Info

Utorak, 11.06.2013.

20:28

Realpolitika pobedila evropske vrednosti

Statistika je neumitna, prikrivanje prave situacije na Kosovu i Metohiji u zvaničnim izveštajima Ujedinjenih nacija o navodnom napretku ne može da sakrije činjenicu da je osim Srba i većina drugog nealbanskog stanovništva diskriminisana i da služe samo kao etnografski dekor u kosovskim institucijama, kaže u razgovoru za Danas direktor Balkanološkog instituta SANU, istoričar i ambasador Dušan T. Bataković, povodom 14. godišnjice protektorat UN na KiM, pod kojim je 2008. jednostrano proglašena nezavisna kosovska država, sa čijim vlastima je Beograd nedavno postigao Sporazum o normalizaciji odnosa.

Autor: Jelena Tasić

Podrazumevana plava slika

Kako ocenjujete upravu UN pod kojom je stvoreno ovo što se danas zove "novom kosovskom realnošću"?

"Novu kosovsku realnost' pre bih nazvao 'novom albanskom realnošću', jer je prilagođena potrebama samo jedne nacionalne zajednice - albanske. Kao neumitni ishod rata prihvaćeni su rezultati posleratnog etničkog čišćenja Srba, kao konstitutivnog naroda i 'nelojalnih manjina' kakvi su Romi i Goranci. Posle 14 godina u statusu raseljenih lica u ostatku Srbije živi oko 60 odsto kosovsko-metohijskih Srba, više od 60 odsto Roma - mnogi radije žive kao raseljena lica na srpskom severu, nego na albanskom jugu Mitrovice, gde su im u ratu spaljene kuće, kao i 70 procenata Goranaca. Od Crnogoraca iz Pokrajine najveći broj je i dalje u izgnaničkom statusu. To je velika pobeda realpolitike, ali i potpuni neuspeh svih evropskih vrednosti, ljudskih i drugih osveštanih prava na koje se međunarodna zajednica poziva i u čije ime se pokreću vojne intervencije bez odobrenja UN. Kada se tome doda zastrašujući bilans spaljenih kuća, silom zauzetih stanova i druge imovine nekako uvek u korist kosovskih Albanaca, koji se još uvek meri desetinama hiljada jedinica, ukazuje se slika jednog, pravno i moralno gledano, potpunog poraza civilizacije. Svima je poznato, ali se to uspešno prikriva, da je od oko 170 spaljenih i teško oštećenih crkava obnovljeno tek nekoliko, a da najveće srpske manastire sa liste svetske baštine još štite strane trupe iz sastava Kfora. Na evropskom tlu spomenike kulture, koji nisu samo baština Evrope nego i čitavog sveta, strane trupe moraju da štite od neprijateljskog okruženja i to samo zato što pripadaju 'pogrešnoj' kulturi, tačnije progonjenom i obespravljenom srpskom narodu".

Da li je Srbija učinila sve što je mogla na medijskom, naučnom i diplomatskom planu da upozna međunarodnu javnost sa uzrocima sukoba na KiM i događajima tokom UN protektorata?

"Naravno da nije, pošto su se na vlasti smenjivale, uglavnom u ideološki nesrodnim koalicijama, političke stranke s često oprečnim pogledima na rešavanje kosovskog pitanje. Usaglašavanje je uvek bilo najteže, a nespremnost da se ozbiljnije ulaže u lobiranje i širu medijsku kampanju, skoro uvek podređeno neposrednim političkim potrebama. Da nisam poslednjih godina samoinicijativno objavio dve knjige na stranim jezicima, ne bi ni bilo literature o KiM iz Srbije koja uzima u obzir naša gledišta, relevantnu arhivsku građu i prateću naučnu argumentaciju".

Zbog čega je Beograd od početka pristao da umesto albanskog pitanja u Srbiji rešava srpsko pitanje na KiM?

"Nasleđena situacija posle Miloševićeve vojne kapitulacije u Kumanovu, kada je sprovedena strašna obmana - srpska vojska je pevajući zauvek napuštala KiM u ime „pobede“ uokvirene Rezolucijom SB UN 1244, nije ostavljala mnogo manevarskog prostora. Uređenje statusa diskriminisane srpske zajednice bilo je, stoga, preduslov svakog drugog dogovora".

Pre NATO bombardovanja predlagali ste kantonizaciju kao rešenje kosovskog problema. Da li između Vašeg predloga i najavljene zajednice srpskih opština, o kojoj se sada pregovara u Briselu, ima nekih sličnosti?

"Nažalost, bezmalo svi projekti Srbije o rešavanju kosovskog pitanja posle 2000. bili su raznolike varijante moga modela kantonizacije iz 1998. Ja sam predviđao stvaranje srpskih kantona, koji bi zajedno činili jedan entitet u Pokrajini, dok bi multietnički gradovi imali dvodomne skupštine unutar Srbije. Briselski sporazum predviđa zajednicu opština u nezavisnom Kosovu i poražavajuće je loš za Srbiju. Nije se ni dovoljno pregovaralo, ni dovoljno tražilo za srpsku zajednicu. Prihvaćena su rešenja kako bi se privremeno umirila srpska strahovanja, a već iscrpljena i moralno pokolebana srpska javnost sada se svom energijom, putem medijske halabuke, obmanjuje da se radi o epohalnom sporazumu, kojim je dobijen maksimum. Ova otužna farsa pokazuje da žrtvovanjem kosovskih Srba, čini se po prethodnim dogovorima, aktuelna srpska administracija otplaćuje podršku za dolazak na vlast, a Albancima, kao na tanjiru, prepušta čitavo Kosovo". Kako Vaše upozorenje o "opasnosti od projekta velike Albanije" shvataju zapadni zvaničnici i da li u tom kontekstu treba posmatrati i namere Prištine da reši albansko pitanje na jugu centralne Srbije i u Crnoj Gori?

"Proklamovani ciljevi o multietničkom Kosovu, demokratiji i ljudskim pravima, da ne pominjem druge evropske vrednosti, nisu ispunjeni, već je očigledno da su izigrani i da se njima prikrivaju velikoalbanski ciljevi. Zašto, Kosovo, kao navodno multuetnička 'država', brine o Albancima u Preševu i s kakvim pravom se pita o njihovom položaju? To je velikoalbanska politika, kamuflirana opštim multikulturnim i demokratskim floskulama. Ugrožena je, razumljivo, i Crna Gora samo je, čini se, pitanje vremena kad će se istaći zahtevi za teritorijalnu autonomiju tamošnjih Albanaca. Moja upozorenja o velikoalbanskoj strategiji inače uredno, čak doslovno, potvrđuje albanski premijer Salji Beriša. Na Zapadu se na takve stavove ne gleda baš s velikim negodovanjem".

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

11 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: