Petak, 16.05.2014.
12:00
"Crna magija", "crni dijamant", "čovek od gume" – Leonidas
Prvi tamnoputi fudbaler Flamenga, dezerter, zatvorenik, modna ikona, šmeker, buntovnik, najbolji strelac poslednjeg predratnog Mundijala, prvi profesionalni fudbaler poreklom iz radničke klase... Rivaldo je ušao u legendu golom protiv Valensije, Zlatan Ibrahimović i Filip Mekses su bili u najužem izboru za najbolji pogodak prošle godine, Kleo je osvojio srca navijača Partizana u utakmici sa Hajdukom... Sva četvorica su mreže protivnika tresli na način koji je patentirao Leonidas da Silva na Svetskom prvenstvu 1938. godine. Tada je sudija morao da pregleda pravilnik kako bi bio siguran da su “makazice“ dozvoljeno sredstvo za šutiranje lopte.
Šest godina ranije, u do tada neviđenom čudu na travnatom terenu, uživali su samo ljubitelji fudbala u Brazilu, odakle su u ostale delove sveta odlazile vesti o “crnom dijamantu“ koji postiže golove na spektakularan način.
Bounsuseso protiv Karioke, 24. april 1932. godine... Napadač domaćeg tima, 19-godišnji momak iz Rio de Žaneira matirao je protivničkog golmana zahvativši loptu na 1,65 metara iznad površine tla, prebacivši noge iznad glave.
Toga dana su ispisane nove stranice fudbalske istorije, iako su se, kao po običaju, pojavile teorije zavere, pošto se govorilo da je “makazice“ prvi put izveo Petrolinjo de Brito, te da je Leonidas samo usavršio udarac.
Bez obzira na to, sportska javnost u Brazilu je jedva čekala na nove bravure kreativnog napadača, ali je on uspeo da navijače drži u neizvesnosti i tek s vremena na vreme uradi ono zbog čega je postao najpopularniji fudbaler na južnoameričkim prostorima.
“On je bio brz kao hrt, okretan kao mačka, a činilo se da u njegovom telu nema kostiju, pa je nazvan čovekom od gume. Bio je neumoran u trci za loptom, iz bilo kog ugla i bilo kog položaja je šutirao na gol, a niski rast kompenzovao je neverovatnom akrobatikom”, rekao je jednom prilikom Džeri Vajnstajn.
Ipak, iste godine je pokazao šta ume i u nacionalnoj selekciji, a svedoci njegovih bravura bili su aktuelni svetski šampioni, reprezentativci Urugvaja.
Tada je i dalje bio u senci Silve i De Brita, igrao je na poziciji desnog krila, međutim sebičnost i egoizam prvih karika tima nisu mogli da opstanu previše dugo, te se otvorilo mesto u špicu napada za zvezdu u usponu.
Postigao je dva gola protiv prvaka sveta, a to je primoralo čelnike Penjarola da se potrude da ga dovedu u svoje redove. To su i uradili, a Leonidas je za potpis dobio dva para cipela i dva odela.
U Montevideo je stigao zajedno sa defanzivcem Domingosom da Guijom, čime su momci iz Rio de Žaneira postali prvi tamnoputi profesionalni fudbaleri poreklom iz porodica radničke klase.
Kada je “potrošio“, rečnikom iz Football Managera “signing on fee“, te “izdominirao“ sa 28 golova na 25 utakmica, Leonidas se vratio u domovinu, sa imidžom modne ikone i harizmatičnog “lošeg momka”.
Cilj je bila titula prvaka Brazila, to je ostvario već u prvoj sezoni sa Vasko da Gamom, da bi u sezoni 1935/36 sa 42 pogotka na 33 meča bio prvi strelac Botafoga i ponovo šampion Brazila.
Prelaskom u Flamengo Leonidas je nastavio tradiciju selidbi posle jedne sezone, ali je u “Trikolorima“ rešio da se zadrži “malo“ duže.
Šest godina je bio jedini tamnoputi fudbaler u timu, do tada elitistički i pomalo rasistički nastrojeno rukovodstvo kluba moralo je da promeni filozofiju, Leonidas ih je na to jednostavno primorao, 153 puta se upisao u strelce na 149 nastupa.
Karijeru je završio u Sao Paolu, za sedam godina odigrao je 211 mečeva i postigao 140 golova. Za 21 godinu aktivnog bavljenja fudbalom kopačke je obuo 574 puta, u 516 navrata primoravao golmane da vade loptu iz mreže.
Vratimo se na Svetsko prvenstvo 1938. godine... Posle takmičenja u Urugvaju i Italiji, očekivalo se da Mundijal bude organizovan u Južnoj Americi, međutim Francuska je dobila prednost, što je navelo selekcije Argentine i Urugvaja na bojkot.
Španski građanski rat je sprečio “Crvenu furiju“ da se pojavi na najvećem fudbalskom događaju, a u najavi je bio i početak Drugog svetskog rata.
Ipak, svi loši momenti koji su okupirali planetu pali su u drugi plan posle spektakularne Leonidasove partije u duelu sa Poljskom. Postigao je tri gola, dva u produžetku u razmaku od samo 11 minuta i doneo trijumf svom timu.
Zanimljiv je podatak da tih godina Leonidas nije bio prvi strelac u Brazilu, ta titula je pripala “Kralju“ Nižinju, koji je ipak ostao u senci “crne magije“ na Mundijalu u Francuskoj.
Još dva pogotka dao je Čehoslovačkoj, međutim Brazil nije stigao do finala, selektor Ademar Pimenta je odlučio da odmori “crni dijamant“ u polufinalu sa Italijom, što je Selesao koštalo šanse da se bori za titulu. Kao uteha stigla je bronza, dobijena u duelu sa Švedskom.
Leonidas se u domovinu vratio kao istinski heroj, krivica za “neuspeh“ pripisana je selektoru, međutim 1941. je pored zvaničnog početka Drugog svetskog rata dovela tadašnjeg golgetera Flamenga u najtežu životnu situaciju. U želji da izbegne mobilizaciju i odlazak na front, falsifikovao je potvrdu o regrutaciji.
Usledila je devetomesečna zatvorska kazna, ali ona nije sprečila Leonidasa da nastavi sa “ubijanjem“ golmana... Sao Paulo nije imao dilemu, iako odluka da ponudi ugovor dezerteru, najblaže rečeno, nije naišla na dobar prijem.
“Tako nešto se nikada nije dogodilo u brazilskom fudbalu... Ipak, Sao Paolo je želeo najbolje za svoj tim, platio je veliku cenu, ali verujem da se čelnici kluba ni u jednom trenutku nisu pokajali, naprotiv“, rekao je autor Leonidasove biografske knjige Andre Riberio.
Kajanje sigurno nije reč koju bi bilo ko upotrebio, Leonidas je poverenje opravdao sa već pomenutih 140 golova, vrednih pet titula nacionalnog šampiona.
Ocena da je prestar za igranje fubala primorala je Leonidasa da završi karijeru 1950. godine, a leto kasnije zabeležio je i nastup na filmskom platnu u ostvarenju “Suzana e o Presidente“.
Radio je potom i kao radio reporter, a čak se bavio i malom privredom, da bi u jednom delu svog života bio i privatni detektiv.
Ljubav prema najvažnijoj sporednoj stvari na svetu je ipak preovladala, 1953. postaje trener Sao Paula, da bi se ubrzo vratio komentatorskom poslu, u kom je ostao do fatalne 1970, kada mu je dijagnostifikovana Alchajmerova bolest. Preminuo je 2004. godine, kao 90-godišnjak.
Načinom igre, šmekerstvom, buntovništvom, Leonidas je bio daleko ispred svog vremena. Prošle godine je proslavljena stogodišnjica njegovog rođenja, a gotovo je sigurno da bi aktuelni selektor reprezentacije Brazila Luiz Felipe Skolari menjao kompletan navalni red sa kojim raspolaže za reinkarnaciju Leonidasa.
O njegovoj igri, njegovim potezima, njegovoj lucidnosti i harizmi na travnatom terenu dovoljno govore reči Oberdana Katanija, nekadašnjeg golmana Palmeirasa i svedoka magije koju je proizvodio “čovek od gume“.
“Leonidas je veći od Pelea“.
.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 5
Pogledaj komentare