsko prvenstvo 2010. u Južnoj Arfici.

Bio sam na jednoj od sedam utakmica koliko ih je Petković odigrao za reprezentaciju. Bila je to prijateljska protiv Rusije 31. maja 1995. godine. Izgubili smo sa 2:1, Karpin i Beščasnik (gde su, šta rade?) postigli su golove za goste, a Rambo jedini za nas.

Sećam se da sam sedeo na istoku Marakane i da sam se i tada pitao zbog čega Petković ne igra češće. A u to vreme možda zaista i nije imao mesta pored Savićevića, Stojkovića…

Jasno je da je Dejan Petković svojevrsna paradigma onoga što se dešavalo i još uvek se dešava sa najboljim srpskim timom. Uvek smo imali vrhunske igrače, ali nikada nismo imali ništa osim toga.

Petković je trebalo da bude predvodnik naših u Južnoj Africi. Nismo imali takvog igrača, ubeđen sam da bi nam mnogo značio u onoj utakmici protiv Australije, ali sada je prekasno o tome govoriti. Dejan Petković nije dobio ni oproštajni meč u dresu reprezentacije na beogradskoj Marakani koji je toliko želeo. Toliko o srpskom fudbalu i ljudima koji ga vode.

Legenda Dejana Petkovića će živeti mnogo duže u Brazilu nego u Srbiji, to je sigurno, jer tamo je ipak fudbal nešto sveto.

Paradoksalno, Rambo je nešto najbliže što će Srbija imati Svetskom prvenstvu u Brazilu…

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

44 Komentari

Podeli:

Fudbal

Vidi sve

U fokusu

Vidi sve
Tenis

Miracolo

Za sve one koji nisu pratili protekle noći okršaj Novaka Đokovića i Luke Nardija u Kalifornijskoj pustinji desilo se – čudo!

Zoran Kecman

12:35

6 d