Kvocijent poštene inteligencije

Malo tko se danas sjeća tog povijesnog trenutka prije točno deset godina, u ono olovno vrijeme kad je Dragi Vođa još čvrsto držao vlast i prijetio državnim udarom ako na izborima pobjede crni, žuti, zeleni i ostali šareni vragovi, i kad su se studenti Zagrebačkog sveučilišta usudili prkosno podignuti glavu, bacivši apsolutističkom režimu na stol peticiju za uvođenje - vegetarijanskih obroka u studentske menze.

Bio je to tek početak: dvije godine kasnije posttuđmanovsku će Hrvatsku, nakon vala mitinga za Mirka Norca, poklopiti i val studentskih demonstracija organiziranih pod revolucionarnim sloganom „Veliko NE!“ – najvećeg i najmasovnijeg studentskog bunta od 1971., kako su ga tada reklamirali mediji – kojima je akademska mladež samoubilački hrabro novoj vlasti rekla „veliko NE“ ukidanju njihova dotadašnjeg prava na - dječji doplatak! Lista zahtjeva nije se, međutim, zadržala samo na doplatku: studenti su demonstrirali i protiv odluke Ministarstva po kojoj su pite u menzama imale desetak grama jabuka manje, a ručak umjesto četiri i pol kune koštao cijelih sedam.

Razbarušen, razigran i neukrotiv duh studentske pobune pušten je iz boce i više nije bilo povratka. Kad su konačno dvije-tri godine kasnije iz menzi i amfiteatara izašli na ulice, studenti više nisu tražili odreske od soje i dječji doplatak, već ono što studenti traže od kad je svijeta, vijeka i univerziteta: pravedno društvo. U listopadu 2004. na Strossmayerovu trgu studenti su tako demonstrirali zbog zabrane studentskog lista Matice Hrvatske, kojega je tajnik Matice povukao zbog hrabrog ogleda o suvremenom društvu i revolucionarne teze glavnog urednika da je „ustaštvo bliže liberalnoj demokraciji nego komunizam“.

Kako je vlast voljela tadašnje studente! Svjetski su vođe, diktatori, generali i moguli s neskrivenom zavišću gledali rektora Franju Tuđmana, koji je studente kupovao hrenovkama, i čija se vojna hunta više bojala jedne sredovječne službenice Zagrebačke banke nego svih studenata hrvatskih sveučilišta zajedno. Dok su u susjednoj Srbiji njihovi kolege hapšeni, premlaćivani i ubijani zbog dugogodišnjeg otpora Miloševićevom režimu, hrvatski su studenti tražili pravo na vegetarijanski doručak. Dok su njihovi kolege u svijetu hapšeni, premlaćivani i ubijani zbog otpora NATO-u, hrvatski su studenti tražili pravo na dječji doplatak. Dok su njihovi kolege hapšeni, premlaćivani i ubijani zbog otpora globalizaciji i teroru krupnog kapitala, hrvatski su studenti tražili Pavelićevu liberalnu demokraciju.

Bila je to prva generacija u potpunosti odgojena i obrazovana u hrvatskom duhu, na platformi koju je onomad skicirao danas nepravedno zaboravljeni dr. Nedjeljko Mihanović: „U školstvo se, već od prvog razreda osnovne škole, treba uvoditi kult hrvatstva, naša djeca moraju biti odgojena u duhu hrvatskog državotvornog domoljublja!“ Kako je to izgledalo? „Bez jedinstva hrvatskog naroda ne bi bilo samostalne hrvatske države ni njezina opstanka!“, rekao je u te dane ponosa i slave dr. Franjo Tuđman na susretu s – dječjim zborom „Zvončići“. Projekt lobotomije Tuđman-jugenda zaokružen je osnivanjem Hrvatskih studija, čudovišne laboratorije za odgoj studenata u Mihanovićevom „duhu hrvatskog državotvornog domoljublja“.

Iz takvog obrazovnog sustava, kao sa tvorničke trake, izlazili su kiborzi, državotvorni croboti, u potpunosti plod domaće pameti i tehnologije, jednostavna višestanična bića koja su „još od prvog razreda osnovne škole“ i prvih pjesmica u dječjim zborovima odgajana da nije problem hrvatske države postotak visokoobrazovanih stručnjaka u društvu, već jabuke u studentskoj piti. A demokracija koja ima takvu omladinu, rekao je jedan drugi Dragi Studentski Vođa, ne treba brinuti za svoj liberalni karakter.

Kada je stoga, deset godina nakon historijske peticije za uvođenje vegetarijanskih obroka, akademska mladež blokirala nastavu i zauzela zgradu Filozofskog fakulteta, ministar Dragan Primorac morao je pomisliti: što sad hoće? Državne subvencije za MacDonald’s? Uvođenje Coca Cole Zero u studentske menze? Brži bežični internet? Postdiplomski studij za World of Warcraft: Wrath of the Lich King? I silno se ministar iznenadio shvativši da ovoga puta zaista traže – pravedno društvo.

Vlast je, naravno, bila zbunjena. Studenti su se oteli kontroli. Umjesto da traže besplatne šifre za Grand Theft Auto GTA, oni traže besplatno školovanje za sve. Utopija? Možda. Možda i naravno. Ali u društvu koje realnost mjeri normativima jabuke u piti - utopija je najmanje na što studenti mogu pristati.

Prva reakcija vlasti bila je predvidiva do koeficijenta 1,0: od predsjednika i premijera do ministara i nižih državnih činovnika, svi su bili oduševljeni i ponosni na osviještenu i zrelu hrvatsku mladost, ne propuštajući naglasiti kako to što studenti traže oni već godinama imaju u svojim programima. Studenti su, međutim, ovaj put s prezirom odbili ući u Kozaračko kolo s drugom Titom: na poziv ministra da će njihovi zahtjevi biti ispunjeni čim se formira radna skupina koja će imenovati članove radne skupine za razradu akcijskog plana za promišljanje nacionalne strategije za implementaciju studentskih zahtjeva - da dakle odu spavati i ujutro se vrate knjigama, a da će sada odrasli riješiti stvar – studenti su ga glatko odjebali. Preciznije, studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta.

Ne izdvajam Filozofski fakultet samo zbog toga što je pobuna otamo krenula i što će tamo završiti, kad god i kako god. Protest sa Filozofskog, koji je – ma koliko to odvratna fraza bila – pobijedio onog trenutka kad je započeo, bolno je, naime, razotkrio strašnu antiintelektualnu klimu u hrvatskom društvu. Dovoljno je bilo pratiti reakcije u medijima, od uredničkih uvodnika do onih umobolnih komentara čitatelja što ih internet poput poplave nanosi na novinske izvještaje, u kojima gnjevni anonimni komentatori već gotovo mjesec dana pišu o napušenim propalicama s Filozofskog, dugokosim narkomanima koji sviraju kurcu na fakultetu i razmeću se velikim parolama dok njihovi kolege s medicine ili strojarstva vrijedno polažu ispite spremni da bi konkretno služili Domovini, operirajući bolesne i s pjesmom na usnama gradeći visoke peći.

Čime će to napušeni intelektualci s Filozofskog doprinijeti Narodu i Domovini? Filozofskim rapravama, esejima, poezijom u časopisima koje Država dotira dok inženjeri nemaju posla? Hoće li Pelješki most graditi razbarušeni profesori grčkog ili plećati neimari s Građevinskog?

Anonimnim udarnicima ustrajno su podilazili takozvani državotvorni intelektualci, prestravljeni da i sami ne budu optuženi kako isprazno filozofiraju parazitirajući na grbači hrvatskog naroda. Obrat je upravo veličanstven: optužujući studente Filozofskog za restauraciju komunizma komesari liberalnog kapitalizma odaju se kao najrigidniji partijski ideolozi.

Atmosfera neodoljivo podsjeća na zlatno doba progona poštene inteligencije iz Brozovih pedesetih ili Tuđmanovih devedesetih. „Kad mi govore kako inteligencija nije na našoj strani, uvijek pitam: koja inteligencija? To je par škribenata, koje se od pamtivijeka naziva farizejima, koji su zadojeni nekakvim, ne znam kakvim svjetsko-liberalističkim idejama, i da ne kažem još neke pridjeve, to ne odražava stvarno raspoloženje narodnog duha!“ Je li to prije pedesetak godina rekao Josip Broz, prije desetak godina Franjo Tuđman ili prije desetak dana Dragan Primorac? Jeste li sigurni?

„Prvi put poslije avnojevske 1943. izraz ’poštena inteligencija’ može se upotrijebiti u pravom smislu.“ Je li to prije tridesetak godina napisao književnik Radovan Zogović, prije petnaestak godina književnik Ivan Kušan, ili prije petnaestak dana književnik Pavao Pavličić? „Naša inteligencija mora biti i duša i srce svoga naroda, a ne ’pametovati’ na ’svjetskoj’ razini, koja je njemu strana i neprihvatljiva. Samo se takva inteligencija može nazvati elitom svog naroda.“ Vjesnik 1959, Vjesnik 1999. ili Vjesnik 2009.? „Što je alternativa (neo)liberalnom kapitalizmu? Komunizam?“ Ivan 1991., Zvonimir 2000. ili Čičak 2009.?

Pravedni gnjev protiv maoista s Filozofskog razotkrio je tako hrvatsko društvo i njegov državotvorni intelektualni mainstream kao neizlječivo komunističke: jednakost kao komunistička parola prepoznata je upravo komunističkim metodama isljeđivanja, a studente koji su odbili slušati predavanja o blagodatima liberalnog kapitalizma reakcijom je proglasila ista ona crvena konjica što je u svoje životopise naknadno upisivala reakcionarni pedigre. I samo zahvaljujući sretnoj okolnosti što je Goli otok u kapitalističko-komunističkoj Hrvatskoj predviđen za golf-terene i slične nabavno-zabavne sadržaje, studenti s Filozofskog izbjegli su ljetni kamp za preodgajanje. Što bi medijski agitprop sada dao za omladinu koja će, umjesto komunističkih parola o jednakosti, u studentskim listovima pisati kako je ustaški pokret bliže liberalnoj demokraciji nego komunizam!

Reakcije nervoznih komesara, čija su neodgojena djeca ovaj put odbila otići na spavanje i odraslima prepustiti uređivanje sretnog novog društva, dokazale su ispravnost studentskog protesta preciznošću matematičke indukcije. Romantičnom, „reakcionarnom“ idejom o besplatnom školovanju studenti s Filozofskog prvi su u cjelokupnoj, dvadeset godina dugačkoj tisućljetnoj povijesti slobodne Hrvatske otvorili zaista suštinski ozbiljnu temu, pitanje malo šire od ilirskog aorista u desetercu i malo dublje od reljefa hrvatskog grba na kovanici od jedne kune, temu o komercijalizaciji znanja i duha, i pitanje kamo vodi koncept „društva znanja“ u kojemu će obrazovanje biti roba kao svaka druga, i prodavati se u velikim shopping centrima, University Mallovima i multipleks fakultetima.

Neatraktivni studiji na sezonskim rasprodajama, semestar skandinavske književnosti po 1499,99 kuna? Odsjek za dirigiranje, harfu i udaraljke na Glazbenoj akademiji samo 199,99 eura, prvih deset studenata dobija i komplet udaraljki od nehrđajućeg čelika u kojima se može kuhati bez kapi ulja? Strani jezici, kineski, jeftini, na Orijentalnoj filologiji, sve po osam? Ali to nije sve: nazovete li ovaj broj i upišete pravo ili ekonomiju odmah, dobijate posve besplatno osnovnu i srednju školu.

Što, uostalom, da plaćaju roditelji današnjih hrvatskih studenata? Zagrebačko sveučilište, koje je po posljednjoj Webometricsovoj ljestvici – kako god da je složena – na sjajnom 1617. mjestu u svijetu, ili Splitsko, veličanstveno 3798. od četiri tisuće svjetskih visokoškolskih ustanova?!

Ironija zvuči tako boljševički, zar ne? Kao i riječ jednakost. U paničnom strahu od aveti komunizma, dvadeset godina nakon što je srušen Berlinski zid, pet godina nakon što je umro Stipe Šuvar, posljednji komunist u ovom dijelu Europe, komesari imperijalnog kapitalizma, bivše komunjare, danas grlate kapitaljare, i najplemenitije humanističke ideale proglašavaju reliktima komunizma, pa revnošću na kakvoj bi im zavidio i senator McCarthy love komunističke vještice na Filozofskom.

Takvo društvo, političari sa završenom općenarodnom obranom, indeksima s prosjekom 2,5 i prepisanim magisterijima koji nadmoćno sole pamet „vječnim studentima“, profesori čiji ispit košta hiljadu eura i koji studentima objašnjavaju zašto je besplatno školovanje utopija, urednici koji od novina prave imbecilne red-carpet-big-brother-kurac-palac-kataloge, pa s visoka dociraju studentima što umjesto na predavanja odlaze na plenume i u studentskom kinu gledaju Bertoluccija, društvo koje skida gaće pred bjelosvjetskim menadžerskim konjokradicama iz Lisinskog, pa psuje dugokose narkomane i „odnarođenu inteligenciju“ s Filozofskog – takvo društvo jednostavno nije zaslužilo ovakve studente.

Ništa u dvadeset godina povijesti nije u Hrvatskoj tako okrutno razotkrilo ustajalu, bijednu duhovnu močvaru, sivu mediokritetsku tundru s biologijom i inteligencijom lišaja, kao što je to pokazao ovaj studentski protest. Toj pljesnivoj krčmi ne trebaju studenti koji ne znaju Kozaračko kolo, njoj trebaju akademci Farme i Big Brother Universityja, oni što računaju kako „ljudski mozak radi s deset posto kapaciteta“, pa pitaju „koliko posto mozga uopće imamo“, trebaju mu profesori što će na tablu ispred Sveučilišta istaknuti misao vodilju „društva znanja“, kredom ispisani cijenik školovanja: „Kilo mozga dvije marke“. I oni studenti što će se protiv takve trgovine mozgom pobuniti tražeći vegetarijanske obroke.

Jebo vas komunizam, drugovi kapitalisti.