Za razliku od prvog, i nadajmo se poslednjeg, nacionalnog fijaska u Novom Sadu, festival evropskog filma "Palić" daleko je najozbiljniji u zemlji. Pored isprofilisane programske šeme namesto zbrda-zdola nabacanih naslova (za selekciju takmičarske revije pobrinuo se Nikolaj Nikitin, ovog puta bez Dubravke Lakić), organizacija redovno do daske haotičnog prvog dana prošla je bez suštinskih propusta—zahvaljujući, po rečima megazauzetog člana saveta, brojnim nervnim slomovima požrtvovane ekipe—i uz svega par začkoljica koje se ionako tiču luksuznih premija za goste. Drugim rečima, iako sam čitavih deset minuta morao da čekam kako bih saznao gde odsedam, u znak izvinjenja i legendarnog subotičkog gostoprimstva smestili su me u čaroban hotelčić na tišoj strani jezera (bućnuti se ili ne bućnuti, pitanje je sad), uz puni pansion u hladovini restorana čiju hranu ne smem ni da opišem iz straha da će mi bale poteći na laptop, sâmog u sobi sa pozamašnim francuskom krevetom na kojem popodnevna dremka, sa zadovoljstvom ću saznati, magično napuni baterije za nadolazeće neprospavane noći. A ovo mi je tek prvi put u životu da sam ovde.
Autor: Piše: Gavrilo Petrović
Već prvi događaj kojem sam prisustvovao, konferencija za štampu povodom otvaranja festivala i dodele nagrade "Aleksandar Lifka" za izuzetni doprinos evropskom filmu, ponudio je obilje bizarnih utisaka na koje se vredi osvrnuti. U uvodnoj reči, direktor festivala Radoslav Zelenović izjavio je da "Palić" odmah po zvaničnom otvaranju "može da počne da se ubrzava dok ne postigne maksimalno ubrzanje" (ne znam šta to tačno znači, ali svakako zvuči primamljivo!), a Petar Mitrić, selektor "Mladih autora Evrope", programa koji preti da pokrade podosta publike glavnoj "letnjoj" pozornici, najavio je da će srednjemetražni češki film (za Čehe tipično optimističnog naziva Biće još gore), u sadejstvu sa koncertom grupe Plastic People of the Universe iz pomenute postojbine, iznedriti gorivo "za neke buduće revolucije i druge pobune". Plašim se da ću revoluciju uglavnom propuštati zbog poklapanja termina, a i zato što će biti prilično teško pratiti razobručeni hedonizam Muškog štranda ("pelinkovac" se nutka od sabajle, zabava traje do zore, rokenrol u Subotici, čini se, još uvek nije kastriran kao u Beogradu).
Dobitnici ovogodišnje nagrade festivala su Ištvan Sabo, slavni mađarski reditelj, i Ljubiša Samardžić, prevashodno neprikosnovena legenda domaćeg glumišta, zatim loš reditelj pa još jedan glumac koji je postao producent dela diskutabilnog kvaliteta, i, naposletku čovek koji—ubrzo postade očigledno, kasnije pomalo i neprijatno—najviše voli da priča o sebi i sopstvenim filmskim dostignućima. Pominjući velikane samo u kontekstu koliko ga je koji pohvalio, utakao je i anegdotu po kojoj je Branko Bauer, "privilegovan" da prvi vidi Nebesku udicu, objavio: "Ja bih u celosti potpisao ovaj film." Biće da sam u tom ostvarenju onomad nešto bitno propustio, jer je gospodin Samardžić o Udici pričao kao da se u najmanju ruku radi o najboljem filmu još od Tragača Džona Forda, ili bar Prekobrojne Branka Bauera.
Kad ih nije darivao hvalospevima sopstvenoj personi, zatečeni u "Eko centru" mogli su da uživaju u elokventno sročenim mislima o "značaju muzike", o tome koliko je filmadžijski posao težak, i, svako malo, o izazovima srpske tranzicione demokratije. Od mudrosti na konto sprege između politike i umetnosti (originalna tema, nema šta) ovim je rečima okarakterisao srpske devedesete: "Da nije bilo ratova, ne bi bilo toliko zanimljivih filmova." Jeste, baš šteta što ih nije bilo više. Filmova, valjda. Kojih zanimljivih filmova? Pa njegovih, razume se. Onih za koje je Ljubiša Samardžić potpisao režiju.
U odnosu na njega, Ištvan Sabo je na konferenciji bio oličenje budističke skrušenosti i patološke poniznosti: iz njegovog se izlaganja (na engleskom, da učini većini novinara) moglo zaključiti da je hipersenzitivan na osudu/ odobravanje kritike, predano udubljen u mukotrpan stvaralački proces i, kako biva sa umetnicima, retko zadovoljan konačnim proizvodom ("gledao bih svoje ranije filmove i mislio se: uh, što ne mogu ovo da promenim, mislim da ovo može bolje"). U jednom trenutku ponudio je najiskreniju poruku koju neko van svojih dela može da prozbori, fundamentalnu važnost koju treba klesati u kamenu ispred svakog filmskog studija: "Mi moramo biti pripovedači." To mi reci. "I", još bitnije, "mi moramo znati kako da ispričamo priču." Ljubiša Samardžić klimao je glavom, ali se nije mašio za beležnicu.
Slušajući njih, propustio sam prvi specijalitet u podprogramu "Novih mađarskih filmova", egzotičnog jela koje ovde bar jednom mora da se gustira, tradicionalnog za "Palić" koliko i nastup tamburaškog orkestra na otvaranju.
Tolika je, izgleda, pomama bila za tim otvaranjem da je, tokom promenade pokraj jezera, dok sam išao ka letnjoj pozornici, neki lokalni ugursuz pokušao da mi strgne propusnicu za projekcije s vrata. Vala bi se usrećio. Posle uvodnih svetkovina, festival je otvorio rumunski filmić o nemogućnosti organizacije ilegalnih abortusa u najdekadentnije doba Čaušeskog. Kanski laureat, gadan, mračan, i brutalno bespoštedan pogled na privatan pakao, 4 meseca, 3 nedelje i 2 dana autora Kristijana Munđiua prikazan je van takmičarske konkurencije, ali, za sada, i van kvalitativne. Počinje prilično nezanimljivo, ali veštom dijaloškom dinamikom unutar dugih, statičnih kadrova i praćenjem nepatvorenih ljudskih mukâ ubrzo se obznani kao iskustvo jednako nezamenljivo koliko i neizdrživo. Ovo je onaj film koji bi Lars Fon Trir snimio da mu "pritiskanje gledaočevih dugmića" nije jedina svrha. Ovo je upravo onaj film koji su Srbi bar jednom morali da snime u poslednjim decenijama, ali nisu (a nije da nisu imali sredstava: kamera je u filmu siromašna koliko i likovi).
Mentalitet istočnoevropskog socijalizma u Rumuniji je 1987. godine, očigledno, bio potpuno isti kao u nas. Svi te zavlače, sve mora na crno, birokratija osvedočeno služi samo da bi ti na svakom ćošku zagorčala život, a svaka hotelska recepcionarka je Hitler iz svog sokaka. Dijalog zvuči toliko istinito da se često uplašiš da, u stvari, gledaš dokumentarac, a ne fiktivnu nadogradnju "urbane legende" iz, kako se zove serija filmova iz koje dolazi 4 meseca, "zlatnih dana". Crni humor je uglavnom dobro skriven, a sposobnost da se gledalac volšebno potrese proizilazi iz toga koliko su svi mrtvi-ozbiljni dok urezuju ožiljke na svoje i/ili tuđe živote. Nakon obavljena posla, zloglasni "gos'n Bebe" daje instrukcije napaćenoj devojci i njenoj nesebičnoj cimerki. Svaka sve jače udara u stomak: "Ne bacajte fetus u WC šolju, zapušiće se. Ni ceo, ni u delovima. Ne zakopavajte, iskopaće psi." U mučnoj završnici, tražeći mesto da odloži krvavi zamotuljak iz torbe, "drugarica" baulja u potpunom mraku, gde se metafora i filmska stvarnost sjedinjuju u čeonom sudaru ("Ništa se ne vidi", reče neko iza mene. Da, rekao bih da to i jeste poenta). Na kraju neverovatnog dana, dve prijateljice sede jedna naspram druge za stolom hotelskog restorana, dok bivša trudna devojka zuri u porciju kanibalizma pred sobom. "Hajde da nikad ne pričamo o ovome", kaže joj drugarica, koja je za njenu dobrobit donela pametnu odluku da bude, između ostalog, silovana. Ova joj ne odgovara, te se tako jedno petnaest sekundi ne gledaju. U trenutku kad shvatite da su vam Rumuni slomili srce, platno se zacrni.
Priča iz 4 meseca možda jeste specifična za Rumuniju, za Istočnu Evropu, ili Evropu uopšte, ali u njoj ne preovlađuje isprazna socijalna kritika, već sušta univerzalnost koja je uzdiže u svetski rang. Sa druge strane, u civilizovanijoj zemlji Norveškoj, još više se mute definicije "evropskog" i inog filma, ako se može suditi po delu Erika Rihtera Strana. Sinovi su pokušaj zapadnjačkog žanrovskog izdanka, nakalemljenog na nepreciznu umetničku viziju. Isprva zanimljiva priča o pedofilu mekog srca prosto ne može da se odluči na kojoj strani moralne ambivalencije želi da bude. Je li to film o iskupljenju jednog perverznjaka, ili o siledžiji koji od njega štiti decu, ne otkriva nam se ni na kraju, kad sve sklizne u prilično laka rešenja. Po pitanju ljuljanja moralnog oslonca, Sinovi su mnogo manje majstorija Dejvida Mameta, Oleana, koliko konfuzna smeša svega i svačega, u kojoj se ne zna ko pije, ko plaća, a ko na Internet kači golišave sličice maloletnih momaka. Nesumnjivo će stvari biti jasnije kad jednog dana izraste u ogavan holivudski rimejk.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja,
stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Pred Specijalizovanim većima u Hagu danasu su izrečene presude četvorici bivših vođa tzv. OVK optuženim za ratne zločine i zločine protiv čovečnosti. Hašim Tači osuđen po nekoliko tačaka optužnice za ratni zločin na objedinjenu kaznu zatvora od 25 godina.
Juče, 14. septembra 2026. godine, počela je isplata jednokratne pomoći za korisnike koji su se zaključno sa 25. avgustom 2026. godine nalazili u službenim evidencijama.
Rat u Ukrajini – 1.664. dan. Rusija je izvela napad na Kijev, dok je Ukrajina uzvratila raketnim udarom na Rostovsku oblast. Istovremeno, Moskva poručuje da je spremna za nastavak mirovnih pregovora, ali uz nove uslove.
Dnevne novine u Srbiji za petak, 18. septembar 2026. godine na naslovnim stranama najavljuju brojne aktuelne društveno-političke teme i donose ekskluzivne priče.
Prodaja preostalog vlasničkog udela porodice Bas u Los Anđeles Lejkersima mogla bi da bude privremeno zaustavljena sudskim putem, pošto Džini Bas ima mogućnost da zatraži preliminarnu zabranu realizacije transakcije.
Izložbama, predstavama i drugim programom, Kuća Gintera Grasa u Libeku obeležiće 100. godišnjicu rođenja dobitnika Nobelove nagrade za književnost, vajara, slikara i grafičara.
Britanski reper Svehj (Sway), koji je zahvaljujući svojoj nezavisnosti i otvorenom, veštom pripovedanju kroz muziku bio inspiracija čitavoj generaciji britanskih muzičara, preminuo je u 44. godini.
Ovi podaci predstavljen na Globalnom samitu o selidbenim putevima ptica, održanom 10. i 11. septembra u Najrobiju, a kome su prisustvovali i predstavnici Društva za zaštitu i proučavanje ptica Srbije.
Senzor bi mogao da se koristi za praćenje efikasnosti terapije, određivanje odgovarajuće doze lekova, kliničku dijagnostiku, kao i za otkrivanje dopinga kod sportista.
Predstavnici Svetske zdravstvene organizacije boravili su prošle nedelje u Beogradu, kada su sumirani dosadašnji rezultati "Torlaka" u procesu transfera tehnologije.
Izložbama, predstavama i drugim programom, Kuća Gintera Grasa u Libeku obeležiće 100. godišnjicu rođenja dobitnika Nobelove nagrade za književnost, vajara, slikara i grafičara.
Zvezda serije "Slow Horses" već se neko vreme spominje među mogućim kandidatima za novog agenta 007, a sada je pažnju privukao jedan detalj iz Appleove najave budućnosti popularne serije.
U užem izboru bili su i "The Beloved" Rodriga Sorogojena, sa Havijerom Bardemom u glavnoj ulozi, kao i "Sundays" Alaude Ruiz de Azue, nagrađen na dodjeli Goja i festivalu u San Sebastijanu.
Konerijeva odluka tako je ostala jedna od najpoznatijih propuštenih prilika u istoriji Holivuda – ne zato što je odbio veliki film, već zato što je rekao "ne" ulozi koja je mogla da mu donese bogatstvo.
Gwyn Jenkins, Chief of the British Royal Navy, warned that Russia is probing the United Kingdom’s vulnerabilities and that, in the event of an armed conflict, it could attempt to disable Britain’s transatlantic undersea cables.
An earthquake measuring 3.3 on the Richter scale was recorded today, September 17, at 10:47 a.m. in Croatia, the European-Mediterranean Seismological Centre (EMSC) reported.
“We are on the brink of a new and dangerous phase of the conflict,” warns Joseph Webster, an energy expert at the influential U.S. think tank Atlantic Council, in an interview with the Italian newspaper La Repubblica.
Vikipedija za prava potrošača prikupila je tvrdnje o vlasništvu koje je Sony objavio na svojim stranicama za podršku, listinzima u prodavnici i zvaničnim blog objavama.
Hyundai priprema novu generaciju modela Bayon, koji će dobiti robustniji dizajn, moderniju unutrašnjost i više tehnologije. Mali SUV trebalo bi da zadrži mesto u evropskom B-SUV segmentu.
BYD-ova luksuzna marka Denza predstavila je Z9S, električnu limuzinu koja prema kineskom CLTC ciklusu može da pređe do 1.100 kilometara. Najsnažnija verzija razvija čak 1.210 KS.
Nissan Kicks stiže u Evropu sa e-Power hibridnim pogonom, a proizvodiće se u Velikoj Britaniji. Kompanija najavljuje i dva nova električna modela – Pixo i novu generaciju SUV-a Juke.
Komentari 6
Pogledaj komentare