Džoni
pre 6 godina
Moj drugar je bio graničar na karauli Košare, došao je na karaulu u zimu '98 i tamo bio do kraja rata kada su se povukli u Brus. Hvala Bogu, preživeo je i nije bio ni ranjen. Pričao mi je da je bukvalno samo njihova granična jedinica od 120 vojnika bila na toj prvoj liniji a da su u patrole i zasede išli sa po desetak vojnika? Ovo što pominju specijalce, dobrovoljce, motorizovanu brigadu i sl to je bilo tek kasnije i oni su se na tim položajima smenjivali dok su graničari bili prvi na udaru i oni su jedini koji su tada prihvatili borbu jer nikoga drugog nije ni bilo? Oko šezdesetak momaka im je poginilo i niko nije došao da ih smeni do kraja rata. Meni samo nije jasno kako niko da upita naše cenjene generale kako je moguće da u jeku rata našu granicu u tom delu prema Albaniji gde su i u miru bili granični incidenti čuva samo 120 vojnika na redovnom odsluženju vojnog roka? Pravili su mobilizaciju po Srbiji, rezerva se opijala po kafanama a tamo gde je bila potrebna najveća koncentracija sile, uz granicu sa Makedonijom oni su ostavili samo graničare koji su tamo bili u faktički mirnodopskom formacijskom broju? Ako se i očekivao upad na našu teritoriju očekivao se iz Albanije ili iz Makedonije? Zar nije bilo logično tamo hermetički zatvoriti granicu i postaviti znatno jaču vojnu silu? Niko to za sve ove godine nikoga da upita? Nije taj rat počeo baš tako odjednom da bi nas baš tako iznenadili? Delove uniforme, čizme i ostalo pozajmljivali su od vojnika koji su dolazili tu na položaj, ali su se posle nedelju, dve oni smenjivali dok ove momke nije imao ko da smeni? Sve ove jedinice su odlikovane ordenom narodnog heroja, ali u suštini pravi heroji su baš ovih 120 momaka a o njima se i najmanje priča. Mislim da je žrtvovanje tih mladića velika sramota tadašnjeg vojnog vrha?
15 Komentari
Sortiraj po: