Beogradska duga ruka

Počelo je kada je kosovska vlada zabranila uvoz robe iz Srbije prije tjedan dana zbog spora oko toga tko će tu robu cariniti – što je manje važno. Mnogo je važniji pokušaj Prištine da na prepad zauzme dva bitna granična punkta na sjeveru, Jarinje i Brnjak. To će nekoga podsjetiti na onaj slaboumni pokušaj jugoslavenske vlade iz lipnja 1991. da silom preuzme granične prijelaze u Sloveniji. Srbi na sjeveru Kosova, naime, odbijaju – kao i Slovenci tada – da žive u Republici Kosovo. Tu se negdje analogija sa Slovenijom i završava, ali počinje jedna druga analogija, ona s Hrvatskom. Izvan sjevernog, većinski srpskog, dijela Kosova živi stotinjak tisuća Srba, razbacanih po manjim ili većim enklavama i okruženih većinskim albanskim stanovništvom. Htjeli-nehtjeli, ti Srbi iz enklava južno od Ibra polako su skužili da im je bolje integrirati se u državni i društveni sustav Republike Kosovo – kakav-takav.

Vratimo se na tren aktualnim događajima: prije dva dana dobro organizirane grupe maskiranih ljudi napale su i spalile granični prijelaz Jarinje te pokušale zauzeti Brnjak, koji je manje značajan jer je lokalne naravi. Preko Jarinja ide praktično sav promet ka Kosovskoj Mitrovici, koja je usporediva s Kninom nekada. Kod Jarinja je došlo prvo do pucnjave kada je poljski odred KFOR-a spriječio napadače da se približe, a zatim se američki odred KFOR-a razvio i blokirao cestu ka jugu, tj. Kosovskoj Mitrovici. U povlačenju s Jarinja poginuo je jedan policajac; saznajemo da je ubijen snajperskim hicem; saznajemo također da je sa srbijanskog teritorija ispaljeno nekoliko raketa kalibra 64 mm (iz 'zolje'), a sve to mijenja stvari. Ukratko, eskalacija sukoba, usred pregovora Beograda i Prištine koji su odmakli dosta dobro. Trenutačno Srbi drže barikade na cestama (teškim građevinskim mašinama, ne balvanima), osnivaju se krizni stožeri, šalju se ultimatumi i uopće se koriste krupne riječi. KFOR i europsko izaslanstvo za Kosovo EULEX drže kakav-takav red i granične prijelaze, kosovski carinici pregledaju putnička vozila i autobuse, a vojnici UN-a kontroliraju prenosi li se oružje. Od petka ujutro roba iz Srbije ne pušta se preko granice.

'Patriotski' pogranični kriminal

Beograd je ovim razvojem situacije bio neugodno iznenađen. Boris Tadić osudio je nasilje i nazvao ga uslugom kosovskim vlastima i svim ekstremistima. Iz MUP-a Srbije procurila je vijest da oni znaju tko je organizirao napade i paljevine u Jarinju: stanoviti narkodiler iz Kosovske Mitrovice. Nije to nikakvo iznenađenje: naravno da znaju; svi znamo. Stanje postaje neizdrživo za Beograd: netko im iza leđa ruši svaki pokušaj normalizacije odnosa i podriva njihovu kosovsku politiku.

Nakon prevrata 2000. nova je vlast naslijedila Miloševićevu infrastrukturu u Sjevernoj Mitrovici i inače na sjeveru. Pod maskom 'Centra za mir i toleranciju', od kojega su kasnije nastali 'Čuvari mostova', radila je ekipa Arkanovih i Udbinih štemera, spremnih da na mig iz Beograda rade provokacije i što već treba. Ta ekipa ugradila se u razdiobu velike financijske i druge pomoći koja stiže iz Srbije; osim toga, oni drže rekete, kamatarenje i već sve što treba – na osnovi nadasve 'patriotskoj', razumije se. Prije nekoliko godina Pošte Srbije nisu mogle dobiti veći prostor za poštanski ured u Sjevernoj Mitrovici (koji im je bio bolno potreban), jer se taj prostor dopao nekim bezvratim ćelavcima iz crnog džipa koji su tu otvorili kockarnicu. Ta kriminalna klasa postala je uskoro – kako to već u ovim bivšim jugoslavenskim zemljama ide – i politička snaga. Nemojte ni posumnjati u to da nemaju političku podršku u srbijanskoj desničarskoj oporbi, i to je ta desna ruka koja ide u podvalu lijevoj, službenoj ruci Beograda. Beograd bi se vjerojatno bio nekako izborio u pregovorima za normalizaciju prometa i trgovine koja je od vitalnog značenja, ali nekome to ne odgovara.

Svaki embargo raj je za švercere

Poznavatelji prilika na Kosovu ukazuju na paralelnu piramidu moći u sjevernom srpskom dijelu: na vrhu je Marko Jakšić iz Koštuničine Demokratske stranke Srbije, pa je ispod njega Milan Ivanović (također DSS), pa svi ostali – do uličnih štemera. Svima njima kriza i napetosti odgovaraju: oporbenim političarima iz razloga predizbornih (valja ometati Tadića na svakome koraku); lokalnim 'poslovnim ljudima' zbog očuvanja monopola nad prometom i trgovinom i neograničene vlasti koju imaju. A Srbi južno od Ibra, iz enklava? Žao im je jako zbog njihove sudbine, ali uvijek se mogu 'humano preseliti'. Sjever Kosova ostaje srpski, slažu se beogradska desnica i lokalni feudalci, oslanjajući se, naravno, na kosovski mit Vuka Jeremića, ministra vanjskih poslova Srbije. Tako se Prištini pruža sjajna prilika za sve moguće provokacije i zatezanja, što pak savršeno odgovara ekstremistima u Beogradu i Kosovskoj Mitrovici: povratna sprega, pun krug, zarada na vidiku. Kad Priština uvede embargo, od toga, kao i od svakoga embarga, koristi imaju šverceri – naravno. Možda se oni iz Novog Pazara sada malo oporave od krize koja ih je bolno pogodila. Makedonci zadovoljno šute.

U međuvremenu je u Beogradu održan hitni sastanak Savjeta za nacionalnu sigurnost, ad hoc tijela kojim predsjeda (a tko bi drugi?) Boris Tadić. Kako saznaje inače dobro obaviješteni dnevnik Blic, ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić nije bio pozvan; netko je uložio veto na njegovo sudjelovanje, što bi moglo biti znakovito. Mladi Jeremić već je izazvao skandal koji je na jedvice utišan kada je pokušao smijeniti Borka Stefanovića, svog šefa kabineta, ali i vođu izaslanstva za pregovore s Prištinom. Stefanović je diplomatska zvijezda u usponu, čovjek razborit, odmjeren i promišljen. Tu se neki događaji valjaju na obzoru i treba jako paziti. Za subotu je zakazana izvanredna sjednica Skupštine Srbije, što bi moglo značiti da je vladajuća koalicija konačno smogla snage za otvoreni obračun s ljudima koji podrivaju njenu kosovsku politiku; ako je o tome riječ, to jest. S njima čovjek nikad ne zna.