Saradnja države i privatnih lekara

Stav politicara odredjen je iskljucivo troskovima. Tek kasnije, jedva primjetno moze da se govori i o zadovoljstvu gradjana sto bi politicari mogli u svojim nastupima da iskoriste u toku kampanja. Medjutim, prvo - troskovi. Tu politicari probaju da balansiraju negdje izmedju efikasnog i neefikasnog zdravstva, jer obje varijante u svojim krajnjim tackama znace povecane troskove. Ako je zdravstvo jako efikasno, povecace se volumen bolesnika koji se lijece, cime ce porasti troskovi. Bolesnikovo poboljsanje zdravlja, povratak na posao i emisija poreza, nije dovoljnja supstitucija za povecane troskove lijecenja. Danas moderno lijecenje leukemije kosta oko pola miliona EUR; nema tog poreza koji se izlijecenom pacijentu moze poslije uzeti da bi se namirio trosak. Uz to mora se racunati i da ce se na svakog bolesnika uloziti veliki novac za lijecenje, a onda ce veliki procenat (nazalost) umrijeti.
S druge strane, vrlo neefikasan sistem takodje generise ogromne troskove, jer ljudi dolaze sa mnogobrojnim komplikacijama bez potrebe, sto poskupljuje lijecenje.
Sa aspekta politicara, najbolji je sistem koji je niti efikasan, niti neefikasan - negdje izmedju.

S obzirom da nema dovoljno posla na tržištu za privatne ordinacije, neki privatnici odavno "merkaju" kako da zavuku svoju ruku u džep budžeta. Ti privatnici su prvo hteli da Srbiju dovedu u situaciju da se leče samo oni koji imaju para pa kad im to nije pošlo za rukom, onda pokušavaju da putem korupcije utiču na Zakon, "probuše rubu" u zdravstvenom budžetu kroz koju bi njima curelo u pohlepne džepove.

Privatnici u bolesti vide - profit. Javni sektor nastoji da za novac koji je na raspolaganju, pruži građanima što je više zdravstvene zaštite moguće. (A ako neko to ne radi onda potpada pod krivičnu odgovornost).

S obzirom da nema dovoljno posla na tržištu za privatne ordinacije, neki privatnici odavno "merkaju" kako da zavuku svoju ruku u džep budžeta. Ti privatnici su prvo hteli da Srbiju dovedu u situaciju da se leče samo oni koji imaju para pa kad im to nije pošlo za rukom, onda pokušavaju da putem korupcije utiču na Zakon, "probuše rubu" u zdravstvenom budžetu kroz koju bi njima curelo u pohlepne džepove.

Privatnici u bolesti vide - profit. Javni sektor nastoji da za novac koji je na raspolaganju, pruži građanima što je više zdravstvene zaštite moguće. (A ako neko to ne radi onda potpada pod krivičnu odgovornost).

Stav politicara odredjen je iskljucivo troskovima. Tek kasnije, jedva primjetno moze da se govori i o zadovoljstvu gradjana sto bi politicari mogli u svojim nastupima da iskoriste u toku kampanja. Medjutim, prvo - troskovi. Tu politicari probaju da balansiraju negdje izmedju efikasnog i neefikasnog zdravstva, jer obje varijante u svojim krajnjim tackama znace povecane troskove. Ako je zdravstvo jako efikasno, povecace se volumen bolesnika koji se lijece, cime ce porasti troskovi. Bolesnikovo poboljsanje zdravlja, povratak na posao i emisija poreza, nije dovoljnja supstitucija za povecane troskove lijecenja. Danas moderno lijecenje leukemije kosta oko pola miliona EUR; nema tog poreza koji se izlijecenom pacijentu moze poslije uzeti da bi se namirio trosak. Uz to mora se racunati i da ce se na svakog bolesnika uloziti veliki novac za lijecenje, a onda ce veliki procenat (nazalost) umrijeti.
S druge strane, vrlo neefikasan sistem takodje generise ogromne troskove, jer ljudi dolaze sa mnogobrojnim komplikacijama bez potrebe, sto poskupljuje lijecenje.
Sa aspekta politicara, najbolji je sistem koji je niti efikasan, niti neefikasan - negdje izmedju.