Hajka na čoveka naroda: Udruženi poduhvat protiv mitropolita Metodija

Tekst prenosimo u celosti:

Već deset godina traje muk. Deset godina – ni glasa, ni riječi, ni jednog javnog pitanja o spomeniku Jusufu Čeliću u Gusinju. Ni glasa o stihovima himne Sekule Drljevića, ratnog zločinca i saradnika okupatora. Ni glasa ni o veličanju Krsta Zrnova Popovića, čije ime i lik danas neki ponosno nose, bez ikakvog osjećaja prema istorijskoj istini i bolu koji to izaziva. To je, izgleda, za neke sasvim normalno. To im je potaman. Da stoji, da se pjeva, da bude dio javnog prostora.

Ali kad je u pitanju Mitropolit Metodije – odjednom nastaje juriš. Odjednom su puni energije, puni riječi, puni osude. Ne jurišaju na spomenik Pavlu Đurišiću, niti ih on iskreno zanima. I neka bude jasno – ovo nije tekst u odbranu Pavla Đurišića. On je ovdje samo povod, zgodan izgovor, dimna zavjesa. Prava meta je Mitropolit Metodije.A taj čovjek nije od juče na meti. Meta je od onog dana kada je stao ispred naroda – doslovno. Kada je izabrao da svojim tijelom, svojim imenom i svojom čvrstinom stane na crtu i brani ono u šta vjeruje njegov narod. I od dana kada je prebijen, pred očima javnosti, ta meta nije skinuta. Samo je postala još vidljivija.

Zašto baš on? Možda zato što nije političar. Možda zato što iza njega ne stoji partija niti interesna mašinerija. Možda zato što ga narod prepoznaje kao svog – jer on jeste čovjek naroda, kojem narod vjeruje, koji ide među ljude, koji im gleda u oči bez kalkulacije i bez straha. A to je ono što mnogi ne mogu da podnesu – ličnost koja ne odgovara nikome osim Bogu i svom narodu.I ovdje treba reći otvoreno: napad na Mitropolita Metodija nije samo lokalni politički obračun. To je i način da određeni zvaničnici, koji su spremni na svaki kompromis radi vlastitog položaja, sakupe poene kod određenih centara moći van Crne Gore. Oni znaju kome žele da se pokažu, kome žele da pošalju signal da su “poslušni” i “na liniji”.

I ne radi se ovdje samo o Podgorici. Iza ove hajke stoje i oni koji, izvan Crne Gore, žele kontrolisati svaki glas, svaku ličnost koja može da izmakne njihovoj mreži. Jer ako Metodije opstane kao simbol narodne podrške i crkvene slobode od partijskih diktata, onda će se pokazati da nije sve pod njihovom komandom. A to im je najveći strah.

Pa se pitam – gdje su sada ti borci za moral, za istorijsku pravdu, za “civilizacijske vrijednosti” kada se prolazi pored spomenika Jusufu Čeliću? Kada se pjevaju stihovi Sekule Drljevića? Kada se kliče Krstu Zrnovom? Zašto tada ne dižu glas? Zašto nema naslovnica, saopštenja, protesta? Zato što im to ne odgovara. Zato što tada treba udariti na svoje političke saveznike – a to se ne smije.

Dvostruki aršini su ogoljeni. Jedni simboli mogu stajati i biti slavljen dio javnog prostora, bez ijedne riječi protivljenja.I zato se ne zavaravajmo. Napad na Mitropolita Metodija nije napad na “problematične spomenike”, niti na istorijsko nasljeđe. To je politički obračun sa čovjekom naroda. Poruka svima koji se usude da stanu samostalno, izvan partijskih i interesnih šina: “Ako nisi naš, bićeš meta.”

A to što ga narod voli i što mu vjeruje – za njih nije razlog da odustanu. Naprotiv. To je razlog da udare još jače.