Sumporna kiselina po Glavaševu receptu

Čedomir Vučković (58), jedna od žrtava likvidacija u garažama dvorišnog dijela zgrade uprave Osječko-baranjske, umro je od trovanja sumpornom kiselinom, koju je bio prisiljen piti tokom ispitivanja i mučenja, kojima je 1. rujna 1991. bio podvrgnut. U potvrdnici o smrti, službenom dokumentu Zavoda za patologiju i sudsku medicinu Kliničke bolnice Osijek, kojim raspolaže Feral, navodi se da je Vučkovićeva smrt “nastupila uslijed trovanja sumpornom kiselinom” (intoxicatio cum H2SO4), a kao druge ozljede utvrđene obdukcijom navode se “strijelna rana trbušne stijenke i prostrijelna rana desne podlaktice”. Dramatični iskaz Feralova svjedoka o mučenjima i likvidacijama civila u ratnom Osijeku 1991. - u kojem je tvrdio da su najmanje dvije osobe – Čedomir Vučković i Đorđe Petrović, tokom ispitivanja i premlaćivanja bili prisiljeni piti tekućinu iz akumulatora koji su se nalazili u garažama, tako je dobio i službenu potvrdu. Feral je imao pouzdanu informaciju iz još jednog izvora da su na Vučkovićevom licu bili vidljivi tragovi kiseline, no podatak o tome službeno je stigao tek sada.

Feral je u prošlom broju donio opširan, jezoviti iskaz svjedoka i sudionika zbivanja u kojima su nestajali osječki Srbi, a naročito potresan dio priče odnosi se na smrt Čedomira Vučkovića i Đorđa Petrovića, dvojice civila koji nisu preživjeli ispitivanja podvrgnutim u garažama današnje županijske zgrade. U neposrednoj blizini garaža, ni desetak metara udaljen, nalazio se ured Branimira Glavaša, tadašnjeg sekretara Sekretarijata za narodnu obranu, kojega Feralov svjedok teško optužuje tvrdnjama da je nadzirao i organizirao uhićenja osječkih Srba. Te su osobe, kako stoji u svjedočenju s kojim raspolaže i glavni državni odvjetnik Mladen Bajić, ispitivane i mučene u spomenutim garažama, gdje su bile podvrgavane i takvim strahotama kakvo je ispijanje kiseline iz akumulatora. Dokument do kojeg je došao Feral, potvrđuje izjave svjedoka.

Jeziva smrt

Slučaj Čedomira Vučkovića, u istrazi koja je neposredno nakon njegove smrti bila pokrenuta, vodi se pod oznakom Kir:1607/91, a sastavni dio tog spisa jest i Zapisnik o sekciji broj 409/91 u kojem su navedene potankosti o uzrocima smrti. Fotografiju unakaženog Vučkovića objavio je Slobodni tjednik, pet dana nakon njegove smrti, 5. rujna 1991., tvrdeći kako je riječ o atentatoru na Branimira Glavaša. No, Slobodni tjednik, u tekstu pod naslovom “Spriječen atentat na Glavaša!” i veliku sliku mrtvog Vučkovića, kao atentatora navodi Đorđa Petrovića, Srbina iz Palače (sela kraj Osijeka). U iskazu svjedoka i sudionika tih događaja, koje je Feral objavio u prošlom broju, ta je zabuna objašnjena.

Naime i Vučković i Petrović tog 1. rujna 1991. bili su zatočeni i ispitivani u istoj garaži. Nakon što su udarani bejzbol palicama, oni su, pred kraj ispitivanja, bili prisiljavani gutati sumpornu kiselinu iz akumulatora. Prema iskazu svjedoka, mučen užasnom boli, Vučković je u jednom trenutku uspio probiti drvena vrata garaže i pokušao je pronaći spas, no tada je straža na njega otvorila vatru. Petrović je, čuvši hice, preplašen ostao u garaži, no sve je vidio. Tada, tvrdi se u iskazu koji je iznesen glavnom državnom odvjetniku 6. srpnja ove godine, iz svoga ureda dolazi Glavaš i izdaje naređene da treba likvidirati i drugog zatočenika. “Odmah likvidirati i onog drugog, baš tako je rekao” – bio je precizan očevidac.

Zbrka oko imena

Iz obdukcijskog nalaza, međutim, vidi se da uzrok Vučkovićeve smrti nisu bili hici, već trovanje kiselinom koja mu je ulijevana u usta. Feralu je bio uskraćen uvid u puni obdukcijski nalaz, no riječ je o dokumentu od nekoliko gusto kucanih stranica u kojem je sve potanko opisano. Zato je u ovom trenutku nepoznato je li Vučković izdahnuo neposredno nakon što je uspio izaći iz garaže i nakon što je na njega pucano, ili je umro na putu do bolnice. Unatoč pisanoj punomoći koju je Vučkovićev sin ovjerio u hrvatskom veleposlanstvu u Londonu, taj cjeloviti dokument nije bilo moguće dobiti pod objašnjenjem da cijeli slučaj ima oznaku Kir (kaznene istražne radnje), već je u potvrdnici samo naznačen uzrok smrti.

Feral također ima pouzdanu informaciju da istražni sudac koji je bio pozvan nakon pucanja na Vučkovića, nije obavio uviđaj o smrti Đorđa Petrovića, koji se u Slobodnom tjedniku navodi kao atentator na Glavaša. To također potvrđuje izjavu svjedoka, koji je rekao kako je Petrović, u trenutku kad se pucalo na Vučkovića ostao u garaži, te da je, po Glavaševoj zapovijedi, naknado likvidiran. Postoji li obdukcijski nalaz i za Petrovića, Feral nije uspio saznati, budući da obavijest o tome može dobiti samo rodbina.

No, isto je tako moguće da obdukcijskog nalaza za Petrovića i nema, jer su, prema tvrdnjama svjedoka, nakon ispitivanja i mučenja, žrtve ubacivane u hladnjaču novosadskih registracija i likvidirane na Dravi.

Panika u Saboru

Kad je Feral u svibnju 2000. godine prvi put pisao o tom ubojstvu, te razotkrio laži Slobodnog tjednika da je riječ bila o atentatoru na “Oca Slavonije”, kako se poetski izrazio novinar tog tabloida, Branimir Glavaš pozvao je najmanje jednu osobu kako bi pokušao utvrditi odakle cure informacije. “Našli smo se u osječkom Hotelu Central”, rekao je Feralu tadašnji Glavašev sugovornik. “Pitao me jesam li vidio tekst, a kad sam odgovorio potvrdno, rekao je: ‘Evo ti telefonskog broja koji je na raspolaganju 24 sata. Bude li te itko ikada zvao i pitao što oko toga, prva osoba koju ćeš zvati sam ja’.”

Prošle srijede, 13. srpnja, kad se tekst s dramatičnim iskazom svjedoka i sudionika događaja u kojima su stradali osječki Srbi već nalazio u redakciji i pripremao za tisak, Branimir Glavaš u zgradi Hrvatskog sabora, gdje je u toku bila sjednica, pokušao je saznati od jednog saborskog zastupnika kakve sve detalje donosi sutrašnji Feral. Kako nije mogao doći do potankosti, iste je večeri sjeo u svoj automobil – i suprotno vlastitim najavama da će se od 15. srpnja mjesec dana odmarati na moru – uputio se u Osijek. Od tada počinje intenzivna obrada mogućih svjedoka i panična potjera za izvorom Feralovih informacija, osobom koja je isti iskaz dala i glavnom državnom odvjetniku.

Već sutradan, dan nakon Feralova teksta, koji je šokirao hrvatsku javnost i izazvao pravu lavinu medijskih priloga i to ne samo u Hrvatskoj, Glavaš je u Vjesniku osumnjičio jednog svog suborca, nekadašnjeg pripadnika Branimirove osječke bojne, da je dao iskaz kojeg je objavio Feral. “Ime mu je Zdenko Farkaš, koji je bio pripadnik Kramarićeve zaštitarske jedinice. Trenutačno je član HDZ-ova Povjerenstva za Osječko-baranjsku županiju, inače autor anonimnog pisma u jeku izborne kampanje u kojem je spominjao razne detalje pa i u vezi s ubojstvom Josipa Reihl-Kira. Skriptora tog pisma sam otkrio i prijavio policiji”, izjavio je Glavaš. Farkaš je inače jedan od 57 prvookupljenih oko Glavaša, a njegovo je ime navedeno i u monografiji 160. osječke brigade. Upravo tih 57 ljudi bili su okosnica Branimirove osječke bojne, a njoj je pripadao i svjedok čiji je iskaz objavio Feral. Farkaš se doista, nekoliko dana prije nego što će naš list objaviti potresno svjedočenje o ubijanjima srpskih civila, posve drugim povodom našao s Feralovim novinarom u jednom osječkom restoranu, pa je taj podatak vjerojatno došao i do Glavaša, koji ga je odmah pokušao označiti izvorom.

Očevo prokazivanje

No, u bjesomučnoj akciji da se pronađe osoba koja je dala iskaz s teškim optužbama na Glavašev račun, intenzivno se radilo i dalje. Kako medijska pozornost oko slučaja ubijanja osječkih civila nije popuštala i kako je svakim danom inicijalna Feralova priča počela dobivati sve više detalja, iskaza i svjedoka, bilo je iznimno važno pokušati difamirati svjedoka i prikazati ga kao nepouzdanu osobu.

Tako se došlo do Josipa Fehira, koji je prošle nedjelje 17. srpnja u Osijeku održao tiskovnu konferenciju, tvrdeći kako je njegov sin otet i po nalogu Državnog odvjetništva odveden u Zagreb. Fehir, inače prvi na popisu 57 prvookupljenih u Branimirovoj osječkoj bojni, ustvrdio je da bi upravo njegov sin mogao biti zaštićeni svjedok. Fehirov istup bio je krajnje zbunjujući – on nestanak sina nije prijavio policiji, već je o tome prvo obavijestio novinare! Nadalje, ako je stvarno imao podatke da bi njegov sin mogao biti zaštićeni svjedok, upravo ga je njegov nesmotreni potez mogao razotkriti. Fehir je svoj iskaz pred novinarima pročitao, što je stvorilo dojam da mu ga je netko napisao, a od njega zatražio samo da ga pročita. Taj dojam dodatno je pojačao odvjetnik Marko Dumančić, u čijem je uredu održana tiskovna konferencija, zabranivši novinarima pitanja, te rekavši kako slobodno mogu koristi sve ono što će o tome objaviti Slavonska televizija, inače poznata kao Glavašev udarni informativno-propagandni bilten.

Odvjetnik Dumančić, inače, tokom rata bio je sudac Vojnog suda u Osijeku i 43. je potpisnik Glavaševe liste za osnivanje regije Slavonije i Baranje (zbog čega je Glavaš, formalno, i izbačen iz HDZ-a). Upravo iz njegova odvjetničkog ureda Fehir je obznanio navodni nestanak svog sina, mada bi bilo više nego logično da je – radi li se doista o nestanku i iskrenoj roditeljskoj zabrinutosti – prvo obavijestio policiju. Također, bilo bi posve normalno da je, ako su do njega došle informacije da mu je sin zaštićeni svjedok, učinio sve što može da to ostane tajna. No, upravo suprotno, on je o svemu govorio pred novinarima i televizijskim kamerama!

Uvlačenje Šeksa

I ne samo to – Fehir je najavio novu press konferenciju ne bude li njegovu sinu omogućeno da mu se javi. A tu konferenciju održao je prošlog utorka, izašavši s još nevjerojatnijim detaljima. Na njoj je, naime, ponovno sve čitajući s papira, ustvrdio kako ima podatke da bi njegov sin, koji radi u osječkoj policiji, mogao biti odgovoran za jednu davnu eksploziju municije, prikupljene u akciji “Zbogom oružje”. Fehir je naime rekao da je njegov sin možda zbog toga ucijenjen, te da je, tako ucijenjen i pod pritiskom, odlučio dati iskaz odvjetništvu, kojim se pak sada kani napakirati Glavašu. Osječka policija, međutim, odlučno je demantirala ulogu bilo kakvog ljudskog faktora u eksploziji oružja koja se dogodila 2001.

Fehir je rekao također da je njegov sin u vrijeme kad se zbio događaj opisan u svjedočenju koje je objavio Feral imao 15 i pol godina, te da nije bio pripadnik Branimirove osječke bojne, već da je onamo povremeno svraćao, donoseći hranu. No, Fehirove izjave pred novinarima nisu samo moralno dvojbene, već i faktografski netočne.

Ubrzo se, naime, saznalo da Fehir sa svojim sinom ne živi od 1993., te da se događalo da se s ocem ne čuje i ne vidi i po nekoliko mjeseci. Sada pak otac, putem tiskovne konferencije, traži sina, dok majka to ne čini. Nadalje, Fehirov sin u vrijeme spomenutog događaja nije imao 15 i pol godina, već je gotovo bio napunio sedamnaestu. Glavaš je i sam poduzeo medijski kontraudar, pa je, gdje god je mogao i stigao, govorio kako mu se pokušava napakirati montirani proces, ne bi li ga se uklonilo s političke scene. Iskoristio je vremensku podudarnost pojavljivanja svjedoka koji ga teško tereti, s činjenicom da je izbačen iz HDZ-a i da je sa Sanaderom i vrhom HDZ-a ušao u otvoreni rat. A onda se obrušio na Vladimira Šeksa, tvrdeći kako je za zločine – ako ih je bilo - morao znati i on, jer je u vrijeme kad su se događala osječka ubojstva, on, Šeks, bio predsjednik Kriznog stožera i - kako kaže Glavaš - stolovao je u uredu, kat iznad njegovog.

Uvlačenje Šeksa u priču, nadao se Glavaš, moglo bi zaustaviti lavinu koja se zakotrljala. Šeks je doista bio u Osijeku od početka kolovoza 1991., negdje do sredine rujna, pa mu je Glavaš odmah spremno podastro tu činjenicu. No, najveći dio ubojstava u Osijeku dogodio se u studenom i prosincu 1991., u vrijeme kada je Šeks već odavno bio u Zagrebu. Tada, u studenom i prosincu 1991., dogodila se serija ubojstava obavljenih na posve istovjetan način, što pak opovrgava Glavaševu tezu da se likvidacija srpskih civila u Osijeku nije obavljala organizirano. Dr. Milutin Kutlić, onkolog u osječkoj bolnici, te Bogdan Počuča, brat istaknutog političara i visokog dužnosnika SKJ, pronađeni su u Dravi, zavezanih ruku, usta zalijepljenih samoljepljivom trakom smeđe boje. Uz dr. Kutlića pronađen je leš još jednog čovjeka ubijenog na isti način, ali nikada nije identificiran. Oni su prije likvidacije odvedeni u Dubrovačku ulicu 30 u Osijeku, a onamo je prisilno priveden i jedan od direktora osječke pošte Branko Lovrić. Njegova supruga vjeruje da je likvidiran na isti način, no tijelo mu nikada nije pronađeno.

Tragedija zabune

Radoslav Ratković jedina je preživjela osoba tih likvidaciji i svoj opširan iskaz, prvi put u nekom hrvatskom mediju, dao je našem listu u listopadu 2003. Ratković je potanko opisao kako je priveden, ispitivan i batinan u podrumskoj prostoriji Dubrovačke ulice, te potom zavezan odveden na obalu Drave. Pucano mu je u glavu, gurnut je u vodu, potom je još jednom pogođen, ali je, unatoč teškim ozljedama, uspio isplivati i preživjeti. Ratković je opširan iskaz o tome dao i istražnom sucu Županijskog suda u Osijeku, Iliji Bernatoviću, no unatoč činjenicama koje je iznio, istraga nije nastavljena. Feralov svjedok sada tvrdi da je za sve događaje u Dubrovačkoj 30 Glavaš apsolutno znao, te da se ništa nije radilo bez njegova znanja.

Šeks je, međutim, prošlog utorka u tv-emisiji Fokus, glatko odbacio sve Glavaševe tvrdnje, ali je i priznao da su se u Osijeku događala ubojstva. On čak nije ni upotrijebio do sada uobičajenu frazu “navodna ubojstva”, no rekao je kako s onim što se zbivalo nije imao nikakve veze. I Glavaš, koji je do sada uporno odbijao svaku mogućnost ratnih ubojstava u Osijeku, također je priznao da je likvidacija bilo, a nesmotreno je, dan nakon Feralovog teksta, izjavio Vjesniku kako mu je poznat slučaj ubojstva Đorđa Petrovića, osobe koju i on opisuje kao svog navodnog atentatora. Obrat u Glavaševom priznanju da je u Osijeku bilo likvidacija civila, može se tumačiti jedino time da je i on shvatio kako je moguće tvrditi da nema ubojstava kad nema leša, no kako je nemoguće da postoje ustrijeljeni leševi, a da nije bilo ubojstva. A tragedija zabune o tome kako je Đorđe Petrović postao Čedomir Vučković, te zašto su obojica likvidirana na krajnje okrutan način, sada je na stolu Mladena Bajića. Teret osječkih ratnih ubojstava naprosto je toliki da se više nitko ne može praviti kako ih ne vidi, jer kosturi naprosto ispadaju iz ormara.