Počasni Zagrepčanin Vuk Karadžić

Naš je sveti Leopold, naime, rodom iz Zakučca kraj Omiša, on sam rođen je u Herceg Novom, u Crnoj Gori, školovao se u Italiji, u Udinama, služio u Sloveniji, u Kopru, živio u Zadru i Rijeci, a smrt dočekao u Padovi: postoji li uopće prikladnija osoba da joj se rođendan slavi kao dan dubrovačke županije? Meni, recimo, pada na pamet još samo Sima Manoilović. I da, naravno, Linden Forbes Sampson Burnham.

O Simi ću malo kasnije, da vidimo sad kako stoje stvari sa gospodinom Burnhamom, kojega je skupština Dubrovačko-neretvanske županije zaboravila i kad je određivala dan županije, i kad je tražila kandidate za počasnog građanina. A bio je taj Linden zanimljiv tip. Rođen je u predgrađu Georgetowna, usred Afrike, školovao se u Londonu, vratio se kući i postao premijer Britanske Gvajane, proglasio nezavisnost, lažirao referendume i izbore, zabranio uvoz hrane, istjerao pola stanovništva iz zemlje i najzad umro kao doživotni predsjednik Gvajane. Ukratko, ako je itko ikad zaslužio makar posthumnu titulu počasnoga građanina Dubrovnika, onda je to Linden Burnham.

Pa ipak, utemeljitelj gvajanske države nikad nije proglašen počasnim Dubrovčaninom, i jedini razlog koji mi ovog trenutka pada na pamet mogao bi biti taj da je predsjednik Burnham već dvadesetak godina počasni građanin - Zagreba.

A opet, nije baš da je to do sad bila neka prepreka hrvatskim lokalnim vlastima. Stipe Mesić je, recimo, već počasni građanin Belišća, Visa, Rovinja, Požege, Nove Gradiške, Orahovice... Toliko je puta počašćen tom titulom da je valjda nestalo u Hrvatskoj gradova. Dobar je za to primjer Orahovica, Mesićevo rodno mjesto, naselje od jedva pet hiljada živih duša, koje od svih atributa grada ima samo Mesićevu povelju počasnog građanina. Otprilike kao kad bi kućni savjet Mamutice - one monstruozne zgrade u zagrebačkoj četvrti Travno u kojoj živi otprilike podjednaki broj stanovnika kao u cijeloj Orahovici - dodijelio Mesiću titulu počasnog građanina njihovog nebodera.

Moda sa proglašavanjem počasnih građana uzela je toliko maha da zna doći baš do budalastih situacija. Čitao sam tako jednom kako su povodom Dana Dugog Sela, 11. studenoga, općinski glavari pozvali mještane da predlože kandidate za počasnog građanina. Ne znam tko je kasnije ponio tu titulu, ali činjenica da je Dugo Selo nekoga proglasilo svojim počasnim građaninom, to dakle da postoji počasni građanin jednog sela, mene ispunjava nadom da smisao za humor u Hrvata nije posve iščezao. Kao kad bi, šta ja znam, Osnovna škola Augusta Šenoe u Osijeku dodijelila počasni doktorat gradonačelniku Anti Đapiću. Dobro, primjer baš i nije dobar, Đapić je zapravo na sličan način i dobio počasni doktorat, magisterij, šta li već, ali shvaćate što sam htio reći.

Počasno građanstvo, međutim, ne shvaćaju svi u Hrvatskoj tako neozbiljno. Vlasti u Novoj Gradiški, ako mene pitate, jedini su je ozbiljno shvatili. Stipu Mesića, na primjer, čak su dva puta proglašavali počasnim građaninom: prvi put u slavnim danima stvaranja nezavisne Hrvatske, da bi mu titula bila oduzeta kad se razišao s Prvim Predsjednikom, pa vraćena nakon što je i sam postao predsjednik.

Tako se to radi, gospodo. Zagreb, recimo, proglasi počasnim građaninom spomenutog Lindena Burnhama, ili Khuena Hedervaryja, ili Vuka Stefanovića Karadžića, načelnika Udbe Stevu Krajačića, Miku Špiljka, Vladimira Bakarića, koga sve ne, više je Zagreb proglasio počasnih burgera nego papa Wojtyla svetaca, a spomenuta se gospoda kurtoazno zahvale, tutnu povelju u novčanik i jebe ih se dalje za Zagreb.

Zaustavi prometna policija Vuka Karadžića u Savskoj, "dobar dan", "dobar dan", "osobne dokumente, molim", a brko u stojadinu iz 1848. bahato izvadi povelju počasnog građanina, "izdao zagrebački MUP 1861, rok važenja neograničen". "Oprostite, nisam vas odmah prepoznao", zacrvenjet će se mladi prometnik, a Vuk će prezirno otpuhnuti lijevi brk.

Ne bi se takva stvar mogla dogoditi da je Vuk Karadžić počasni građanin Nove Gradiške. Zaustavio bi ga policajac u rutinskoj kontroli, ovaj bi mu mahnuo počasnom legitimacijom, a prometnik bi se odmakao korak-dva, pa preko policijskoj radija pozvao centralu u Novoj Gradiški. "Mala, provjeri mi molim te, Karadžić, Vuk, JMBG 0711787380049... ne, ne Krajačić, nego Karadžić..." Trenutak-dva značajno bi klimao glavom, a onda prišao automobilu i mirnim se glasom obratio vozaču: "Gospodine Karadžiću, jel znate da vam je povelja poništena zbog javnog iznošenja velikosrpske teorije da su govornici štokavskih narječja etnički Srbi?" Starina Vuk nemoćno bi puhao u brk, a naš bi policajac lupkao poveljom po lijevom dlanu: "Karadžiću, Karadžiću... što ćemo s vama?"

To je zato, shvatili ste, što u Novoj Gradiški i te kako paze što im rade počasni građani. Ja bih, recimo, bio još stroži. Titula počasnog građanina lijepa je čast, ali i obaveza. Stjepan Mesić i njemu slični plaćali bi meni prireze u svakom gradu kojemu su počasni stanovnici, počasni gradski prirez bi se to zvalo, plus vodu, čistoću i ostale komunalne pristojbe. Pa da vidimo što bi ostalo od Mesićeve plaće.

Da ne govorim o Ivanu Jarnjaku, na primjer, koji je počasni građanin Donje Stubice, Krapine, Pregrade, Desinića, Jesenja, Donjeg Golubovca, Mihovljana, Petrovskog i Tuhelja. Ili Vladimiru Šeksu, kojega su titulom počasnog građanina počastile vlasti Iloka, Otoka, Belog Manastira, Vukovara, Đakova, Vinkovaca, Virovitice, Slatine i Pitomače.

U Zagorju i Slavoniji, čini se, svaki putnik namjernik koji prođe kroz selo dobije titulu počasnog građanina. Znate već kako napasni u svome gostoprimstvu znaju biti u tim krajevima. "Ne morate probati naš kulen, ali morate biti naš počasni građanin", navaljuju u gostionici kraj koje ste stali da olakšate bešiku, "ne možete nas odbiti!". "Ali proglasili ste me već počasnim građaninom", uljudno ćete vi, "lani, kad sam stao da ulijem benzin na pumpi". "Ne, ne", nasmijat će se domaćini vašoj neupućenosti, "pumpa spada pod općinu Konjšćina, a mi smo Hrašćina".

Iako može izgledati da se stvar otela kontroli, ja - naprotiv - osnovano sumnjam da neki po Hrvatskoj to rade planski, kako bi dosegli brojku od deset hiljada stanovnika i tako ispunili zakonski uvjet za stjecanje statusa grada. Beli Manastir, recimo, prije rata imao je preko deset tisuća stanovnika, a po posljednjem popisu tek oko osam i pol. Vlasti su se našle pred ozbiljnim problemom: kako vratiti raseljene i naseliti općinu, kako doseći predratnu brojku i uvjet za status grada? Tko se sjetio genijalnog rješenja, povijest ne pamti, ali Belom Manastiru je otada baš krenulo.

"Ima li netko protiv?", pita tako predsjednik skupštine općine, pa strogim pogledom zaokruži vijećnicu. "Nema, hvala, objavljujem da se jednoglasnom odlukom Jadranka Kosor proglašava počasnim građaninom Belog Manastira." Slijedi aplauz, pa se predsjednik okreće tajniku. "Ivane, koliko još?" "Sa gospođom Kosor, dvije stotine i sedamnaest", odgovara revni tajnik švrljajući po svojoj bilježnici, a predsjednik lupa drvenim čekićem i prekida aplauz. "Ljudi, do deset tisuća nam nedostaje još dvjesto sedamnaest. Ima li tko kakav prijedlog?" "Imam ja", javi se glas iz dna dvorane, "Sima Manoilović".

U dvorani skupštine općine Beli Manastir, dakako, tupi muk. "Tko je Sima Manoilović?", pita oprezno predsjednik. "Srbin", kratko će glas iz prvog reda. "Dobro to", nervozno će predsjednik, "nego tko je taj Sima, šta je on?". "Nemam pojma, ali je počasni građanin grada Zagreba", kratko obrazloži svoj prijedlog onaj vijećnik, "ako je dobar Zagrebu, bit će dobar i nama".

Ni vi, eto, niste to znali, ali rečeni gospodin Manoilović počasni je građanin Zagreba već stotinu i pedeset godina. Nije, naravno, to samo po sebi zanimljivo. Zanimljivo je što ni vi, ni predsjednik Skupštine općine Beli Manastir, niti itko živ u Hrvatskoj ne zna tko je bio Sima Manoilović. Raspitivao sam se, googlao, proučavao literaturu, ali nigdje spomena o Simi Manoiloviću, ni tko je, ni što je, ni zašto je - tek kratka bilješka kako je tom čašću nagrađen 1854., one dakle godine kad su u Zagrebu naročito dobro rodili počasni građani, pa su povelje dobili i ban Josip Jelačić, i župan Josip Bunjevac, i ministarski savjetnik Josip Fluk, i kraljevski natporučnik grof Vatroslav, i graditeljski ravnatelj Josip Bouffler, i veliki župan Benedikt Lentulaj, onda je netko iz zajebancije predložio Simu, tko je za?, svi su za, kad je bal nek' je bal, i tko zna koliko bi još povelja podijelili da nije u vijećnicu upao notar i rekao da su Velika Britanija i Francuska objavile rat Rusiji i da se gospodin ban pozivaju na hitne konzultacije u Beč.

Ako vas zato ovih dana pozovu iz protokola nekog gradića za kojega nikada čuli niste, i kažu da ste upravo vi izvučeni kao njihov novi počasni građanin, da se od vas traži samo da ispunite neke formulare i položite na taj i taj račun hiljadu eura na ime troškova izrade ukusno dizajnirane povelje - ne nasjedajte.

Vidite što se dogodilo počasnom građaninu Stipi Mesiću.