Ana
pre 4 godine
Radim u školi, kombinovano. Neka deca u učionici, druga uključena preko Zoom-a. Kompjuter je moj, jer školski nemamo. Internet je školski, funkcionise. Nosim masku, držim distancu, luftiram, više nam je hladno nego toplo. Svi nose maske, izdržali smo tako nekako... A onda dodje otac jednog djaka da mi kaže kako njegovo dete neće nositi masku nikad i nigde. Ljut, uvređen što od njegovog sina pravim roba. Treba da me je stid kako radim sa decom, nikad ništa naučiti neće, ima da bude slep kod očiju, naravno mojom krivicom. Mi, nastavnici smo teški neradnici, sa 3 meseca raspusta, svaki vikend i praznik slobodni... Tako on vidi moj posao, i iz neznanja i ubeđenja prosipa svoj čemer. Problem je samo, ja njegovom sinu ne predajem, niti sam mu predavala. Ni ne znam dete. Direktor, mudro, proleće pored nas, sav u žurbi i nameri da se pravi da ovog razgovora nikad nije bilo. Zvonilo, dežurstvo na odmoru se završilo i moram nazad na čas, a gospodin otac mi nije rekao sve što je imao, te sam užasno bezobrazna što odlazim. Znate, meni je ovo posao. Nisam džak za udaranje, ali ću, po svemu sudeći, i to uskoro postati. Ali još dva meseca i odoh, da se nikad više ne vratim u ovaj nakaradni prosvetni sistem. Pre neki dan, sahranismo kolegu, umro od korone, par meseci pred penziju. Zahvalna sam što ću promeniti posao, raditi dostojanstveno, bez ovakvih iskustava. Nisam jedina, mnogi odlaze. A oca onog dečaka sam videla u redu pred kovid ambulatom, sa maskom, naravno. Ne buni se.
15 Komentari
Sortiraj po: