Prof.upravnik
pre 3 godine
Država je uvođenjem upravnika pokušala da teret održavanja, najčešće devastiranih, zgrada prebaci na stanare.
Ukoliko zgrada nema ugovor sa JP Gradsko stambeno ili nekim drugim preduzećem, trošak svih popravki, od sijalica pa do lifta i krova, pada na teret stanara. Ako stanari odvajaju mesečno npr. 200, 300 dinara za fond zgrade namenjen održavanju, pitanje je šta i koliko mogu sa tim novcem da urade.
Ukoliko imaju ugovor sa navedenim preduzecima, situacija je malo bolja ali ne mnogo. Neki radovi su pokriveni tim ugovorom ali većina opet ne. I dalje stanari moraju sami finansiratai veliki broj stvari u zgradi. Da ne spominjem da upravnik nikako ne može da utiče na brzinu reagovanja JP Gradsko stambeno ili na cenu radova koji će oni obaviti za zgradu. Kod hitnih intervencija to još i nekako funkcioniše ali za sve ostalo (sanacije krova, fasada, oluka, lifta,...) to ide strašno sporo (i skupo) pa su stanari opravdano nezadovoljni a upravnik je tu nemoćan.
Ako stambena zajednica ostvaruje prihode (izdaje prostor za bilbord, opremu nekoga provajdera ili izdaje zajedničku prostoriju, i sl.) situacija je mnogo bolja i razlika se vidi na prvi pogled kada uđete u takvu zgradu.
Što se tiče odnosa stanara i upravnika tu treba primenjivati tržišni princip: ukoliko ste nezadovoljni pruženom uslugom, menjajte pružaoca usluge...
Priznajem da ima određen broj profesionalnih upravnika koji nisu "profesionalni" ali veliki broj se trudi da svoj posao obavlja kako treba.
18 Komentari
Sortiraj po: