Vandermark i umetnost improvizacije

Ko je Ken Vandermark, zvezda ovogodišnjeg Ring Ring Festivala, odakle potiče, šta misli o fri džezu i šta nas očekuje na Sonore koncertu u Beogradu, saznaćete više ako pročitate intervju koji sledi...

Kultura

Izvor: Piše: Vladimir Skoèajiæ

Sreda, 16.05.2012.

10:24

Default images

Ken Vandermark već dvadesetak godina važi za jednog od najvažnijih savremenih fri džez saksofonosta. Jedan je od sinonima čikaške džez scene, a popularnost je stekao kao lider benda The Vandermark 5, što je bilo neposredno nakon što je vodio sastav NRG Ensemble. Tokom karijere svirao je sa mnogobrojnim muzičarima od kojih ćemo pomenuti samo neke: Hamid Drake, Fred Anderson, Paul Lovens, Jeb Bishop, Mats Gustafsson, Peter Brotzmann, Joe McPhee, kao i grupe The Ex i Zu.

Na ovogodišnjem Ring Ring festivalu nastupiće čak tri puta. Prvo veče sviraće sa gruom El Inferno Musical koju predvodi Christtof Kurtzmann, zatim sa trijom Sonore, koga pored njega čine Peter Brotzmann i Mats Gustafsson, a sa Matsom će se oprobati i ulozi DJ-a u Muzeju savremene umetnosti. Iako je line up ovogodišnjeg Ring Ringa jedan od najzanimljivijih poslednjih godina, ukoliko ste ograničeni željom/vremenom/novcem samo za jedan koncert, najtoplije preporučujem trio Sonore. Kada su u pitanju savremeni džez improvizatori na duvačkim instrumentima, muzičari iz ovog trija važe za najbolje na svetu.

B92: Iako si rođen u gradu Vorvik na Rod Ajlendu, a detinjstvo proveo u Bostonu, tvoje ime se danas vezuje prvenstveno za čikašku džez scenu. Da li je selidba iz Bostona u Čikago bila veliki korak u tvom životu i kako si uopšte završio u Čikagu?
Ken Vandermark: Sredinom osamdesetih nisam baš bio oduševljen kako se džez scena razvijala u Bostonu i osećao sam potrebu da je vreme da promenim sredinu. Prva opcija mi je bila Njujork, no iz nekog razloga sam ipak izabrao Čikago, i danas mi je drago zbog te odluke. Dok u Njujorku među džezerima vlada neka vrsta takmičarskog duha, u Čikagu je atmosfera mnogo više kolegijalna - tamo svako rado svira sa svakim i ne postoji hijerarhija. Pošto sam sa koledža poznavao neke ljude iz Čikaga, te 1989. godine sam doneo odluku da se preselim tamo, i sa ove vremenske distance sam siguran da je ta odluka bila više nego ispravna.

Ne znam da li ćeš se složiti sa mnom, ali imam utisak da je džez scena u Čikagu poslednjih dvadesetak godina toliko vitalna i inovativna, da bi se možda mogla porediti sa duhom njujorške džez ekipe iz šezdesetih godina?
Slažem se da džez Čikago „gori“ poslednjih dvadesetak godina. Devedesetih godina se nekako sve zahuktalo, da bi početkom novog veka gomila mladih muzičara nastavila tu praksu istraživanja novih zvukova u džezu. Čikago inače ima veliku tradiciju kada je muzika u pitanju, ne samo džez, i tokom celog 20. veka važi za jedan od najvažnijih muzičkih centara. Tu su pre svega koreni bluza, a rok ili recimo rege scena, takođe su vrlo razvijene.

Čini mi se da je ono što smo moje kolege i ja radili tokom devedesetih u Čikagu uticalo na izvesnu promenu percepcije džeza kod određenog broja ljudi. Naime, mi smo prihvatili principe „DIY“ („uradi sam“) estetike koja je bila svojstvena nekim pank rok, odnosno rok bendovima tipa Fugazi – sami smo organizovali svoje koncerte i nismo se libili da sviramo džez u klubovima koji su inače važili za mesto gde koncerte održavaju rok grupe. Kada su posetioci tih mesta videli da smo i mi „jedni od njih“, odnosno da nismo neki uštogljeni akademski džez puritanci koji gledaju svet sa visine, mislim da su mnogi počeli da uživaju u džezu bez obzira na to da li poznaju ili razumeju njegovu istoriju. A mislim da je to i najvažnije – slušati i uživati u muzici.

Tako da se definitivno slažem da je Čikago jedan od nekoliko gradova na svetu koji imaju posebnu džez scenu, svoj duh i identitet koji ga razlikuje od bilo kog drugog mesta.

Tvoj otac je džez kritičar, zar ne?
Da, on piše o džezu već godinama i to ponajviše o muzičarima koji sviraju u Bostonu i okolini. Nedavno je napisao knjigu koju ovih dana pokušava da objavi, a takođe od nedavno uređuje i sopstveni sajt o džezu, tako da se može reći da je još uvek aktivan.

Pretpostavljam da je zanimanje tvoga oca imalo uticaja na tebe da postaneš džez muzičar?
O da, naravno – njemu sve dugujem (smeh). Kao klinca vodio me je na džez svirke po lokalnim klubovima i može se reći da je od toga sve počelo. Njemu je savršeno jasno odakle potiču koreni mojih muzičkih uticaja, kao i zbog čega nešto sviram na način na koji sviram. On je definitivno ključna figura u mom džez razvoju, a neću pogrešiti ako kažem da je on i moja najveća inspiracija.



U triju Sonore, sviraš zajedno sa Peterom Brotzmannom i Matsom Gustaffsonom. Ako smem da primetim, po meni ste vas trojica najbolji aktivni fri džez saksofonisti na svetu. Kako je došlo do saradnje sa njima, tj. kako je trio Sonore nastao?

Hvala na lepim rečima. Ono šta ja mogu reći na to, jeste da su za mene Peter i Mats definitivno dva najbolja fri džez muzičara danas i da u sviranju sa njima pronalazim ogroman, ako ne i glavni izvor kreativne energije.

Sve je počelo pre desetak godina na turneji Peterovog tenteta (desetočlanog benda) u Montrealu. Peter je dobio poziv lokalnog radija da nastupi uživo u studiju i za tu priliku je želeo manji bend, pa je predložio Matsu i meni da mu pravimo društvo. Ta svirka na radiju je prošla odlično i nakon nje smo skapirali da bismo mogli nastaviti u toj postavi.

Nijedan od nas trojice ne voli bend sastavljen od sličnih instrumenata, kao npr. saksofonski kvartet, duvački orkestar i sl. Uvek imamo utisak da takve grupe nemaju dovoljno proizvoljan koncept i da isuviše pokušavaju da liče na gudački kvartet i ta nam se korelacija ne dopada. Saksofonski kvartet u sastavu bariton saksofon, tenor, alt, soprano, ili njegove različite verzije, veoma se često zasnivaju na modelu gudačkog kvarteta, a priroda i istorija tih instrumenata, način komponavanja i improvizacije je toliko različit u odnosu na gudačke instrumente da izgleda suludo organizovati bend na taj način... Znajući sve to, nas trojica smo pronašli nove puteve i pokušali da uradimo stvari drugačije. Paradoksalno, isto kao što se gudački kvartet bavi muzikom koja je moguća na gudačkim instrumentima, od sviranja gudalom do pizzicata, i nas trojica pokušavamo da istražimo šta znači svirati različite instrumente sa piskom, ne samo saksofone, klarinete ili tarogato koji svira Peter. Mislim da se krećemo u prostoru u kome pokušavamo da kopiramo hijerarhiju gudačkog kvarteta, ali da u suštini zaista istražujemo ono o čemu je muzika na duvačima i nalazim to veoma uzbudljivim. Ogroman je izazov pokušavati to da uradiš bez podrške ritam sekcije, bez podrške ostalih instrumenata koji se pojavljuju u konvencionalnim grupama sa ili bez improvizacije, i mislim da trio uspeva da odgovori tim zahtevima svaki put.

Da li je vaša muzika 100% improvizovana, ili imate nešto pripremljeno?

Kompletna improvizacija je u pitanju. Samo izađemo na binu i bacimo se u potragu za zvukom (smeh).



Kada se osvrneš na prošlost, recimo na šezdesete i muzičare kakvi su Pharoah Sanders, Archie Shepp ili Ornette Coleman, lako se primećuje koliko je njihov pristup muzici bio nekonvencionalan. Međutim danas, njihov džez je mnogo više strejt nego nekada. Nasuprot njima, imamo npr. Petera Brotzmanna, on je podjednako divlji kao što je bio i šezdesetih. Šta ti misliš o tome?

Hm, dobro pitanje... Možda su neki aspekti sviranja Ornettea Colemana u poznijem delu njegove karijere „umekšani“, a kada danas slušam neke njegove rane radove, kao što je kvartet sa Donom Cherryjem, oni zvuče, ne bih rekao konvencionalno, jer je muzika predivna i uzbudljiva, ali ne zvuče toliko radikalno. Muzika koju je Pharoah Sanders radio sa Johnom Coltraneom, međutim, i danas zvuči radikalno, zato što su ton, instrumenti i ritam divlji, oštriji u odnosu na Ornettea Colemana, barem kada posmatrate površinski sloj. Način na koji je Peter Brotzmann koristio i preoblikovao svoj materijal tokom decenija imao je, na neki način, veze sa razbijanjem hijerarhije, konvencija, raskidanjem sa dotadašnjom postavkom stvari. On je povezan sa političkim idejama i mnogim idejama iz ostalih nemuzičkih umetnosti; povezan je sa pokretom Fluxus, veoma je svestan, razmatra dadaističke ideje itd. Mislim da je neke od tih stvari Peter uneo u svoju muziku. Destrukcija kao kreativna sila, razbijanje u paramparčad, kako bi se stvorilo nešto novo iz nastalih delića, sigurno je jedno od glavnih pravila njegove koncepcije. To je potpuno drugačiji pristup u odnosu na Archijea Sheppa koji se u svojoj muzici tokom godina postepeno vraćao korenima, takođe u odnosu na Sonnyja Rollinsa i muziku koju je radio sa Donom Cherryjem, ili albume kao što je „East Broadway Run Down“..... U vreme šezdestih u Americi sve se otvaralo, što je takođe bilo povezano sa politikom. To posebno važi za crnce i veoma snažan pokret za ljudska prava. Traganje za slobodom preneli su i u muziku koju su stvarali. Mislim da je teško boriti se na taj način istim intenzitetom tokom čitavog života. U slučaju nekoga kao što je Peter Brotzmann, kod koga je toliki intenzitet u muzici i sviranju prisutan tokom čitave karijere, radi se o tome da je njegova priroda prosto takva. Često se zaboravlja da je njegova rana muzika sadržala elemente izvanredne lepote i melodičnosti. Zato je on muzičar sa toliko mnogo različitih kvaliteta tokom čitave karijere i, ako mene pitate, danas svira bolje nego ikada, sa izuzetnom snagom, čistoćom i muzikalnošću. Retkost je naići na takvu osobu. Od svih ljudi koje sam ikada upoznao i sa kojima sam imao sreću da sarađujem, on je najveći umetnik.
Svirao si u Evropi i Severnoj Americi, po čitavom svetu, sa stotinama muzičara. Ima li razlike između evropskih i američkih muzičara, i ima li razlike između evropske i američke džez publike?

Generalno gledano, ne postoji razlika između američkih i evropskih džezera, niti između publike sa ova dva kontinenta. Muzičari imaju široko shvatanje muzike i onoga šta ona može biti. Na njih ne utiču samo džez tradicija i tradicija evropske improvizacione scene, već oni uzimaju elemente iz roka, fanka, elektronske ili bilo koje druge muzike. Isto važi i za publiku. Ma gde svirao, najbolja publika su ljudi otvorenog uma koji su istinski muzički ljubitelji koje ne zanima tačna kategorija u koju bi se neka muzika mogla svrstati.

U Evropi ima više spremnosti da se izađe izvan ideje brendiranja, s obzirom na veoma dugu tradiciju finansiranja umetnosti uopšte tokom istorije. Nažalost, u Americi postoji ideja da osoba predstavlja određeni brend, iako se radi o umetnosti. To je jedan od razloga zbog kojih sam raspustio Vandermark 5, iako je bend postojao 16 godina i iako smo još uvek bili veoma vitalni u kreativnom smislu. Nisam želeo da me vezuju samo za taj bend, a u Americi su ga novinari i publika smatrali mojim glavnim projektom, a sve ostale sekundarnim, što nije tačno. Svi projekti koje radim su mi podjednako važni, inače ih ne bih ni radio. Bilo mi je mnogo lakše da nastupam sa ogromnim brojem različitih muzičara u Evropi, jer se publika činila spremnijom da prihvati sve te stvari sa podjednakim interesovanjem. Poslednjih godina imam priliku da više sviram u centralnoj i istočnoj Evropi i pravo je zadovoljstvo svirati za tamošnju publiku. Iz političkih razloga je ranije bilo teže tamo nastupati, a sada su se stvari više otvorile i svakako je lakše za mene da sviram na mestima kakva su Poljska, Ukrajina, Srbija, Hrvatska, Slovenija, Mađarska, Rumunija. Prijem publike je veoma svež, sa mnogo entuzijazma, tako da je veoma inspirativno doći u ove zemlje i svirati.

Kada je u pitanju rock muzika, čitao sam da voliš bendove Mission of Burma, Dinosaur Jr, Jesus Lizard, Dirtbombs, Wire... Takođe si svirao sa The Ex. Planiraš li saradnju sa još nekim rok bendom?

Da, svakako. Već u junu ću snimati album sa The Ex u Italiji sa grupom u kojoj su i duvači. I zimus sam radio sa The Ex, snimili smo etiopsku muziku i album će izaći na leto. Na njemu svira i saksofonista iz Etiopije Getatchew Mekurya. Uvek sam otvoren za saradnju sa muzičarima iz bilo kog žanra. Zaista sam veliki muzički fan i volim svakakve stvari. Odlazak u Etiopiju bio je vrhunac za mene. Iako su muzika i tradicija toliko različite, postoji tačka u kojoj se susreću muzičari otvorenih shvatanja.

Ima li još izdanja koje planiraš da izdaš u narednim mesecima?
Nova ploča sa kvintetom Platform 1 (kog pored mene čine Magnus Broo, Michael Vatcher i Joe Williamson) izlazi tokom maja za etikutu Clean Feed, a evropsku turneju planiramo za jesen. Na jesen će takođe biće objavljeno nekoliko albuma koje sam snimio sa kvartetom kog čine Christtof Kurtzmann, Tim Daisy i Danny Hoffman. Već sam pomenuo da na leto izlazi album na kome sviramo The Ex, Getatchew Mekurya i ja, a svi zajedno ćemo imati evropsku turneju tokom jula. Posle toga idem u Čikago gde se dešava nekoliko festivala, pa u Japan, pa opet u Evropu...i tako...Kao što vidiš, biću prilično zauzet ovog leta (smeh).

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 1

Pogledaj komentare

1 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: