Krstarenje - Darko Rundek u SC

Vaše misli su upravo povezane kroz muziku, koju možda i svira neko na brodu, a možda je se jednostavno prisjećate ili je čak sami stvarate. More je trenutno mirno i sjećate se nekih loših dana, lutanja po krčmama. I tada ste mislili da je za vas već kasno iako je bila neka djevojka, neka joj ime bude Ena, koja je pokušavala dovesti vas u red ali završilo se tako što ste ona i dalje ima plavu sjenu u crnim očima, a vi ste eto daleko, na nekom brodu izgleda.

I misliš (da pređemo na ti, jer svako od vas je ipak ti) da zapravo stalno gledaš istu sliku, sada je to samo ustalasano more, ali kažu da se u moru može vidjeti i čuti čitav svijet, zato u kom god da je položaju sad talas u koji gledaš, to jeste ista slika koja je u tvojoj glavi po ko zna koji put. A nekad si bio drugačiji, nekad si čvrsto stajao, kad god bude vrijeme za to, nisi trpio nikakve sejmene, nikakvo tlačenje. Kao i slobodoumni ljudi iz Španskog građanskog rata bio si spreman da se boriš za san i da pjevaš Ay Carmela, protiv ugnjetača, njihovih pomagača, legionara i fašista.

Možda si i zapravo bio u tom građanskom ratu samo si zaboravio. A rat koji se nikad ne mijenja, kao da je bio nekad, kao da je bio tu, kako je moguće da se ne sjećaš?

Zar sada ne ideš na Kubu baš iz tog razloga, da zaboraviš na svu tu muku, kažu da tamo niko kruha gladan nije, i da nema demokracije. Možda taj pjesnik laže ne znam, a ne znaš ni ti, uostalom boljem se ne možeš nadati. Morao si ostaviti svoju Mariju, kojoj si tako volio pjevati onu primorsku: „Kad si bila mala Mare, kad si bila mala Mare, voljela si more, a sad si porasla Mare, a sad si porasla Mare, pa voliš mornare...“ Da nisi pošao na brod iz tog razloga? Da bi ti stihovi zaista bili istiniti?

I džabe sada sviraju pjesme kao što je Makedo, ti ne razmišljaš o takvim djevojkama, nešto drugo te vuče, nešto što je bilo a i nadanje da će nešto drugo biti, nešto novo, neko novi. Šta je stvar sa cvijećem i djevojkama kad smo već kod toga? Dobar trenutak za razmisliti, jer ti znaš šta voliš i teško ti je ići dalje od toga, zumbuli, naročito bijeli su predivni, zašto bi tražio drugo cvijeće. Tako zagubljen u misli ne primjećuješ da je podne, negdje na obali vjerovatno su neki seljaci, možda baš bruse kose ovog trenutka a oko tebe mornari šetaju po krmi, neki razgovaraju a neki se kockaju. Kao da te niko ne primjećuje i kao da zvuk oluje čuješ samo ti. Da li je to zvuk u tvojoj glavi, koja je pogođena nostalgijom i grmi što se više približavaš nekoj drugoj obali, još ti je daleko odredište ali svakim minutom sve si dalje domovini i nečemu što ti je dosad bilo izvjesno a ploviš ka nekim nepoznatim vodama, ljudima i idejama. Možda zato taj zvuk čuješ samo ti, svakako ne možeš sada tu zaigrati kolo ili raditi ko zna šta.

Okrećeš se i osmatraš palubu, i opet ti je smiješno ime broda, Wanadoo, kakav kreten još naziva brod tako? Nije mogao da smisli nešto besmislenije, teško bi to uspio čak i da se potrudio. Uzalud pitaš takve stvari u svojoj glavi, nema odgovora na to. Ma nema odgovora ni na jedno pitanje koje si sad postavio, ne mogu ti ni ja pomoći. Oko tebe je samo more, nepoznati ljudi i taj stari brod sa čudnim imenom. Gledaš u ruke dok se čuje neko čudno zapjevanje, nešto kao ula ulala, šta li rade ti ostali mornari? Ko su oni uopšte? Tako stojiš i gledaš se kako postojiš, dok bi mogao da misliš ko te čeka u sledećoj luci, možda će to biti neka nova ljubav, koja će te gledati zamišljeno, dok nosi bijelu bluzu i crnu suknju i urednu kosu. Nosiće nakit svoje majke ili bake, to i nije bitno, a voleće onu meksičku pjesmu koju i ti voliš i onda ćete zajedno plesati na mjesečini. Tada bi bilo lijepo stojati i gledati se kako postojiš, to je nešto što vrijedi zamišljati i željeti. Ali ljubav se rijetko tako nalazi i još ređe tako ispada, kao što se ona uostalom ne trži niti ne kupuje, pa makar nam apokalipsa bila blizu.

Hm, apokalipsa, gledaš u sunce i misliš da li je to i moguće uskoro. Sunce previše jako blješti, stavljaš kaubojski šešir i misliš kako ličiš na Šejna, u svakom smislu. Nisi zakon velikom broju ljudi ali jesi sebi, jesi lutalica, bježiš od uspomena i tragaš za nečim, ko zna čim na zapadu. Ne treba ti šal, pa čak ni onaj od svile, jer tamo je toplo.

U glavi su ti rastanci, gomile rastanaka, ljubavne propasti, daleka prijateljstva, porazi i pobjede a vjetar samo huči, onako smirujuće kako samo morski vjetar umije. Talasi i dalje udaraju o brod i ti misliš o nekom vremenu, možda već bliskom kada će biti najljepše ustati u sunčano jutro, šetati po plaži sa rukama u džepovima i jednostavno se osmjehivati, bez razloga i bez prestajanja.

Darko Rundek i Cargo Orkestar su izveli sledeće numere:

Ena

Ista slika

Sejmeni

Ay Carmela

Kao da je bilo nekad

Kuba

Slick senorita

Makedo

Zumbul

Podne

Zvuk oluje

Kolo

Wanadoo

Uzalud pitaš

Ruke

Ula ulala

Stojim i gledam se kako postojim

Ljubav se ne trži

Apokalipso

...

Sunce (sa Dinom Šaranom iz grupe Letu štuke)

Šejn

...

Šal od svile